Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-151/11 (M. V.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-151/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman, Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine u predmetu broj AP 151/11, rješavajući apelaciju Mirjane Vujmilović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mirjana Vujmilović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 001319 10 Uvp broj 8. decembra 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Vujmilović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banja Luke, podnijela je 11. januara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 001319 10 Uvp od 8. decembra 2010. godine. Apelantica je 21. oktobra 2011. godine podnijela dopunu apelacije.
2. Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje Administrativne službe Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za prostorno uređenje) broj 03-364-442/07 od 27. aprila 2007. godine data je urbanistička suglasnost Slavku Jotanoviću iz Banja Luke (u daljnjem tekstu: investitor) za promjenu namjene podrumskih prostorija u poslovni prostor u prizemlju objekta u jedan poslovni prostor u Banja Luci, u ulici kralja Petra I Karađorđevića broj 83, iznad kojeg se nalazi stan apelantice (u daljnjem tekstu: poslovni prostor).
3. Nakon toga, Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje broj 03-361-282/07 od 17. maja 2007. godine je investitoru odobreno da može pristupiti izvođenju radova na promjeni namjene podrumskih prostorija u poslovni prostor.
4. Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje broj 03-361-500/07 od 5. septembra 2007. godine investitoru je dozvoljeno korištenje i izdata je upotrebna dozvola za navedeni poslovni prostor.
5. Apelantica je 16. novembra 2007. godine podnijela prijedlog za ponavljanje postupka okončanog Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje broj 03-364-442/07 od 27. aprila 2007. godine. Navela je su joj je ovim rješenjem povređena njena prava kao vlasnika stana iznad poslovnog prostora, te da joj je ugrožena bezbjednost stanovanja.
6. Nakon toga, zaključkom Odjeljenja za prostorno uređenje broj 03-364-442/07 od 24. januara 2008. godine prijedlog apelantice podnesen 19. novembra 2007. godine kojim je zatražila ponavljanje postupka okončanom Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje broj 03-364-442/07 od 27. aprila 2007. godine je odbačen kao neblagovremen.
7. Rješenjem Ministarstva broj 15-364-82/08 od 26. augusta 2008. godine poništen je zaključak Odjeljenja broj 03-364-442/07 od 24. januara 2008. godine i spis vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
8. I konačno, zaključkom Odjeljenja za prostorno uređenje broj 03-364-442/07 od 27. oktobra 2008. godine dozvoljeno je ponavljanje postupka po prijedlogu apelantice okončanog rješenjem Odjeljenja 03-364-442/07 od 27. aprila 2007. godine.
9. Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje broj 03-364-442/07 od 10. decembra 2008. godine je Rješenje Odjeljenja za prostorno uređenje broj 03-364-442/07 od 27. aprila 2008. godine, a koje je bilo predmet ponavljanja postupka, ostavljeno na snazi.
10. U ponovnom postupku, uvažavajući upute drugostepenog organa, Odjeljenje za prostorno uređenje je zakazalo usmenu, javnu raspravu 22. oktobra 2008. godine u prisustvu apelantice i investitora. Pri tome se upravni organ pozvao na član 234. Zakona o opštem upravnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 13/02, 87/07 i 50/10; u daljnjem tekstu: ZOUP) kojim je utvrđeno da postupak okončan rješenjem protiv koga nema redovnog pravnog sredstva u upravnom postupku će se ponoviti, između ostalog, ako licu koje je trebalo da učestvuje u svojstvu stranke, nije bila data mogućnost da učestvuje u postupku. Nadalje, prema članu 71. Zakona o uređenju prostora RS („Službeni glasnik RS“, br. 26/02, 14/03, 112/06 i 53/07) urbanistička saglasnost, između ostalog, sadrži „eventualne obaveze u odnosu na susjede ili prava drugih lica“. Uvidom u spis predmeta broj 03-364-442/07 utvrđeno je da apelantica nije učestvovala u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti, na što obavezuje navedene zakonske odredbe. Prilikom donošenja Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje broj 03-364-442/07 od 10. decembra 2008. godine Odjeljenje za prostorno uređenje je cijenilo sve dokaze, kako one koji idu u korist investitora, tako i one koji idu u korist apelantice. Nakon saslušanja zainteresovanih lica u postupku, utvrđenog činjeničnog stanja, kao i činjenice da razlozi koje je apelantica iznijela u svom prijedlogu za ponavljanje postupka nisu mogli uticati na drugačije donošenje rješenja o urbanističkoj saglasnosti Odjeljenje za prostorno uređenje je donijelo rješenje na osnovu člana 243. ZOUP-a kao u dispozitivu.
11. Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 15-346-13/09 od 16. marta 2009. godine žalba apelantice protiv Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje broj 03-364-442/07 od 10. decembra 2008. godine je odbijena kao neosnovana. Kako je navelo Ministarstvo, prvostepeni organ je u ponovnom postupku u potpunosti postupio po datim mu uputama i donio osporeno rješenje koje je pravilno i na zakonu zasnovano, a žalba neosnovana. U obrazloženju osporenog rješenja izneseni su valjani razlozi za odluku kao u dispozitivu i isti potkrijepljeni odgovarajućim dokazima u spisu, pa se Ministarstvo pozivalo na iste, jer navodi apelantice, izneseni u žalbi, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, nisu mogli uticati na drugačije odlučivanje u konkretnom slučaju. Ministarstvo smatra da je neosnovan navod apelantice da joj nije omogućeno da se izjasni o svim okolnostima značajnim za odlučivanje i da predlaže izvođenje dokaze, s obzirom na zapisnik o usmenoj raspravi održanoj 22. oktobra 2008. godine iz kojeg proizilazi upravo suprotno. Navodi se da je nejasan navod apelantice da je ugrožena bezbjednost njenog stana s obzirom na činjenicu da je nadstrešnica postavljena sa tri strane predmetnog objekta, da su iznad cijele nadstrešnice stanovi i da se vlasnici ostalih stanova ne protive izvedenim radovima, a posebno obzirom na činjenicu da su na prozoru stana apelantice žaliteljice postavljene rešetke. Po ocjeni Ministarstva, takođe je neosnovan navod apelantice da trpi nesnošljivu buku od klima uređaja s obzirom da iz jedne od priloženih fotografija proizilazi da je investitor izmjestio klima uređaje na ugao predmetne zgrade, te da se u predmetnom objektu obavlja djelatnost knjižare čije radno vrijeme ne remeti mir ostalih etažnih vlasnika i da za obavljanje te djelatnosti nije potreban rad klime poslije radnog vremena. S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u dispozitivu na osnovu člana 225. stav 1. ZOUP-a.
12. Presudom Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 001 319 09 U od 17. decembra 2009. godine tužba apelantice protiv Rješenja Ministarstva broj 15-346- 13/09 od 16. marta 2009. godine u predmetu ponavljanja postupka donošenja rješenja o urbanističkoj saglasnosti je odbijena kao neosnovana. Okružni sud je najprije izložio hronološki tok postupka, te zaključio da je osporeno rješenje doneseno uz pravilnu primjenu materijalnog prava i na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Razloge koje je tuženi naveo u obrazloženju osporenog rješenja kao valjane prihvata i Okružni sud, imajući pri tome u vidu i odredbe člana 29. stav 1 Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“. broj 109/05; u daljnjem tekstu: ZUS), prema kojem sud, po pravilu, rješava spor na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku. Okružni sud navodi da je, u konkretnom slučaju, prvostepeni organ postupajući po prijedlogu apelantice i uputama tuženog, dozvolio ponavljanje postupka donošenja rješenja o urbanističkoj saglasnosti, te je u vezi sa zahtjevom apelantice održao raspravu, kojoj je i ona prisustvovala, pa sud cijeni da su njeni navodi da je postupak samo formalno proveden neosnovani. Dalje je navedeno da je rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje broj 03-364-442/07 od 27. aprila 2007. godine, koje je potvrđeno prvostepenim rješenjem i osporenim aktom, data urbanistička saglasnost zainteresovanom licu kao investitoru za promjenu namjene podrumskih prostorija u poslovni prostor i pripajanje poslovnom prostoru u prizemlji objekta u jedan poslovni prostor. U tački 3 rješenja o davanju urbanističke saglasnosti detaljno su određeni uslovi pod kojima se daje urbanistička saglasnost, a tim uslovima nije posebno regulisana ugradnja i korištenje klima uređaja. Navedeno je da u vezi s tim takođe treba imati u vidu da apelantica nije osporavala rješenje o odobravanju građenja broj 03-361-282/07 od 17. maja 2007. godine, kojim je odobreno izvođenje radova koji su bili predmet urbanističke saglasnosti, pa je navedeno rješenje postalo konačno i pravosnažno, a ponavljanje postupka izdavanja urbanističke saglasnosti ne znači automatski ponavljanje postupka izdavanja odobrenja za građenje.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 001319 10 Uvp od 8. decembra 2010. godine zahtjev apelantice za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 11 0 U 001 319 09 U od 17. decembra 2009. godine u predmetu ponavljanja postupka okončanog rješenjem o urbanističkoj saglasnosti broj 03-364-442/07 od 27. aprila 2007. godine je odbijen kao neosnovan. Kako je naveo Vrhovni sud, ponavljanje postupka okončanog rješenjem prvostepenog organa o izdavanju urbanističke saglasnosti investitoru koje je zahtijevala apelantica je vanredno pravno sredstvo koje se može koristiti samo ako se ostvari jedan ili više razloga predviđenih članom 234. ZOUP-a. Navodi se da je prvostepeni organ dozvolio ponavljanje postupka izdavanja urbanističke saglasnosti iz razloga predviđenog članom 234. tačka 9. ZOUP, jer apelantici nije bila data mogućnost da učestvuje u tom postupku. Prema izjavi apelantice i investitor datih na zapisnik kod tog organa 14. decembra 2007. godine, proizlazi da je između njih postignut dogovor da se skinu klima uređaji ispod prozora, te da se postavi zaštita s obje strane prozora, postavi željezna rešetka na jedno staklo, preko lima ispod prozora da se stavi zaštita radi ublažavanja toplote, da se postavi konopac za sušenje veša i da se čisti smeće sa nadstrešnice svakih 15 dana. Na taj način je, kako navodi Vrhovni sud, prvostepeni organ pokušao da postigne dogovor između apelantice i investitora radi ispunjavanja uslova koje je postavila apelantica, a koji se odnose na nesmetano i mirno korišćenje njenog stana. Iz toga proizlazi da je, po ocjeni Vrhovnog suda, investitor ispunio uslove koje je postavila apelantica. Zbog toga nisu ostvareni uslovi za ponavljanje tog postupka predviđeni odredbama člana 234. ZOUP-a o čemu je dovoljno jasno i potpuno obrazloženje dao tuženi organ u osporenom aktu i Okružni sud u pobijanoj presudi. U konkretnom slučaju, u urbanističkoj saglasnosti nisu ni data ograničenja koja se odnose na klima uređaje, pa nema osnova za primjenu odredaba člana 234. tačka 1. i 9. ZOUP, već eventualno, uz ispunjenje zakonskih uslova, predstavlja osnov za intervenciju nadležne inspekcije, pa Vrhovni sud smatra da su prigovori apelantice neosnovani.
14. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je pred Vrhovnim sudom osporavala zakonitost presude zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila postupka, decidno se očitujući na okolnost da riješenjem o urbanističkoj saglasnosti nije data saglasnost investitoru za ugradnju klima uređaja, postavljanja krova na zid njenog stana, kao i rešetki na komplet prozoru, te da samim tim nije opravdana instrukcija Okružnog suda da svoja prava u pogledu buke od klima uređaja ostvari u parničnom postupku. Ona navodi da sa njenom teškom situacijom, gdje joj je ugroženo pravo na dom i imovinu, upoznati inspekcijski organi. Apelantica dalje navodi da tri postavljena klima uređaja na knjižari „Kultura“, koja su uključena i danju i noću, stvaraju buku koja premašuje dozvoljenost, što je vještačenjem i utvrđeno od strane Instituta zaštite, ekologije i informatike RS. Ona navodi da je prilikom renoviranja poslovnog prostora, uklonjena toplotna i zvučna izolacije od strane investitora, postavljene su rigips ploče, a u međuprostoru je stavljen fen kolektor i kompletna strujna, grejna i ventilaciona instalacija, što dovodi do zračenja i pražnjenja elektro-magnetnog polja i u garsonjeri apelantice. Apelantica ističe da je investitor dobio urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu samo po saglasnosti predsjednika upravnog odbora zajednice etažnih vlasnika, a bez saglasnosti svih stanara stambene zgrade, a pogotovo stanara koji stanuju iznad poslovnog prostora. Apelantica zaključuje da je vrijednost stambene jedinice apelantice enormno umanjena, i njeni stambeni uslovi su takvi da su ugrozili njeno zdravlje i sigurnost.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 3. tačka h. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
16. U konkretnom slučaju apelantica je tražila ponavljanje postupka kojom je investitoru u upravnom postupku izdato rješenje o urbanističkoj saglasnosti za promjenu namjene podrumskih prostorija u poslovni prostor i pripajanje poslovnom prostoru u prizemlju objekta u jedan poslovni prostor u Banja Luci. Apelantica smatra da joj navodno onemogućavanje da iznese svoje primjedbe na postupak izdavanja urbanističke saglasnosti investitoru dovelo do povrede njenog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče zaštite prava apelantice na dom u smislu člana 8. Evropske konvencije odnosno prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije i dokumentacije spisa slijedi da je apelantica tražila ponavljanje postupka kojom je investitoru u upravnom postupku izdato rješenje o urbanističkoj saglasnosti za promjenu namjene podrumskih prostorija u poslovni prostor. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se urbanistička saglasnost koja je investitoru izdata u upravnom postupku odnosila na zahtjev investitora, a ne apelantice, iz čega proizilazi da se ne može utvrditi veza između apelantičinih ustavnih prava na dom i imovinu i upravnog postupka u kojem je urbanistička saglasnost izdata drugom licu-investitoru. S druge strane, Okružni i Vrhovni sud se nisu bavili navodima apelantice o štetnim imisijama, stvaranju buke i drugih ometanja apelantice u uživanju prava na dom i imovinu jer ta pitanja nisu ni utvrđivana u konkretnom upravnom postupku. Ustavni sud zapaža da stvaranje buke i druga navodna ometanja uživanja prava na dom i imovinu apelantice može imati građansko-pravne posljedice u smislu navedenih zakonskih odredbi, te može biti predmet parničnog postupka koji u konkretnom slučaju nije ni vođen.
18. Prema tome, u okolnostima konkretnog slučaja, predmetni postupak izdavanja urbanističke saglasnosti u upravnom postupku nije odlučujući za apelantičina prava na dom i imovinu, niti se može dovesti u vezu sa njenim ustavnim pravima na koje se ona poziva, pa u takvom postupku apelantica ne uživa zaštitu člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić