Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3700/10 (A. i A. I.)

Odluka donesena 29. 05. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
  • Uporedive situacije
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građevinsko zemljište
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3700/10

Apelacija

Odluka o meritumu

29. 05. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3700/10, rješavajući apelaciju Amira i Alme Ismić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14) u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 29. maja 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Amira Ismića i Alme Ismić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 000704 09 Uvp od 7. juna 2010. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 000704 09 U od 29. maja 2009. godine i Rješenja Skupštine općine Bijeljina broj 01-022-35/09 od 31. marta 2009.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Amir i Alma Ismić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Osijeka, Republika Hrvatska, koje zastupa Amir Morankić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 26. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 000704 09 Uvp od 7. juna 2010. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 000704 09 U od 29. maja 2009. godine i Rješenja Skupštine općine Bijeljina (u daljnjem tekstu: Općina Bijeljina ili upravni organ) broj 01-022-35/09 od 31. marta 2009. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 28. decembra 2012. godine apelanti su 14. januara 2013. godine dopunili apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09; u daljnjem tekstu: ranije važeća Pravila), koja su važila u to vrijeme, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Općine Bijeljina zatraženo je 28. decembra 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 16. i 17. januara 2013. godine. Općina Bijeljina nije odgovorila na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. ranije važećih Pravila, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 5. decembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Općine Bijeljina broj 01-022-35/09 od 31. marta 2009. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje) odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata kojim su tražili da se izvrši revizija dodjele zemljišta označenog kao k.č. broj 750/02 površine 1.450 m² koje je upisano u p.l. broj 5073 k.o. Bijeljina 1 (u daljnjem tekstu: sporno zemljište). U obrazloženju rješenja je navedeno da je nakon provedenog ponovnog postupka utvrđeno da je Komisija za izlaganje podataka o nekretninama (u daljnjem tekstu: Komisija) za k.o. Bijeljina 1, u postupku izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama, odnosno uspostave nove evidencije, 24. decembra 1993. godine sporno zemljište (parcelu novog premjera broj 750/2) upisala u p.l. broj 1097 k.o. Bijeljina 1 na ime Samoupravne interesne zajednice za stambeno-komunalnu oblast u Bijeljini (u daljnjem tekstu: SIZ), te da je na taj način predmetna parcela otpisana iz p.l. broj 5073 i upisana u p.l. broj 1097. U istom postupku je utvrđeno da je kasnije na osnovu Ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora zaključenog između SlZ-a i privatnog preduzeća „Nešković“ izvršen upis prava na ime Dragana Neškovića iz Bijeljine.

7. Navedeno je da je Rješenjem broj 01-023-135 od 26. decembra 1979. godine, koje je donijela Općina Bijeljina, preuzeta parcela broj 2212/2 (koja odgovara parceli novog premjera broj 750/1) površine 15.904 m² iz zk. uloška broj 7815. k.o. Bijeljina, prema zahtjevu vlasnika nekretnina Jusufa Ismića (prednik/otac apelanata), kojem je za preuzeto zemljište isplaćena pravična naknada. Navedeno je da parcela broj 750/2 nije bila predmet preuzimanja tim rješenjem, te da se ta parcela stvarno i faktički ne nalazi u sastavu zemljišta koje je preuzeto 26. decembra 1979. godine. Dalje je navedeno da su apelanti, odnosno njihov prednik, prije 6. aprila 1992. godine bili upisani kao vlasnici na dijelu gruntovnih parcela broj 21/235 i 21/15 a u katastarskoj evidenciji na parceli novog premjera broj 750/2 upisane u p.l. broj 5073 k.o. Bijeljina 1.

8. Navedeno je da je odredbama čl. od 68. do 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina propisan način i postupak izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanja prava na nekretninama, postupak zaštite prava stranaka kojima to pravo nije priznato, kao i da se taj postupak nastavlja tužbom u sudu. Budući da je na siguran način utvrđeno da sporno zemljište nije preuzeto, niti je na bilo koji način Općina Bijeljina učestvovala u oduzimanju tog zemljišta, a utvrđeno je da je u postupku uspostave katastra nekretnina upisano na SIZ, pa potom na fizičko lice, navedeno je da iz utvrđenih činjenica proizlazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz čl. od 87. do 92. Zakona o građevinskom zemljištu za reviziju dodjele spornog zemljišta, zbog čega je zahtjev odbijen.

