Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-828/12 (Javno preduzeće „Putevi Republike Srpske“ Banja Luka,Javno preduzeće šumarstva „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac-Šumsko gazdinstvo „Borja“ Teslić)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-828/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta“ Banja Luka i Javnog preduzeća šumarstva „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac-Šumsko gazdinstvo „Borja“ Teslić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ime Apelanta“ Banja Luka protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 PR 016082 11 PŽP od 23. decembra 2011. godine;

Javno preduzeće šumarstva „Šume Republike Srpske“ a.d.

Sokolac-Šumsko gazdinstvo „Borja“ Teslić protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 PR 005867 11 PŽP 2 od 28.

decembra 2011. godine;

Javno preduzeće šumarstva „Šume Republike Srpske“ a.d.

Sokolac-Šumsko gazdinstvo „Borja“ Teslić protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 PR 005836 11 PŽP 2 od 28.

decembra 2011. godine;

Javno preduzeće šumarstva „Šume Republike Srpske“ a.d.

Sokolac-Šumsko gazdinstvo „Borja“ Teslić protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 PR 005792 11 PŽP 2 od 28.

decembra 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-828/12 Ime Apelanta“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je 29. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 PR 016082 11 PŽP od 23. decembra 2011. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 64. Zakona o inspekcijama RS (u daljnjem tekstu: ZI), pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM. Istim rješenjem je obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta zbog prekršaja iz člana 94. Zakona o uređenju prostora, i građenju RS jer je nastupila zastara vođenja prekršajnog postupka. Naime, u predmetnom prekršajnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je navedeni prekršaj iz člana 64. ZI apelant učinio na način da je propustio da u ostavljenom roku postupi po nalogu nadležnog inspektora u pogledu pribavljanja potrebne dokumentacije i vršenja kontrolnog pregleda objekta, kao i da o preduzetim mjerama pismeno obavijesti nadležnog republičkog građevinskog inspektora. U pogledu izrečene sankcije za učinjeni prekršaj, zaključeno je da je ona izrečena u minimalnom iznosu predviđenom odredbom člana 81. stav 1. tačka v. ZI.

2. AP-1116/12 Javno preduzeće šumarstva „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac-Šumsko gazdinstvo „Borja“ Teslić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Teslića, podnio je 26. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 PR 005867 11 PŽP 2 od 28. decembra 2011. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 102. stav 1. tač. m), o), g) i p) u vezi sa stavom 2. Zakona o šumama RS, pa mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 10.000,00 KM. Apelant je, također, obavezan naknaditi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 KM. U predmetnom prekršajnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant navedene prekršaje učinio na način da je propustio dužni nadzor nad zakonitošću rada radnika prilikom obavljanja djelatnosti apelanta. Prilikom donošenja odluke o vrsti i visini sankcije, Okružni sud je imao u vidu odredbe člana 37. stav 2. Zakona o prekršajima RS, opredijelivši se za minimalno propisane novčane kazne za pojedine prekršaje, nalazeći ih adekvatnima težini prekršaja i posljedicama koje su iz njih proizašle, kao i da se izrečenom jedinstvenom novčanom kaznom može postići svrha izricanja sankcija u skladu sa odredbama člana 12. istog Zakona.

3. AP-1117/12 Javno preduzeće šumarstva „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac-Šumsko gazdinstvo „Borja“ Teslić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslić, podnio je 26. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 PR 005836 11 PŽP 2 od 28. decembra 2011. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 102. stav 1. tač. m), o), g) i p) u vezi sa stavom 2. Zakona o šumama RS, pa mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 10.000,00 KM. Apelant je, također, obavezan naknaditi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 KM. U predmetnom prekršajnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant navedene prekršaje učinio na način da je propustio dužni nadzor nad zakonitošću rada radnika prilikom obavljanja djelatnosti apelanta. Prilikom donošenja odluke o vrsti i visini sankcije, Okružni sud je imao u vidu odredbe člana 37. stav 2. Zakona o prekršajima RS, opredijelivši se za minimalno propisane novčane kazne za pojedine prekršaje, nalazeći ih adekvatnima težini prekršaja i posljedicama koje su iz njih proizašle, kao i da se izrečenom jedinstvenom novčanom kaznom može postići svrha izricanja sankcija u skladu sa odredbama člana 12. istog Zakona.

4. AP-1118/12 Javno preduzeće šumarstva „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac-Šumsko gazdinstvo „Borja“ Teslić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslić, podnio je 26. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 PR 005792 11 PŽP 2 od 28. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom . U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 102. stav 1. tač. p) i m) u vezi sa stavom 2. Zakona o šumama RS, pa mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 KM. Apelant je, također, obavezan naknaditi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 KM. U predmetnom prekršajnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant navedene prekršaje učinio na način da je propustio dužni nadzor nad zakonitošću rada radnika prilikom obavljanja djelatnosti apelanta. Prilikom donošenja odluke o vrsti i visini sankcije, Okružni sud je imao u vidu odredbe člana 37. stav 2. Zakona o prekršajima RS, opredijelivši se za minimalno propisane novčane kazne za pojedine prekršaje, nalazeći ih adekvatnima težini prekršaja i posljedicama koje su iz njih proizašle, kao i da se izrečenom jedinstvenom novčanom kaznom može postići svrha izricanja sankcija u skladu sa odredbama člana 12. istog Zakona.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-828/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant Javno preduzeće „Putevi Republike Srpske“ se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na imovinu), ali ni ove navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-828/12 (Javno preduzeće „Putevi Republike… | Sudska praksa | Aktio