Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-694/12 („Intelios“ d.o.o. Banja Luka,E. P.,„Trgovir“ d.o.o. Gračanica)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-694/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije „Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Intelios“ d.o.o. Banja Luka, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 001999 09 U od 15. decembra 2011. godine;

Eldin Pulo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 001064 10 Uvp od 17. novembra 2011. godine;

„Trgovir“ d.o.o. Gračanica, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 000241 10 Uvp 2 od 22. decembra 2011. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-694/12

„Intelios“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banja Luke, podnio je 20. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 001999 09 U od 15. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tužene Uprave za indirektno oporezivanje BiH od 12. augusta 2009. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja Regionalnog centra Banja Luka od 15. maja 2009. godine. Tim rješenjem je odbijena apelantova žalba protiv rješenja Odsjeka za poreze-Grupe za reviziju i kontrolu od 23. marta 2009. godine kojim mu je kao poreskom obvezniku utvrđen razrez indirektnih poreza za poreski period od 1. januara 2006. do 31. januara 2009. godine u određenom novčanom iznosu. Naime, u obrazloženju presude Sud BiH je, između ostalog, citirao odredbe čl. 3. i 38. stav 2. Zakona o PDV-u i člana 52. stav 1. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u i naglasio da su pravilno poreski organi u konkretnom slučaju primijenili citirane zakonske odredbe nakon što su u postupku naknadne kontrole utvrdili da je apelant u okviru obavljanja svoje registrovane djelatnosti, izvršio promet dobara koji je oporeziv u smislu odredbi člana 3. stav 1. tačka 1. i člana 4. stav 1. navedenog zakona i ispravno zaključili da se u konkretnoj situaciji ne radi o uvozu dobara za koji apelant smatra da temeljem odredbi člana 26. stav 1. tačka 5. predmetnog zakona, a obzirom na činjenicu da je isporuka dobara izvršena za potrebe diplomatskih i konzularnih predstavništava, ima pravo na oslobađanja od plaćanja od PDV-a. Također, Sud BiH je naveo da su stoga neosnovani navodi tužbe da akti na koje se apelant poziva nisu primijenjeni, tim prije što je postupak uvoza robe regulisan Zakonom o carinskoj politici BiH, a postupak oporezivanja kod prometa dobara i usluga je regulisan posebnim Zakonom, za koje je u cilju njegove pravilne primjene i dato obavještenje Sektora za poreze na čiju primjenu apelant ukazuje.

2. AP-860/12

Eldin Pulo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, podnio je 5. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 001064 10 Uvp od 17. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Zenici od 19. februara 2010. godine, kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja Federalnog ministarstva finansija od 7. septembra 2009. godine, kojim je odbijena kao neosnovana njegova žalba protiv prvostepenog rješenja od 25. augusta 2008. godine. Naime, tim prvostepenim rješenjem odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv rješenja rukovoditelja Kantonalnog poreznog ureda Zenica od 5. augusta 2008. godine, o naplati poreznih obaveza iz imovine poreznog obveznika, tj. apelanta u određenom novčanom iznosu. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da prema podacima iz spisa predmeta proizilazi da je Kantonalni porezni ured Zenica dana 10. januara 2003. godine izdao apelantu, kao vlasniku ZUTR „Kristal“ iz Breze, nalog za plaćanje neizmirenih poreznih obaveza u određenom novčanom iznosu, zatim, da apelant u roku od deset dana nije izmirio porezne obaveze iz naloga plaćanje, te da je rješenjem rukovoditelja Kantonalnog poreznog ureda Zenica od 16. maja 2003. godine pokrenut postupak prinudne naplate radi izmirenja dužnih poreznih obaveza u skladu sa odredbama čl. 43. i 46. Zakona o poreznoj upravi F BiH, pa kako je to rješenje uručeno apelantu dana 21. maja 2003. godine, to je odlukama nadležnih upravnih organa, a nakon što je istekao rok za plaćanje naveden u predmetnom rješenju, pravilno u konkretnoj stvari odlučeno o naplati porezne obaveze iz apelantove imovine, shodno odredbama člana 54. navedenog zakona i člana 26. stav 1. Pravilnika o procedurama prinudne naplate poreznih obaveza.

3. AP-906/12

„Trgovir“ d.o.o. Gračanica (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik, direktor Vahid Brkić, podnio je 8. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 000241 10 Uvp 2 od 22. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Tuzli od 18. maja 2010. godine, kojom je odbijena apelantova tužba protiv rješenja Federalnog ministarstva finansija od 3. novembra 2006. godine, kojim je odbijena kao neosnovana njegova žalba protiv rješenja Kantonalnog poreznog ureda Tuzla od 15. maja 2006. godine. Tim rješenjem odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv rješenja inspektora Kantonalnog poreznog ureda Tuzla od 17. aprila 2006. godine, kojim mu je naložena uplata dodatno utvrđenih poreznih obaveza u određenom novčanom iznosu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je i po ocjeni tog suda apelantu pravilno izvršen obračun i naložena uplata poreza na promet u skladu sa odredbama čl. 7. i 8. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, odnosno odredbom člana 9. stav 3. Pravilnika o primjeni navedenog zakona. Nadalje, Vrhovni sud je konstatovao da je to iz razloga što se proizvodi iz odredbe člana 7. predmetnog zakona, kupcima iz tog člana mogu prodavati na osnovu pismene narudžbenice za svaku pojedinačnu nabavku, koja mora imati identifikacijski broj, a faktura apelanta, kao prodavatelja, mora sadržavati identifikacioni broj kupca (član 9. stav 3. navedenog pravilnika), a što sve nije bio slučaj sa fakturama i narudžbenicama u konkretnoj upravnoj stvari. Konačno, Vrhovni sud je ukazao na to da se, pored navedenih nedostataka, u konkretnom slučaju nije mogao vršiti promet bez plaćanja poreza, budući da kupac „Aksa“ d.o.o. Zenica i nije bio upisan u sudski registar kao pravno lice, što je nesporno i utvrđeno u upravnom postupku.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-694/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-694/12 („Intelios“ d.o.o. Banja Luka,E… | Sudska praksa | Aktio