9. Apelanti su protiv spornog rješenja podnijeli tužbu u kojoj su istakli da je izvršenom dodjelom spornog zemljišta, koje je bilo u njihovom vlasništvu, učinjeno niz povreda Zakona o građevinskom zemljištu kao i odredbi Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

10. Okružni sud je Presudom broj 12 0 U 000704 09 U od 29. maja 2009. godine odbio tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju svoje odluke Okružni sud je istakao da je razmotrio cjelokupan spis predmeta zajedno sa tužbom i odgovorom na tužbu pa je odlučio u smislu člana 30. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Okružni sud je ponovio da iz činjeničnog utvrđenja Općine Bijeljina proizlazi da je u provedenom postupku pred nadležnim organima tužene sasvim jasno utvrđeno da Općina Bijeljina nije izvršila bilo kakvu dodjelu spornog zemljišta, pa da stoga nije ni mogla vršiti postupak revizije akta o izvršenoj dodjeli zemljišta. Okružni sud je istakao da se, iz smisla odredbi čl. 87. i 88. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 86/03; u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu iz 2003. godine), sasvim jasno može zaključiti da se postupak revizije vrši samo u slučaju kada skupština općine, odnosno skupština grada kao nadležni organi koji i vrše dodjelu gradskog građevinskog zemljišta dodijele građevinsko zemljište. Međutim, u konkretnom slučaju, kako je istakao Okružni sud, iz sadržaja spisa predmeta se sasvim nesporno može zaključiti da je kompletan postupak u pogledu dodjele spornog zemljišta u ovom slučaju bio proveden mimo Skupštine općine Bijeljina, tačnije provela ga je Komisija, koja je sporno zemljište u postupku izlaganja podataka o nekretninama upisala na ime SlZ-a, koji je kasnije, na osnovu Ugovora o udruživanju sredstava, takvo zemljište prenio na privatno preduzeće „Nešković“ iz Bijeljine, odnosno na Dragana Neškovića, vlasnika tog preduzeća.

11. Okružni sud je istakao da zakonski smisao i cilj uspostavljene revizije u odredbama čl. od 88. do

92. Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine jeste da se izvrši ponovna ocjena zakonitosti akta i postupka dodjele zemljišta koje je vršila skupština općine, odnosno skupština grada kao organa koji su nadležni za dodjelu gradskog građevinskog zemljišta. Kako je u konkretnom slučaju cjelokupan postupak u vezi sa dodjelom spornog zemljišta izvršen mimo Skupštine općine Bijeljina, to organ uprave kojem je zahtjev podnesen nema zakonsko ovlaštenje da vrši reviziju takvog akata. S tim u vezi, Okružni sud je naglasio da osnovni uvjet za postupak revizije, u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi, predstavlja činjenica da je akt donio organ kojem je dato pravo da vrši reviziju. Stoga je potrebno da se zakonitost izvršene dodjele zemljišta u ovom slučaju, kako je istakao Okružni sud, traži pred drugim organima koji bi bili nadležni za ocjenu zakonitosti provedenog postupka u vezi sa spornim zemljištem. Slijedom toga, na osnovu odredaba člana 31. stav 1. ZUS-a, Okružni sud je tužbu apelanata odbio.

12. Odlučujući o zahtjevu apelanata za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 12 0 U 000704 09 U od 29. maja 2009. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 12 0 U 000704 09 Uvp od 7. juna 2010. godine zahtjev odbio. U obrazloženju svoje presude Vrhovni sud je naveo da apelanti osporavaju zakonitost te presude iz oba razloga propisana odredbama člana 35. stav 2. ZUS-a, isticanjem da je Okružni sud odbio tužbu i iskazao suprotan stav od onog koji je izražen u Presudi istog suda broj 012-0-U-06-000150 od 17. oktobra 2007. godine u kojoj stoji da u spisima predmeta postoje podaci u pogledu preuzimanja spornog zemljišta, koje je izvršila Općina Bijeljina, i ustupanju i predaji u posjed tog zemljišta SIZ-u, da je takva nedosljednost i kontradiktornost suda neprihvatljiva tim prije što je obje presude donio isti sud i isti sudija na osnovu istog činjeničnog i pravnog osnova, da su u tužbi predložili da se održi usmena rasprava, u smislu odredaba člana 25. stav 2. ZUS-a, ali da to nije učinjeno.

13. Vrhovni sud je istakao da je na osnovu uvida u cjelokupan spis utvrdio da iz spisa predmetne upravne stvari proizlazi da je u postupku izvršenja Presude Okružnog suda broj 012-0-u-06-000150 od 17. oktobra 2007. godine (donesenoj u upravnom sporu povodom tužbe apelanata protiv Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banjaluka broj 04-475-125/06 od 7. augusta 2006. godine, kojim je odbijen zahtjev apelanata za reviziju dodjele zemljišta) 16. septembra 2008. godine održana usmena rasprava kod obrađivača predmeta Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove područne jedinice Bijeljina, Odjeljenje za imovinskopravne poslove, kojoj su između ostalih prisustvovali i punomoćnik apelanata i apelant Amir Ismić. Na toj raspravi izveden je dokaz saslušanja vještakinje geodetske struke Sanje Mihajlović, dipl. ing. geodezije, koja je nakon uvida u zemljišne i katastarske knjige utvrdila da sporno zemljište tužena nije nikada preuzela već da je ono ostavljeno u posjed Jusufu Ismiću, ocu apelanata. Istakla je da je Komisija u postupku izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama 24. decembra 1993. godine otpisala sporno zemljište iz postojećeg p.l. sa imena Jusufa Ismića i upisala novi p.l. na ime SIZ-a. Dalje, nalazom i mišljenjem tog vještaka, za koji je istaknuto da ničim nije osporen, utvrđeno je da je potom izvršen i prijenos prava na spornom zemljištu sa SIZ-a na ime Dragana Neškovića iz Bijeljine. Kod takvog stanja stvari, prema stavu Vrhovnog suda, nema osnova za primjenu odredaba člana 41. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06) i čl. 87. i 88. Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine. Naime, prema tim odredbama moguća je revizija dodjele građevinskog zemljišta izvršenog između 6. aprila 1992. godine i 18. maja 2003. godine (kao dana stupanja na snagu tog zakona) na kojem su fizička lica imala pravo korištenja na dan ili prije 6. aprila 1992. godine za stambene, poljoprivredne ili poslovne svrhe. Pri tome se podrazumijeva, kako je dalje istakao Vrhovni sud, da je takvu dodjelu vršila nadležna skupština općine na osnovu odredaba člana 47. tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90, 29/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 29/94, 23/98 i 5/99), što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

