Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-703/12 (R. M.,Š. B.,R. V.,S.M.,M. G.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-703/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-703/12, rješavajući apelacije Rasima Muratovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Rasim Muratović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000810 10 REV od 22. novembra 2011. godine;

Šefket Bešlagić protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 MAL 020082 11 GŽ od 15. decembra 2011. godine;

Radija Vehabović protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 MAL 007788 10 GZ od 28. decembra 2011. godine;

S. M. protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 002712 12 GŽ od 3. februara 2012. godine;

Miljan Golijanin protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 MAL 000395 12 GŽ od 18. oktobra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-703/12 Rasim Muratović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Živinica, podnio je 20. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000810 10 REV od 22. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja u pravnoj stvari radi isplate duga pa je apelant, zajedno sa ostalim tuženima, obavezan da solidarno isplati tužitelju dug po osnovu mjenice, kao i da mu naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je Vrhovni sud potvrdio odluku prvostepenog suda kojom je usvojen tužbeni zahtjev, zaključivši da je drugostepeni sud, budući da pitanje blagovremenosti podignutog protesta mjenice nije bilo sporno među strankama, pogriješio kada je preinačio prvostepenu odluku i odbio kao neosnovan predmetni tužbeni zahtjev. Ovakav svoj stav Vrhovni sud je obrazložio navodeći da je odredbama člana 7. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku FBiH propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice i predložiti sve dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te da sud odlučuje o određenom zahtjevu (prigovoru) samo u okviru činjenica koje su mu stranke predočile.

2. AP-805/12

Šefket Bešlagić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, podnio je 28. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 MAL 020082 11 GŽ od 15. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je u predmetu radi isplate duga apelant obavezan da tužitelju, na ime ispunjenja obaveze isplate otkupne cijene stana (po ugovoru o otkupu stana), isplati novčani iznos na ime zakonskih zateznih kamata, kao i da mu naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant sa ispunjenjem svoje ugovorne obaveze iz ugovora o otkupu stana pao u docnju u smislu odredbe člana 324. Zakona o obligacionim odnosima, slijedom čega je dužan tužitelju platiti kamatu u smislu odredbe člana 277. stav 1. istog Zakona.

3. AP-1237/12

Radija Vehabović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, podnijela je 4. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 MAL 007788 10 GZ od 28. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je u predmetu radi isplate duga apelantica obavezana da tužitelju isplati novčani iznos za neplaćene ispostavljene račune za upotrebu telefona i poštanskog pretinca. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tužitelj dokazao da osnov i visinu tužbenog zahtjeva, pa kako apelantica nije platila navedeni dug niti je izvršila reklamaciju na dostavljene račune, naloženo joj je da plati utvrđeni iznos u smislu odredbe člana 17. Zakona o obligacionim odnosima

4. AP-1282/12

S.M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Maglaja, kojeg zastupa Eldin Bašić, advokat iz Maglaja, podnio je 6. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 002712 12 GŽ od 3. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je u predmetu radi isplate duga apelant obavezan da tužiteljima isplati novčani iznos na ime (ostatka) duga po osnovu ugovora o izvođenju građevinsko-zanatskih i instalaterskih radova na građevinskom objektu apelanta, dok je odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev na ime naknade štete koju je apelant pretrpio uslijed angažovanja vlastitih sredstava radi preduzimanja mjera zaštite na predmetnom objektu i susjednoj kući zbog nepoštivanja ugovornih obaveza od strane tužitelja. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su tužitelji izveli sve ugovorene radove koji su predviđeni usvojenim predmjerom i predračunom radova, slijedom čega se ukazuje osnovanim njihov tužbeni zahtjev a posljedično tome neosnovanim apelantov protivtužbeni zahtjev jer nije dokazao da su mu tužitelji izvođenjem radova prouzrokovali štetu.

5. AP-4107/12

Miljan Golijanin (u daljnjem tekstu: apelant), iz Nevesinja, kojeg zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, podnio je 29. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 1 MAL 000395 12 GŽ od 18. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je u predmetu radi isplate odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi isplati novčani iznos na ime trajne invalidnosti. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelant nema zakonskog uporišta prema ugovorenoj sumi osiguranja i utvrđenog procenta invalidnosti da potražuje veći novčani iznos od onog koji mu je tuženi već isplatio. Također je navedeno da je neosnovan apelantov prigovor da sud nije mogao angažovati vještaka neurologa u predmetnoj parnici jer se isti ne nalazi na listi stalnih sudskih vještaka. S tim u vezi je Okružni sud u osporenoj odluci istakao da svako lice koje ima stručno znanje potrebno za vještačenje može biti imenovano za vještaka, a kako apelant nije predložio-imenovao vještaka u konkretnom slučaju, onda je prvostepeni sud pravilno postupio kada je samoinicijativno odredio za vještaka neurologa u predmetnoj pravnoj stvari.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-703/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-703/12 (R. M.,Š. B.,R. V.,S.M.,M. G.) | Sudska praksa | Aktio