Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-878/12 (G. G.,M. T.,H. K. A.,D. K., L. K., M. K. i D. P.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-878/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Gordana Gajić protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002145 11 GŽ od 30. novembra 2011. godine;
Milja Tot protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 016758 10 REV od 7. decembra 2011. godine;
Husein Kvakić Alex protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 008160 11 REV od 3. maja 2012. godine;
Drago Kitanović, Lazar Kitanović, Marica Kitanović i Danica Pavlović protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 001119 11 REV od 15. augusta 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-878/12 Gordana Gajić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koju zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnijela je 6. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002145 11 GŽ od 30. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je dio nekretnine zajednička imovina apelantice i prvotuženog, stečena u toku trajanja braka, te da je udio apelantice na istoj dio od ½, što su tuženi dužni trpjeti i priznati, te dozvoliti da se apelantica upiše kao suvlasnik, suposjednik i sunosilac prava građenja na predmetnoj nekretnini sa dijelom ½. Apelantica je, također, obavezana da naknadi tuženima troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su apelantica i prvotuženi zaključili sudsko poravnanje pred nadležnim sudom, kojim su sporazumno utvrdili da stečena bračna tekovina čini njihovu zajedničku imovinu sa udjelom svakog od njih po 1/2 pa je apelantica u izvršnom postupku koji je vođen pred nadležnim sudom isplaćena u potpunosti. S tim u vezi je navedeno da je sporna parcela već bila predmetom odlučivanja pred nadležnim sudom, bez obzira što pojedinačno nije navedena u sudskom poravnanju. Dakle, zaključeno je da ta imovina nema svojstvo imovine koja je „izostavljena“ prilikom podjele bračne tekovine pred sudom.
2. AP-1044/12
Milja Tot (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Waiblingen-Njemačka, koju zastupa Vitomir Gajić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 19. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 016758 10 REV od 7. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je ona, po osnovu stjecanja u braku, suvlasnik sa ¼ dijela na nekretninama a koje su upisane na ime tuženog, što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se apelantica na osnovu presude upiše kod nadležne uprave za geodetsko-pravne poslove kao nosilac odgovarajućih prava na ¼ dijela tih nekretnina. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je spornu imovinu tuženi stekao nakon faktičkog raskida bračne zajednice sa apelanticom, te da slijedom toga ta imovina predstavlja njegovu imovinu, a ne zajedničku imovinu, jer ista nije stečena zajedničkim radom i ulaganjima koje ima u vidu odredba člana 273. stav 2. Porodičnog zakona RS.
3. AP-2352/12 Husein Kvakić Alex (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prnjavora, podnio je 22. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 008160 11 REV od 3. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je (u predmetu radi razvoda braka, izdržavanja bračnog supružnika i diobe zajedničke imovine) razveden brak između apelanta i tužiteljice-protivtužene, te je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tužiteljica na ime izdržavanja kao bračnog supružnika plaća novčani iznos, dok je odbačena protivtužba apelanta kojom je tražio da mu tužiteljica na ime novčane protivvrijednosti ½ dijela primljenih svadbenih poklona i na ime troškova polaganja ispita iz njemačkog jezika isplati novčane iznose navedene u dispozitivu presude. Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, između ostalog, utvrđeno da apelant nije dokazao osnovanost svog zahtjeva da ga tužiteljica izdržava nakon razvoda braka kako je to propisano odredbom člana 241. Porodičnog zakona RS, dok je u odnosu na protivtužbeni zahtjev apelanta zaključeno da ne ispunjava zakonske uslove iz odredbe člana 74. Zakona o parničnom postupku RS u odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice za razvod braka.
4. AP-3941/12
Drago Kitanović, Lazar Kitanović, Marica Kitanović i Danica Pavlović (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Teslića, koje zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnijeli su 14. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 001119 11 REV od 15. augusta 2012. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 31. januara 2013. godine. U predmetnoj pravnoj stvari, radi utvrđenja bračne tekovine, koja je okončana osporenom presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da M.K. za života u braku sa tuženom stekao pravo na polovinu vlasništva na nekretninama po osnovu stjecanja u braku, što je tužena dužna trpjeti i priznati da sporna imovina čini zaostavštinu umrlog M.K. i da se ista raspodjeli kao zaostavština. Također je odbijen kao neosnovan i zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena obaveže da im, kao nasljednicima umrlog M.K., isplati novčani iznos čime bi „utrnula“ sva nasljedno-pravna potraživanja apelanata u ostavinskom postupku iz ostavioca M.K. Apelanti su obavezani da tuženoj naknade troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelanti nisu dokazali da predmetne nekretnine predstavljaju zajedničku, odnosno bračnu imovinu prednika apelanata i tužene. Slijedom navedenog je zaključeno da apelanti nisu dokazali ni pravni osnov po kome bi im tužena bila dužna isplatiti traženi novčani iznos.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-878/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić