Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-708/12 (I. P.,J.B.,Z. D.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Invalidnina
  • Građanski postupak
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-708/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-708/12, rješavajući apelacije Ive Pešića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ivo Pešić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 000672 09 Uvp od 4. novembra 2011. godine;

J.B., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 003466 10 Uvp od 15. decembra 2011. godine;

Zlatomir Delić, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 000 643 10 U od 2. decembra 2010. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-708/12

Ivo Pešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Dževad Halep, advokat iz Tešnja, podnio je 20. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 000672 09 Uvp od 4. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Zenici od 10. jula 2009. godine, kojom je odbijena apelantova tužba protiv rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata od 19. marta 2009. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja prvostepenog organa od 10. septembra 2008. godine. Tim prvostepenim rješenjem apelantu je sa danom 29. augusta 2008. godine ukinuto pravo utvrđeno rješenjem od 16. jula 2007. godine (priznato svojstvo ratnog vojnog invalida sa 30% invaliditeta trajno i pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 44,04 KM). Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da su odredbom člana 3. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica utvrđeni osnovni uvjeti da bi se neko lice moglo smatrati ratnim vojnim invalidom, te da je tako ratni vojni invalid lice koje je obavljajući vojne dužnosti kao i druge dužnosti za ciljeve odbrane u sastavu Oružanih snaga, učestvujući u odbrani Bosne i Hercegovine u vremenu i pod uvjetima i okolnostima iz člana 2. stav 1. tog zakona (oružani otpor i djelovanje u direktnoj vezi sa pružanjem otpora), zadobilo ranu, ozljedu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%. Također, Vrhovni sud je istakao da se navedeni uvjeti moraju ispuniti kumulativno, pa da kako je kod apelanta utvrđen invaliditet ispod 20% trajno, to on ne ispunjava uvjete predviđene predmetnim zakonskim članom. Konačno, Vrhovni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida.

2. AP-744/12

J.B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 23. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 003466 10 Uvp od 15. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Sarajevu od 21. aprila 2010. godine, kojom je odbijena apelanticina tužba protiv rješenja Federalnog zavoda PIO od 14. januara 2009. godine, kojim je odbijena njena žalba protiv prvostepenog rješenja od 24. decembra 2008. godine. Naime, tim prvostepenim rješenjem je odbijen apelanticin zahtjev za ostvarivanje prava na penziju po odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, citirao odredbe čl. 3. stav 2. i 63. Zakona o službi u Armiji Republike Bosne i Hercegovine (koji se primjenjivao u vrijeme kada je apelantica ostvarila pravo na invalidsku penziju) i odredbe čl. 13. stav 1. tačka 1., 14., 108. i 109. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika i ukazao na to da kako u konkretnom slučaju iz podataka iz spisa predmeta jasno proizilazi da apelantica, u skladu sa citiranim zakonskim odredbama, u vrijeme kada joj je prestao radni odnos usljed gubitka radne sposobnosti nije bila vojni osiguranik (aktivno vojno lice kome je u to vrijeme priznato svojstvo vojnog osiguranika), niti je prema podacima iz matične evidencije u tom svojstvu ikada bila osigurana, to su nadležni organi, a i prvostepeni sud pravilno zaključili da apelantica nije ispunjavala uslove za sticanje prava na invalidsku penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, radi čega je o njenom zahtjevu pravilno negativno odlučeno.

3. AP-1097/12

Zlatomir Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Obrenovca, Republika Srbija, podnio je 23. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 000 643 10 U od 2. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog Fonda PIO RS od 15. marta 2010. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostepenog rješenja od 30. decembra 2009. godine, a kojim je apelantu ponovno određena invalidska penzija počev od 1. oktobra 2009. godine u iznosu od 178,90 KM mjesečno. Okružni sud je naglasio da je odredbom iz člana 231b. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO RS propisano da će se penzije iz stava 1. tog člana, izuzev penzija učesnika NOR-a, ponovo odrediti po službenoj dužnosti u skladu sa odredbama čl. 87. i 89. Zakona, na osnovu rješenja o kategorizaciji boraca, počev od 1. oktobra 2009. godine. Također, Okružni sud je istakao da je u konkretnoj situaciji prvostepeni organ apelantovu penziju počev od 1. oktobra 2009. godine odredio od penzijskog osnova utvrđenog prema odredbama čl. 77. do 86. Zakona, koji iznosi 357,80 KM, te visinu penzije odredio prema članu 135. Zakona, a po osnovu ostvarenog penzijskog staža od 16 godina, 11 mjeseci i tri dana, u visini od 50% od utvrđenog penzijskog osnova, što iznosi 178,90 KM. Isto tako, Okružni sud je konstatovao da je pravilno tuženi zaključio da se apelantu nije mogla odrediti penzija u skladu sa rješenjem o kategorizaciji boraca, jer apelant ne raspolaže sa istim, a što on i ne spori.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-708/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-708/12 (I. P.,J.B.,Z. D.) | Sudska praksa | Aktio