14. Vrhovni sud je naveo da su tačni navodi apelanata da je u presudi Okružnog suda od 17. oktobra 2007. godine ukazano tuženoj strani onako kako to i apelanti navode. Međutim, činjenica je da je to učinjeno na pogrešan način bez potpunijeg sagledavanja činjeničnog stanja predmetne upravne stvari i relevantnih pravnih propisa na osnovu kojih se ona rješava. Otuda to nije od utjecaja na pravilnost osporene presude pri činjenici da je osporeni akt zakonit, čime se tužba u ovom upravnom sporu ukazuje neosnovanom. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da su apelanti predložili održavanje rasprave pred Okružnim sudom, ali da ona nije održana. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da to nije od utjecaja na zakonitost osporene presude jer je evidentno da su pravno relevantne činjenice za ishod postupka u predmetnoj upravnoj stvari potpuno i pravilno utvrđene pa je tako izvjesno da nešto bitno drugačije ne bi bilo utvrđeno ni na usmenoj raspravi u ovom upravnom sporu. Pri tome je naglašeno da, u skladu sa odredbama člana 29. stav 1. ZUS-a, sud rješava spor po pravilu na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, te da apelanti nisu ukazali na druge dokaze koji bi doveli u sumnju pravilnost njihovog utvrđenja u ovom postupku. Otuda se svi istaknuti prigovori apelanata ukazuju neosnovanim. Stoga, Vrhovni sud smatra da osporenom presudom nije ostvaren ni jedan razlog iz člana 35. stav 2. ZUS-a pa se zahtjev apelanata odbija kao neosnovan na osnovu člana 40. stav 1. tog zakona.

15. Ustavni sud podsjeća na to da je prethodno, zbog ranije donesenih odluka u parničnom i predmetnom upravnom postupku koje su apelanti vodili u vezi sa spornom imovinom, već odlučivao i donio Odluku o dopustivosti broj AP 894/05 od 16. januara 2007. godine (objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, tom odlukom Ustavni sud je odbacio apelaciju zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, u dijelu koji se odnosio na parnični postupak u kojem se Osnovni sud Rješenjem broj P-718/02 od 23. oktobra 2003. godine (koje je potvrdio Okružni sud Odlukom broj Gž-21/04 od 15. augusta 2005. godine), uz pozivanje na odredbe Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine kojim je reguliran postupak revizije dodjele građevinskog zemljišta (čl. 87. i 88.), oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje povodom tužbe apelanata protiv Općine Bijeljina i Dragana Neškovića za utvrđivanje prava suvlasništva i predaju u posjed spornih nekretnina. Naime, u odnosu na ovaj dio apelacije Ustavni sud je utvrdio da su apelanti propustili da protiv Rješenja Okružnog suda broj Gž-21/04 od 15. augusta 2005. godine izjave reviziju, mada je vrijednost spora bila označena u iznosu od 45.000,00 KM. U odnosu na dio apelacije koji se odnosio na dužinu trajanja upravnog postupka, Ustavni sud je istom odlukom odbacio apelaciju kao nedopuštenu zato što je zaključio da je očigledno (prima facie) neosnovana. Također, Ustavni sud je odbacio i apelaciju apelanata podnesenu protiv Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banjaluka, Područna jedinica Bijeljina, Odjeljenje za imovinskopravne poslove, broj 12-475-4/06 od 22. juna 2006. godine, zato što je preuranjena, budući da je utvrdio da je postupak o predmetu apelacije nakon izjavljene žalbe u toku pred drugostepenim organom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelanti ukazuju na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti opisuju hronologiju vođenja predmetnog postupka i navode da je izvršena nezakonita dodjela spornog zemljišta koje je bilo u njihovom vlasništvu i da su tom prilikom povrijeđene odredbe Zakona o građevinskom zemljištu kao i odredbe Evropske konvencije. Ističu da su svi organi pred kojima je postupak vođen postupali „nezakonito“, te s tim u vezi da Ustavni sud upućuju na izjavljenu tužbu i zahtjev u kojima su opisali sve razloge koji opravdavaju zahtjev apelanata za vraćanje u posjed oduzete imovine. Smatraju da je u njihovom slučaju povrijeđen član II/5. Aneksa 4. na Ustav Bosne i Hercegovine, koji u relevantnom dijelu propisuje da sve izbjeglice imaju pravo da im se, u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, vrati imovina koje su lišeni tokom neprijateljstava od 1991. godine i da im se da naknada za svu takvu imovinu koja im se ne može vratiti. Smatraju i da su organi uprave bili pristrani jer u razlozima svojih odluka nisu analizirali povrede definirane Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine. Ukazuju i na povredu prava iz člana 14. Evropske konvencije, te navode da su u odnosu na posjednike i vlasnike imovine u Republici Srpskoj, a koji su srpske nacionalnosti, dovedeni u diskriminatorski položaj jer imovina tih lica nije oduzimana na ovakav način.

