Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-774/12 (Š. H.,D. A.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-774/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-774/12, rješavajući apelacije Šemse Hrnjića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Šemso Hrnjić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001326 10 Rev od 13. decembra 2011. godine;
Dragojla Ajdarić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 P 001556 11 Gž od 21. decembra 2011. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-774/12
Šemso Hrnjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stupara, kojeg zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je 24. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001326 10 Rev od 13. decembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju više puta. U konkretnom slučaju, radi utvrđenja prava vlasništva, osporenom konačnom odlukom odlučeno je na način pobliže preciziran u izreci prvostepene presude. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da su odbijajući apelanta sa dijelom tužbenog zahtjeva, nižestepeni sudovi utvrdili da su prednici tuženog i tuženi bili savjesni posjednici duže od 20 godina i prije zaključenja kupoprodajnih ugovora od 4. i 9. oktobra 2002. godine. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da apelant nije uveden u posjed tog dijela sporne međašnje površine od strane prodavatelja R.M., kao i da je utvrđeno da ni prodavatelj, a ni njegov prednik prije zaključenja ugovora o kupoprodaji sa apelantom nisu bili u posjedu tog dijela međašnje površine parcela kp.br. 724. i 725. Vrhovni sud je naglasio da su zbog toga nižestepeni sudovi pravilno zaključili da prodavatelj R.M. nije ni mogao prenijeti više prava apelantu kao kupcu od onog prava koje je i sam imao. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao na to da su nižestepeni sudovi ispravno zaključili da je tuženi u smislu odredbe člana 32. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima stekao pravo vlasništva dosjelošću na spornom dijelu međašnje površine, i istovremeno pozivom na odredbu člana 43. tog zakona odbili apelanta sa zahtjevom da se utvrdi da taj dio parcele predstavlja njegovo vlasništvo i da mu pripada pravo na predaju u posjed, bez obzira što je apelant u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu upisan kao vlasnik i posjednik spornog dijela navedenih parcela. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili i kada su djelimično usvojili protivtužbeni zahtjev tuženog i na osnovu provedenih dokaza zaključili da je tuženi u posjedu spornog dijela nekretnina duže od 20 godina, računajući njegov i posjed njegovih predaka. Također, Vrhovni sud je istakao da kako je tuženi protivtužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva i posjeda na dijelu nekretnina na kojima je apelant upisan kao vlasnik i posjednik, to su nižestepeni sudovi ispravno primijenili odredbu člana 47. stav 3. predmetnog zakona (koja propisuje da se savjesnost posjeda pretpostavlja), a sticanje prava vlasništva na nekretninama dosjelošću predstavlja originaran način sticanja prava vlasništva, zašto je bitna savjesnost posjeda duža od 20 godina, što je i slučaj u konkretnoj parnici.
2. AP-1147/12
Dragojla Ajdarić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, podnijela je 27. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 P 001556 11 Gž od 21. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži tuženim da oslobode od lica i stvari pomoćnu prostoriju broj 1., koja je sastavni dio apelanticinog stana, koji se nalazi u Prijedoru, pobliže preciziran u izreci presude, te da je predaju u posjed apelantici. U obrazloženju presude Okružni sud je, pored ostalog, ukazao na to da je odredbom člana 4. Zakona o održavanju stambenih zgrada, između ostalog, propisano da su šupe zajednički dijelovi zgrade, kao i da je predmetnim zakonom regulisan postupak upravljanja i korištenja zajedničkih dijelova zgrade. Nadalje, Okružni sud je naveo da nije sporno da je registrovana Zajednica etažnih vlasnika i da je obaveza upravnog odbora da podnese prijedlog skupštini, koja donosi konačnu odluku o načinu korištenja zajedničkih dijelova zgrade. Dakle, Okružni sud je istakao da, prilikom kupovine stana, apelantica nije kupila i šupu, jer šupe nisu pomoćne prostorije, nego zajednički dijelovi zgrade, te da je i odredbom člana 4. Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da su zajednički dijelovi stambene zgrade, između ostalog i podrumi, a u konkretnom slučaju nije sporno da se radi o šupi za smještaj drva, odnosno podrumu. Najzad, Okružni sud je konstatovao da kupovinom stana apelantica nije postala vlasnikom i sporne šupe, tako da joj ne pripada ni zaštita u smislu odredbe člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-774/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić