Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-769/12 (N. B. i R. B.,R. D. i M.L.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-769/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ninoslava Bošnjaka i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ninoslav Bošnjak i Rozika Bošnjak, protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 009104 11 Gž od 15. decembra 2011. godine;

Ratomir Dragičević, protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 013363 12 Gž od 16. marta 2012. godine;

M.L., protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 099606 12 Gž od 7. marta 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-769/12

Ninoslav Bošnjak i Rozika Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kiseljaka, koje zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijeli su 24. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 009104 11 Gž od 15. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da su apelanti smetali tužitelja u zadnjem mirnom posjedu nekretnine, pobliže precizirane u dispozitivu prvostepenog rješenja, na taj način što su dana 31. oktobra 2010. godine, oko 10,00 sati, nogom provalili ulazna vrata u sobu u prizemlju, a zatim su verbalno vrijeđali tužitelja, udarali ga šakama i nogama, čime su smetali tužitelja u njegovom pravu posjeda i korištenja prizemlja stambenog objekta, te je naloženo apelantima da se ubuduće klone takvog i sličnog smetanja posjeda. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, pored ostalog, naveo da je tužitelj posljednji posjednik predmetnih nekretnina i da su apelanti izvršili smetanje posjeda na način kako je to opisano u dispozitivu prvostepenog rješenja. Shodno tome, Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredaba čl. 83. i 84. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, te naložio apelantima da se ubuduće kane takvog ili sličnog smetanja.

2. AP-1558/12

Ratomir Dragičević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnio je 26. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 013363 12 Gž od 16. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju, radi smetanja posjeda, osporenom konačnom odlukom odlučeno je na način pobliže preciziran u dispozitivu prvostepenog rješenja. Okružni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naglasio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant još prije podnošenja tužbe znao za zabijanje drvenih kolaca ili stubova na spornom dijelu parcele, ali da je propustio te radnje tuženog navesti u tužbi, pa da je naknadno uvođenje i tih radnji u precizirani tužbeni zahtjev, poslije proteka roka od 30 dana od dana saznanja za iste, učinilo tužbu neblagovremenom u tom dijelu, te da je ista u tom dijelu s pravom odbačena. U vezi s tim, Okružni sud je citirao odredbu člana 313. stav 3. Zakona o stvarnim pravima i istakao da kako je apelant za predmetne radnje tuženog znao prije podnošenja tužbe, koju tužbu je podnio sudu dana 13. maja 2010. godine, te da kako je svoj zahtjev za utvrđivanje smetanja posjeda proširio i na radnje zabijanja drvenih kolaca poprečno u odnosu na privatni put tek na pripremnom ročištu održanom dana 3. septembra 2010. godine, to je njegova tužba u tom dijelu neblagovremena. Također, Okružni sud je naveo da je pravilna odluka prvostepenog suda i u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje smetanja posjeda sječenjem stabala šljive, bagrema i čupanjem i lupanjem saobraćajnog znaka „privatni put“. Naime, Okružni sud je citirao odredbe člana 313. stav 5. navedenog zakona i člana 425. Zakona o parničnom postupku i ukazao na to da je prvostepeni sud raspravljajući o tome da li je apelant bio u posljednjem, mirnom i faktičkom posjedu tog dijela predmetne parcele, a što je jedan od uslova utvrđivanja smetanja posjeda, nakon ocjene svih provedenih dokaza, pravilno zaključio da apelant nije dokazao da se nalazio u posjedu iste, pa ga je zbog toga ispravno odbio sa tim dijelom tužbenog zahtjeva.

3. AP-1839/12 M.L. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupaju Vitomir Gajić i Ljiljana Mrđa Kulundžija, advokati iz Banja Luke, podnijela je 17. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 099606 12 Gž od 7. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju, radi smetanja posjeda, osporenom konačnom odlukom odlučeno je na način naveden u dispozitivu prvostepenog rješenja. Naime, Okružni sud je u obrazloženju rješenja, pored ostalog, citirao odredbe člana 312. st. 1., 2. i 3. Zakona o stvarnim pravima i istakao da je među strankama nesporno da je apelantica zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa prvotuženim, da je svoju obavezu isplate kupoprodajne cijene izvršila, ali da prvotuženi i drugotuženi nisu izvršili predaju stana, kao i da je utvrđeno da zgrada gdje se nalazi predmetni stan nema rješenje o odobrenju za upotrebu, niti je izvršen tehnički pregled objekta. Međutim, Okružni sud je naveo da je među strankama sporno da li je apelantica ostavljanjem pokretnih stvari u stanu koji je kupila, postala posjednik spornog stana. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da u konkretnom slučaju stan čiju predaju u posjed apelantica traži nije potpuno dovršen, jer nema priključenu struju niti je do kraja napravljen laminat, pa po ocjeni tog suda iznošenje stvari iz stana apelantice koji nije dovršen u sebi ne sadrži element protivpravnosti. Također, Okružni sud je citirao i odredbu člana 105. Zakona o uređenju prostora i konstatovao da slijedom iznesenog zgrada u kojoj se stan nalazi nema upotrebnu dozvolu, te da apelantica nema pravo na zaštitu posjeda stana, a time ni pravo da traži da joj se stan preda u posjed obzirom da za to postoji znatna društvena opasnost sve dok se ne izvrši pregled objekta, pa svoje pravo posjeda na stan ne može izvoditi iz činjenice da je predmetne stvari uz suglasnost tuženih unijela u zgradu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-769/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-769/12 (N. B. i R. B.,R. D. i M.L.) | Sudska praksa | Aktio