b) Odgovor na apelaciju

17. Okružni sud je istakao da činjenice navedene u apelaciji ne odgovaraju stvarnom i činjeničnom stanju utvrđenom u postupku pred organom uprave i u presudama Okružnog i Vrhovnog suda. Naime, kako je istakao Okružni sud, apelanti u apelaciji ističu da je odlukom Okružnog suda učinjena povreda člana 5. Aneksa 4. Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, u konkretnom slučaju u okviru postupka u kojem je donesena presuda Okružnog suda uopće nije vođen postupak u smislu naprijed navedenih načela i odredbi Ustava Bosne i Hercegovine, jer se radilo o poništenju Rješenja Skupštine općine broj 01-002-35/09 od 31. marta 2009. godine, koje je doneseno prema zahtjevu apelanata za reviziju postupka u okviru kojeg je dodijeljeno sporno zemljište. Odlučujući o takvoj tužbi, Okružni sud je utvrdio da tužena Skupština općine nije dodijelila sporno zemljište koje je bilo predmet postupka pa da stoga nije ni mogla izvršiti bilo kakvu naknadnu reviziju dodjele takvog zemljišta.

18. Vrhovni sud je istakao da ostaje pri razlozima sadržanim u svojoj presudi, te je naglasio da je u toj presudi odgovoreno na sva pitanja iznijeta u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90, 29/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 29/94, 23/98 i 5/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 47.

Skupština opštine dodjeljuje gradsko građevinsko zemljište pravnim licima radi izgradnje građevina za njihove potrebe i građanima radi izgradnje stambene ili druge zgrade na koju po zakonu mogu steći pravo svojine.

Rješenje o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta na korišćenje radi građenja donosi skupština opštine.

20. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 86/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 87. (Revizija) Pravna valjanost izvršenih dodjela građevinskog zemljišta između 6. aprila 1992. godine i dana stupanja na snagu ovog zakona, na kojem su fizička lica imala pravo korištenja prije 6. aprila 1992. godine za stambene, poljoprivredne ili poslovne svrhe (u daljem tekstu: revizija), biće utvrđena isključivo u skladu sa ovim zakonom.

[ ] Fizička lica, ili njihovi zakonski nasljednici, koja su imala pravo korištenja na građevinskom zemljištu, i koja su to pravo koristila na dan ili prije 6. aprila 1992. godine za stambene, poljoprivredne ili poslovne svrhe, a čije je pravo korištenja prestalo bez njihove saglasnosti između 6. aprila 1992. godine i dana stupanja na snagu ovoga zakona, mogu kod općinskog organa uprave nadležnog za imovinsko-pravne poslove podnijeti zahtjev za reviziju u roku od 2 godine od dana stupanja na snagu ovoga zakona (u daljem tekstu: podnosioci zahtjeva).

[ ] Član 88.

Nadležni općinski organ uprave vodi postupak revizije i sačinjava nacrt rješenja po zahtjevu za reviziju dodijeljenog zemljišta iz člana 87. u roku od mjesec dana od dana prijema zahtjeva. Nacrt rješenja općinski organ uprave dužan je dostaviti na odlučivanje općinskom vijeću u roku od pet dana od njene pripreme.

Protiv rješenja iz prethodnog stava može se pokrenuti upravni spor.

Član 89.

Ukoliko nadležni općinski organ uprave u postupku revizije utvrdi da je podnosilac na dan ili prije 6. aprila 1992. godine koristio predmetno zemljište u stambene, poljoprivredne ili poslovne svrhe, i da mu/joj je pravo korištenja prekinuto između 6. aprila 1992. godine i dana stupanja na snagu ovog zakona, bez njegove saglasnosti općina će vratiti pravo korištenja na ranije dodijeljenom zemljištu ili osigurati naknadu.

Član 97.

Ovaj zakon stupa na snagu 16. maja 2003. godine [ ].

21. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 41.

