Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2995/13 (S.P.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
- Nasilje u porodici
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2995/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine u predmetu broj AP 2995/13, rješavajući apelacije S.P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.P. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 65 0 Pr 344785 13 Pžp od 30. aprila 2013. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj 65 0 Pr 344785 13 Pr od 23. aprila 2013. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. S.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 5. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 65 0 Pr 344785 13 Pžp od 30. aprila 2013. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 65 0 Pr 344785 13 Pr od 23. aprila 2013. godine. Apelant je 23. aprila 2014. godine dopunio apelaciju.
2. Općinski sud donio je rješenje broj 65 0 Pr 344785 13 Pr od 23. aprila 2013. godine, kojim je apelantu, kao učiniocu nasilja u porodici, u svrhu sprečavanja i suzbijanja, te otklanjanja posljedica učinjenog nasilja i zaštite žrtve nasilja u porodici, na osnovu člana 9. stav 1. tač.2. i 3. i čl. 12. i 13. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 20/13 od 13. marta 2013. godine), izrekao zaštitne mjere zabrana približavanja žrtvi nasilja u porodici – supruzi H.P., nastanjene na preciziranoj adresi u Sarajevu, na bilo kom području udaljenosti od pet metara, i zabrana uznemiravanja ili uhođenja osobe izložene nasilju – supruge apelanta nastanjene na navedenoj adresi. Rješenjem je dalje određeno da se zaštitne mjere izriču u trajanju od šest mjeseci od dana pravosnažnosti rješenja i iste provodi Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, Prva Policijska uprava, PS Stari Grad, na čijem području žrtva nasilja u porodici ima boravište i PS Centar, na čijem području žrtva nasilja ima prebivalište. Nadalje, obavezana je JU „Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo“ Služba socijalne zaštite Općine Centar, da u skladu sa članom 22.a Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, prati izvršenje predmetnih zaštitnih mjera i o tome obavještava sud svakih tri mjeseca, te je određeno da žalba ne odlaže izvršenje rješenje.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, Prva Policijska uprava- PS Centar (u daljnjem tekstu: Policijska uprava) 19. aprila 2013. godine podnijela zahtjev za izricanje zaštitnih mjera iz člana 9. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici kao samostalnih prekršajnih sankcija prema apelantu. U zahtjevu je opširno obrazloženo činjenično stanje, odnosno radnje nasilja koje je apelant učinio prema svojoj supruzi. U obrazloženju zahtjeva za izdavanje zaštitnih mjera Policijska uprava je navela da je H.P. sa apelantom živjela u bračnoj zajednici oko 16 godina, gdje je u više navrata dolazilo do fizičkih napada, kojim su svjedočila djeca, te da je po izjavi oštećene, 28. aprila 2012. godine sa djecom napustila bračnu zajednicu i od septembra do decembra 2012. godine bila izložena psihičkom i fizičkom nasilju, ali da to nije prijavljivala policiji. Nadalje, navedeno je da je 19. marta 2013. godine u UO "Tavola", oštećena prijavila apelanta PS Centar pri čemu je izjavila da je došla na ručak sa suprugom, kako bi vidio djecu koja sa njom žive u iznajmljenom stanu, obzirom da je brakorazvodna parnica u toku, te da joj tom prilikom uputio verbalne prijetnje zbog skrbništva nad djecom, kao i da je fizički napao tako što je u dva navrata stisnutom pesnicom udario u predjelu glavu u prisustvu nijhove kćerke i da je ona, u namjeri da se odbrani, apelanta ugrizla za palac. Nadalje, navedeno je da je Odsjek kriminalističke policije podnio je operativni materijal na ocjenu i mišljenje Kantonalnom tužilaštvu Sarajevo pod brojem 02/4-1-3.2-04-0-1487/13 od 28. marta 2013. godine vezano za nasilje u porodici.
4. U obrazloženju rješenja Općinski sud je nadalje naveo da je u prilogu zahtjeva za izdavanje zaštitne mjere Policijska uprava dostavila službenu zabilješku policijskog službenika PS Centar, zapisnik o prijemu usmene prijave na ime supruge apelanta, zapisnik o saslušanju supruge apelanta, zapisnik o ispitivanju apelanta kao osumnjičenog, medicinsku dokumentaciju na ime supruge apelanta od 29. aprila 2012. godine i 21. marta 2013. godine, ljekarski nalaz na ime apelanta od 19. marta 2013. godine, izvještaj policijskog službenika PS Centar od 19. marta 2013. godine, zapisnik o prijemu usmenog podneska Centra za socijalni rad općine Centar podnesen od strane supruge apelanta od 29. marta 2013. godine, akt JU Kantonalnog centra za socijalni rad-Službe za socijaalne zaštite općine Centar od 17. aprila 2013. godine, službena zabilješka od 12. aprila 2013. godine dipl. psihologa Centra za socijalni rad općine Centar.
5. Nakon razmotrenih dokaza Općinski sud je zaključio da je zahtjev za izricanje zaštitnih mjera osnovan u cilju otklanjanja posljedica počinjenog nasilja i zaštite žrtve nasilja zbog čega je neophodno da se apelantu kao počiniocu izreknu zaštitne mjere. Općinski sud je naveo da je iz predočenih dokaza, koji su sastavni dio spisa, kao i izjava žrtve nasilja - supruge apelanta i izjave apelanta, prepoznao nasilje u porodici nad žrtvom - suprugom apelanta, koje je nad njom kontinuirano vršio apelant za vrijeme zajedničkog porodičnog života, te da je još u toku braka narušena porodična harmonija iz kojih razloga je oštećena i napustila bračnu zajednicu i pokrenula brakorazvodnu parnicu. Općinski sud je naveo da su u prilog izjave supruge apelanta išli priloženi iskazi, kao i zapisnici, nalazi i mišljenja ljekara, te drugi dopisi dostavljeni Općinskom sudu od strane Policijske uprave i Centra. S obzirom na navedeno, Općinski sud je nesumnjivo utvrdio da su duži vremenski period odnosi među supružnicima nisu zasnivali na humanim principima koji podrazumijevaju međusobno poštivanje, pomaganje, privrženost, održavanje skladnih odnosa, što je dovelo do povređivanja psihičkog i fizičkog integriteta apelantove supruge od strane apelanta.