Po zahtjevima za reviziju koji su podneseni u roku iz člana 87. stav 3. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 86/03), nadležni organ sprovest će postupak i donijeti odgovarajuće rješenje u skladu sa odredbama čl. 87. – 91. navedenog zakona.

22. Zakon o premjeru i katastru nekretnina („Službeni list SRBiH“ br. 22/84, 12/87, 26/90 i 36/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se premjer zemljišta, zgrada i drugih objekata, izrada i održavanje katastra zemljišta i drugih objekata, evidencija i upis prava na nekretninama.

Član 3.

Poslovi premjera, izrade i održavanja katastra zemljišta, zgrada i drugih objekata i upis prava na tim nekretninama vrši se na način i po postupku utvrđenom ovim zakonom i propisima donesenim na osnovu ovog zakona.

Član 22.

Postupak upisa prava na nekretninama provodi se po odredbama Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni list SFRJ“ broj 32/78 — prečišćen tekst), ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

3. Izlaganje na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama Član 68.

Podaci premjera i katastarskog klasiranja zemljišta [ ], prikupljeni podaci o pravima na nekretninama, kao i o posjednicima nekretnina, izlažu se na javni uvid putem popisnog lista.

Izlaganje na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama (u daljnjem tekstu: izlaganje podataka) vrši se po katastarskim opštinama i, po pravilu, najprije se izlažu podaci o nekretninama u društvenoj svojini.

Član 69.

Izlaganje podataka vrši komisija za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama (u daljnjem tekstu: komisija) koju obrazuje skupština opštine za jednu ili više katastarskih opština [ ].

Član 77.

Utvrđivanje prava na nekretninama vrši se na osnovu:

1. stanja upisanog prava u zemljišnoj knjizi ako se ustanovi da taj upis odgovara stvarnom stanju.

Smatra se da ne odgovara stvarnom stanju i neće se upisati u katastar nekretnina hipoteka čiji je upis u zemljišnoj knjizi stariji od 30 godina računajući unazad od dana izlaganja podataka;

2. pravosnažnih odluka nadležnog organa, zaključenih ugovora i drugih isprava, koje su osnov za upis prava u katastru nekretnina;

3. podataka iz katastarskog operata koji odgovara stvarnom stanju.

Ako ne postoje dokazi o pravu na nekretninama iz tač. l. do 3. prethodnog stava, upis prava na nekretninama može se odrediti na osnovu drugih provedenih dokaza (saslušanje svjedoka, posljednje stanje posjeda, izjava stranaka i dr.).

Član 79.

Na osnovu činjenica utvrđenih u postupku izlaganja podataka, komisija donosi rješenje. Rješenje komisije sadrži naročito:

a) podatke o nekretninama (zemljištima, zgradama i drugim objektima);

b) označenje prava na nekretninama i nosilaca tih prava;

c) ograničenje vezano za raspolaganje na nekretninama;

d) nalog za upis podataka o nekretninama i nosiocima prava na nekretninama.

Popisni list sa podacima o nekretninama i pravima na nekretninama sastavni je dio rješenja iz prethodnog stava.

Član 80.

Protiv rješenja komisije iz prethodnog člana, može se izjaviti žalba Republičkoj upravi za geodetske poslove i katastar nekretnina u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. Žalbom se može pobijati rješenje samo u pogledu utvrđenih podatka premjera i katastarskog klasiranja zemljišta.

U pogledu utvrđivanja prava na nekretninama može se u roku od 30 dana po prijemu rješenja pokrenuti spor kod nadležnog suda.

[ ]

23. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 109/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 30. stav 1.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe.

Član 35.

Protiv pravosnažne odluke okružnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev), Vrhovnom sudu Republike Srpske, putem nadležnog suda.

Zahtjev iz stava 1. se podnosi zbog povrede zakona, drugog propisa ili opšteg akta ili zbog povrede propisa o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari. Član 39.

Vrhovni sud rješava o zahtjevu iz člana 35. ovog zakona, u sjednici vijeća od troje sudija, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 35. stav 2. ovog zakona.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 12 0 U 000704 09 Uvp od 7. juna 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 28. juna 2010. godine a apelaciju su podnijeli 26. augusta 2010. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1., 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

31. Apelanti navode da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava zato što su redovni sudovi i Općina Bijeljina pogrešno utvrdili da nisu ispunjeni uvjeti za reviziju dodjele spornog zemljišta, budući da smatraju kako je izvršena nezakonita dodjela njihovog zemljišta.

32. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Ustavni sud se u okviru apelacione nadležnosti bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prije svega konstatira da je u predmetnom postupku bilo nesporno da je 26. decembra 1979. godine Općina Bijeljina donijela Rješenje broj 01-023-135 od 26. decembra 1979. godine kojim je preuzela parcelu broj 2212/2 (koja odgovara parceli novog premjera broj 750/1) površine 15.904 m² iz zk. uloška broj 7815. k.o. Bijeljina, prema zahtjevu vlasnika nekretnina Jusufa Ismića (prednik/otac apelanata), kojem je za preuzeto zemljište isplaćena pravična naknada i na kojoj je, kako to proizlazi iz osporenog rješenja (od 31. marta 2009. godine), nakon toga (1979. godine) kao posjednik upisan SIZ. Osim toga, nesporno je da je zemljište, odnosno parcela označena kao k.č. broj 750/2 u površini od 1.450 m² upisana u p.l. broj 5073 k.o. Bijeljina 1, nakon 26. decembra 1979. godine ostala upisana na imenu oca i prednika apelanata Jusufa Ismića. Dakle, parcela broj 750/2 nije bila predmet preuzimanja i stvarno i faktički se ne nalazi u sastavu zemljišta koje je preuzeto 26. decembra 1979. godine. Dalje je nesporno da su apelanti, odnosno njihov prednik, prije 6. aprila 1992. godine bili upisani kao posjednici na parceli novog premjera broj 750/2 upisanoj u p.l. broj 5073 k.o. Bijeljina 1, odnosno vlasnici na dijelu gruntovnih parcela označenih kao k.č. br. 21/235 i 21/15 do 24. decembra 1993. godine kada je Komisija u postupku izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama otpisala sporno zemljište iz postojećeg p.l. (5073) sa imena prednika apelanata i upisala ga u novi p.l. broj 5073 k.o. Bijeljina 1. na ime SIZ-a, uz primjenu odredbi Zakona o premjeru i katastru nekretnina.

35. Ustavni sud zapaža da je predmet konkretno vođenog postupka bio zahtjev apelanata za reviziju izvršene dodjele spornog zemljišta, te da je organ uprave taj zahtjev odbio uz obrazloženje da je utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti za reviziju propisani odredbama člana 87. Zakona o građevinskom zemljištu (iz 2003. godine). Naime, pred organom uprave je utvrđeno da ne postoji akt o dodjeli građevinskog zemljišta koji je donijela Skupština općine, a koji nije donijet jer apelantima pravo korištenja nije ni prestalo uslijed „dodjele zemljišta“ u smislu tog zakona nego je „pravo korištenja“ na spornom zemljištu prestalo u postupku uspostave nove evidencije nekretnina koji je provela Komisija. Dalje, Ustavni sud zapaža da je potom, odlučujući o tužbi apelanata, zakonitost spornog rješenja ispitao i Okružni sud, te da je zaključio kako je organ uprave donio pravilno i zakonito rješenje uz obrazloženje da je u konkretnom slučaju cjelokupan postupak u vezi sa dodjelom spornog zemljišta izvršen mimo Skupštine općine Bijeljina. Slijedom toga, Okružni sud je naglasio da osnovni uvjet za reviziju predstavlja činjenica da je akt donio organ kojem je dato pravo na reviziju, što u predmetnom slučaju ne postoji, te da se zakonitost izvršene dodjele zemljišta u konkretnom slučaju treba tražiti pred drugim organima. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je zakonitost spornog rješenja u okviru postupka provedenog povodom zahtjeva apelanata za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda ispitao i Vrhovni sud, te da je i on, nakon ispitivanja cjelokupnog spisa predmetnog upravnog spora i upravne stvari zaključio da je Okružni sud pravilno odlučio kada je potvrdio da je sporno rješenje pravilno i zakonito.

36. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 47. Zakona o građevinskom zemljištu, koji je bio u primjeni do stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine, bilo propisano da skupština općine dodjeljuje gradsko građevinsko zemljište pravnim licima radi izgradnje građevina za njihove potrebe i građanima radi izgradnje stambene ili druge zgrade na koju po zakonu mogu steći pravo vlasništva i da rješenje o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja donosi skupština općine. Dalje, da je odredbama člana 87. Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine propisana mogućnost da se izvrši revizija pravne valjanost izvršenih dodjela građevinskog zemljišta između 6. aprila 1992. godine i dana stupanja na snagu ovog zakona, na kojem su fizička lica imala pravo korištenja prije 6. aprila 1992. godine za stambene, poljoprivredne ili poslovne svrhe.

37. Ustavni sud primjećuje da iz navedenih odredbi proizlazi da je osnovni preduvjet za reviziju dodjele zemljišta činjenica da je, u smislu odredbi člana 87. Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine, zemljište dodijeljeno. S obzirom na to da, kako to proizlazi iz osporenih odluka, u konkretnom slučaju ne postoji akt o dodjeli zemljišta, to, prema stavu Ustavnog suda, ne postoji proizvoljnost u zaključku organa uprave da apelanti nemaju pravo na reviziju dodjele spornog zemljišta u smislu odredaba čl. 87. i 88. Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine. Naime, sporno zemljište nije ni bilo predmet dodjele u smislu relevantnih odredbi ranijeg Zakona o građevinskom zemljištu, već je u drugoj vrsti postupka, postupku izlaganja nekretnina, Komisija sporno zemljište upisala na SIZ koji je nakon toga zaključio Ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora sa preduzećem „Nešković“ nakon čega je izvršen upis prava na ime Dragana Neškovića. Ustavni sud zapaža da su organ uprave i redovni sudovi, također, u svim osporenim odlukama dali iscrpna obrazloženja o tome zašto se ne može uvažiti zahtjev apelanata za reviziju dodjele spornog zemljišta u smislu relevantnih odredbi Zakona o građevinskom zemljištu. Naime, apelanti svoje navode temelje na vlastitom stavu o primjeni Zakona o građevinskom zemljištu koje je, kako su utvrdili organ uprave i redovni sudovi, pogrešno, jer apelanti nisu, kako je utvrđeno, zahtjev za ispitivanje zakonitosti dodjele zemljišta podnijeli nadležnim organima, budući da se ne može ni govoriti o „dodjeli“ u smislu odredaba Zakona o građevinskom zemljištu.

38. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz spornog rješenja Općine Bijeljina proizlazi da je Komisija u postupku izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama, odnosno uspostave nove evidencije 24. decembra 1993. godine, sporno zemljište upisala na ime SIZ-a, dakle da su po tom osnovu apelanti prestali biti nosioci odgovarajućih prava na spornom zemljištu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Komisija postupala prema relevantnim odredbama Zakona o premjeru i katastru nekretnina kojim je u članu 1. propisano da se tim zakonom uređuje, između ostalog, i evidencija i upis prava na nekretninama, kao i postupak izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 79. tog zakona propisano da Komisija donosi rješenje koje sadrži sve relevantne podatke o nekretnini o kojoj se odlučivalo, uključujući i nalog za upis podataka o nekretninama i nosiocima prava na nekretninama. Također, istaknuto je da je odredbama člana 80. propisano da se protiv rješenja komisije može izjaviti žalba Republičkoj upravi za geodetske poslove i katastar nekretnina u roku od 15 dana od dana prijema rješenja, kao i da se (stav 3) u pogledu utvrđivanja prava na nekretninama može u roku od 30 dana po prijemu rješenja pokrenuti spor u nadležnom sudu. Dovodeći u vezu prethodne odredbe sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je predmet spora u ovom postupku bio zahtjev apelanata za reviziju dodjele zemljišta u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o građevinskom zemljištu a ne osporavanje odluke Komisije u pogledu utvrđivanja prava na nekretninama u nadležnom sudu, u smislu citiranih odredaba Zakona o premjeru i katastru zemljišta.

39. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 3. Zakona o premjeru i katastru nekretnina propisano da se upis prava na nekretninama vrši na način i po postupku utvrđenom ovim zakonom i propisima donesenim na osnovu ovog zakona, a da je odredbama člana 22. istog zakona propisano da se postupak upisa prava na nekretninama provodi prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku. Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama čl. od 68. do 82. propisan, između ostalog, i postupak utvrđivanja prava na nekretninama, te pravni lijekovi u pogledu utvrđenog prava na nekretninama. Također, Ustavni sud ističe da je odredbama člana 69. Zakona o premjeru i katastru nekretnina propisano da Komisiju, koja vrši i utvrđivanje prava na nekretninama, formira skupština općine za jednu ili više katastarskih općina. Iz navedenog slijedi da je nesporno da je Skupština općine Bijeljina, u smislu člana 69. Zakona o premjeru i katastru nekretnina, obrazovala Komisiju koja je u postupku izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama na spornim nekretninama utvrdila prava u korist SIZ-a. Međutim, nezavisno od te činjenice, apelanti su pravilnost tog upisa mogli osporavati isključivo pokretanjem spora u nadležnom sudu, kao to eksplicitno proizlazi iz odredbe člana 80. stav 3. Zakona o premjeru i katastru nekretnina, dok su, za razliku od toga, protiv rješenja Komisije vezano za podatke premjera i katastarskog klasiranja zemljišta mogli izjaviti žalbu Republičkoj upravi (kako to proizlazi iz člana 80. st. 1. i 2. navedenog zakona). Stoga, budući da je rješenje kojim je došlo do promjene prava na spornim nekretninama doneseno u postupku provedenom na osnovu Zakona o premjeru i katastru nekretnina, to su i apelanti posljedice tog rješenja mogli osporavati isključivo na način i propisan tim zakonom (kako je to navedenu u osporenom rješenju Općine Bijeljina) a ne u postupku reviziju dodjele zemljišta, u smislu odredbi Zakona o građevinskom zemljištu koji regulira (kako to stoji u članu 87. Zakona) dodjelu građevinskog zemljišta u spornom periodu, a nesporno je da Općina Bijeljina, kako to proizlazi iz stanja spisa, nije izvršila dodjelu spornog zemljišta.

40. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su apelanti podnijeli tužbu nadležnom sudu protiv Općine Bijeljina i Dragana Neškovića, na kojeg je u međuvremenu SIZ prenio prava na spornom zemljištu, ali da je ta tužba odbačena rješenjima Okružnog suda br. Gž-21/04 od 15. augusta 2005. godine i Osnovnog suda P-718/02 od 23. oktobra 2003. godine zbog apsolutne nenadležnosti pozivajući se na odredbe Zakona o građevinskom zemljištu. Međutim, Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 894/05 odbacio apelaciju istih apelanata podnesenu protiv predmetnog rješenja Okružnog suda zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova jer su apelanti propustili da protiv tog rješenja izjave reviziju Vrhovnom sudu. S obzirom na navedeno, te okolnost da su predmet ovog apelacionog postupka odluke donesene u upravnom postupku povodom zahtjeva apelanata za reviziju dodjele građevinskog zemljišta, Ustavni sud u ovom postupku ne može ocijeniti navode apelanata vezane za eventualnu nepravilnost odluka redovnih sudova koji su se proglasili nenadležnim za postupanje povodom tužbe apelanata za utvrđivanje suvlasništva na spornom zemljištu.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su Općina Bijeljina i redovni sudovi na dvije instance vrlo detaljno razmotrili sva pitanja koja apelanti ponavljaju u apelaciji, te da su dali veoma jasna obrazloženja zbog čega su utvrdili da je zahtjev apelanata za reviziju dodjele spornog zemljišta neosnovan. Apelanti ničim nisu doveli u pitanje ovakvo odlučivanje organa uprave i sudova, osim što ponavljaju iste navode koje su, kako i sami navode, isticali tokom cijelog postupka i o čemu su dobili detaljne odgovore od organa uprave i sudova na dvije instance. Stoga, Ustavni sud ne smatra da je ovakvim odlučivanjem i zaključcima materijalno pravo primijenjeno na način koji bi, eventualno, mogao voditi kršenju ustavnih prava apelanata, odnosno smatra da ovi navodi apelanata ni na koji način ne pokreću njihovo ustavno pravo na pravično suđenje.

42. U pogledu navoda apelanata da su organi uprave bili pristrani, Ustavni sud ukazuje na to da apelanti nisu dostavili bilo kakve dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na nepristranost organa uprave i redovnih sudova, kao bitnih elemenata člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti to proizlazi iz osporenih odluka i dokumentacije predočene Ustavnom sudu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se i ovi apelacioni navodi vezuju za obrazloženje osporenih odluka za koje je Ustavni sud već istakao da su neosnovani i ni na koji način ne pokreću pitanje prava na pravično suđenje.

43. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i u ovom dijelu neosnovani.

Pravo na nediskriminaciju

44. Apelanti navode da im je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

45. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

46. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razuman odnos.

47. U konkretnom slučaju, apelanti smatraju da su diskriminirani zbog toga što je odbijen njihov zahtjev za reviziju zbog primjene materijalnog prava jer, kako navode: „Imovina lica srpske nacionalnosti nije oduzimana na ovakav način“. Budući da je Ustavni sud, razmatrajući kršenja ovih navoda u okviru prava na pravično suđenje, utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te kako apelanti ne nude nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da su tretirani drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto takvo vidljivo iz činjenica predmeta, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Ostali navodi

48. U pogledu navoda apelanata da im je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da se u suštini navodi o kršenju navedenog prava vezuju za navode o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navodne povrede člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

49. Apelanti su, osim navedenog, istakli da je u njihovom slučaju povrijeđen član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Ustavni sud napominje da je članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine propisano da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove u skladu sa garancijama prava iz Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava i da dobiju kompenzaciju za imovinu koja im ne može biti vraćena. Iz okolnosti konkretnog predmeta proizlazi nesporna činjenica da predmet konkretnog postupka nije bilo vraćanje u posjed imovine u smislu pozitivnih imovinskih zakona kojim se regulira povrat imovine koja je napuštena za vrijeme neprijateljstava (1992-1995). Taj postupak je, kako je u prethodnim tačkama navedeno, proveden prema procesnim pravilima Zakona o upravnom postupku i ZUS-a, te uz primjenu relevantnih odredaba Zakona o građevinskom zemljištu, na način što je njihov zahtjev odbijen jer je u provedenom postupku utvrđeno da Općina Bijeljina nije bila ta koja je na bilo koji način donijela odluku o dodjeli spornog zemljišta čija se revizija traži nego je to bio drugi organ, odnosno Komisija. Dakle, osporenim odlukama su organ uprave i redovni sudovi odlučivali u okviru postavljenog zahtjeva apelanata za reviziju dodjele zemljišta i nije dovedeno u pitanje njihovo pravo na povrat imovine u smislu citirane odredbe člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata i u ovom dijelu neosnovani, te da ne postoji kršenje prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. stav 1. Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

VIII. Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što su navodi apelanata zasnovani isključivo na osporavanju primjene materijalnog prava, odnosno na njihovom nezadovoljstvu osporenim odlukama.

51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kada je Ustavni sud utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te kada apelanti ne nude nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da su tretirani drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji niti je nešto takvo vidljivo iz činjenica predmeta.

52. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3700/10 (A. i A. I.) | Sudska praksa | Aktio