6. Općinski sud je nadalje istakao da je prilikom odlučivanja o vrsti zaštitnih mjera koje je trebalo izreći apelantu imao u vidu da je u porodici kao u osnovnoj ćeliji društva neophodno obezbijediti uslove da svaki član porodice uživa u svojim pravima i slobodama na principu ravnopravnosti u privatnoj i javnoj sferi. U tom cilju, prema mišljenju suda, neophodno je prema izvršiocu nasilja u porodici preduzeti odgovarajuće mjere od strane društva kako bi se spriječilo i suzbilo nasilje koje čini jedan član porodice nad drugim, te otkloniti posljedice učinjenog nasilja i time zaštiti žrtve nasilja u porodici u skladu sa Zakonom i međunarodnim standardima propisanim Međunarodnim konvencijama. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je postupio po prijedlogu Policijske uprave kao podnosioca zahtjeva i izrekao apelantu predmetne zaštitne mjere. Međutim, Općinski sud nije izrekao apelantu predloženu zaštitnu mjeru obaveznog liječanja od ovisnosti o alkoholu i opojnim drogama, jer iz činjeničnog opisa, kao ni iz izvedenih dokaza nije ničim potvrđeno da je apelant ovisan o alkoholu i drogama, zbog čega bi mu se trebala izreći navedena zaštita.
7. Protiv rješenja Općinskog suda apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud donio je rješenje broj 65 0 Pr 344785 13 Pžp od 30. aprila 2013. godine, kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Općinskog suda uz obrazloženje da nakon razmatranja žalbenih navoda apelanta na osnovu člana 30. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, Kantonalni sud je odlučio kao u dipozitivu.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama donesenim u postupku koji je vođen na osnovu odredbi Zakona o zaštiti od nasilja u porodici povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, te da su pri ocjeni dokaza zanemarili princip ravnopravnosti strana u postupku, prezumpciju nevinosti i princip in dubio pro reo čime su povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje u krivično-pravnom aspektu. Također, smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje u krivičnim stvarima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
11. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se na predmetni postupak okončan osporenim rješenjima primjenjuju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
12. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su u konkretnom predmetu rješenjem suda apelantu izrečene zaštitne mjere zabrana približavanja žrtvi nasilja u porodici i zabrana uznemiravanja i uhođenja, u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici. Ustavni sud s obzirom na pitanja koja apelant problematizira treba utvrditi da li se konkretni postupak smatra postupkom u kojem se odlučivalo o «krivičnoj optužbi» protiv apelanta u okviru autonomnog značenja koje ovaj pojam ima prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, kojim se svakom garantira da prilikom utvrđivanja (...) osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
13. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda, kao i svoju praksu, da je «krivična optužba» autonomni koncept, tj. neko djelo koje je u domaćem zakonu nije klasificirano kao krivično djelo može ipak pokrenuti pitanje «krivične optužbe» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislative, po svojoj prirodi, prije krivični nego građanski – da bi se osiguralo da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog saslušanja (vidi Evropski sud, Engel protiv Holandije (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50). Da bi se odredilo je li suštinski karakter legislative krivični mora se razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: (a) je li cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprječavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; (b) ako postoji cilj sprječavanja ili kažnjavanja, implicira li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno krivicu (pitanje vinosti) i (c) koja visina kazne se može nametnuti.
14. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da su u navedenom slučaju apelantu izrečene „zaštitne mjere“ zabrana približavanja i zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju-konkretno apelantove supruge, a u skladu sa članom 9. stav 1. tač. 2. i 3. i čl. 12. i 13. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Ustavni sud smatra da se i u konkretnom slučaju može primjeniti njegov ranije zauzeti stav, s obzirom da je već razmatrao identično pravno pitanje. U odnosu na navedeno, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP 2813/13 od 12. februara 2014. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zaključio da postupak izricanja zaštitnih mjera, u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici ne uživa garancije prava na pravično suđenje, budući da se u predmetnom posutpku ne odlučuje o „krivičnoj optužbi“ protiv apelanta, jer je svrha tih mjera preventivna i ne uključuje pitanje vinosti, jer se ne odlučuje o krivici počinioca nasilja, niti mu se u tom postupku izriče sankcija. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda vezani za kršenje ustavnih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. Evropske konvencije poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutoj odluci broj AP 2813/13. Na osnovu iznesenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Apelant se, takođe, žali i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Budući da su prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, navedena prava akcesorna, to se povreda ovih prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju, Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi navedenih prava, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da osim paušalnog navoda apelant nije naveo u čemu se ogleda povreda navedenog prava. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da odluke koje apelant osporava ni na koji način ne pokreću pitanje navedenog prava i da se o navedenom pravu nije odlučivano u postupku izricanja zaštitne mjere odnosno osporenim rješenjima nije odlučivano ni o djeci ni o porodici već samo o zaštitnoj mjeri udaljavanja apelanta od supruge. Shodno navedenom, nema ničega što bi moglo voditi zaključku da je povreda navedenog prava u konkretnom slučaju moguća, zbog čega Ustavni sud ne nalazi za potrebno da ovaj navod posebno razmatra.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić