Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-103/11 (A. M. G.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokazni postupak
- Dokaz
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-103/11
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 103/11, rješavajući apelaciju Andreasa Mihaela Gačića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b), člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Andreasa Mihaela Gačića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 002199 10 Kž 6 od 23. septembra 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 002199 09 K od 16. aprila 2010 godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Andreas Mihael Gačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke, podnio je 5. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 002199 10 Kž 6 od 23. septembra 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 002199 09 K od 16. aprila 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, te učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 27. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. marta 2014. godine, a Okružni sud i Okružno tužilaštvo 5. marta 2014. godine.
4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 30. aprila 2014. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 002199 09 K od 16. aprila 2010. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Istom presudom su, na osnovu člana 99 st. 1 i 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), apelant i optuženi M. P., M. M. i Z. P. obavezani da solidarno plate troškove krivičnog postupka i sudski paušal.
7. U predmetnom krivičnom postupku je vođen krivični postupak i protiv drugih pet optuženih (i to M. P., M. M., Z. P., B. K. i J. M.). Navedenom presudom Okružni sud je optuženog M. P. za navedeno krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, optuženog M. M. na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, optuženog Z. P. na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, dok je B. K. oslobođen od optužbe. U odnosu na optuženog J. M., na osnovu člana 297 stav 1 tačka b) ZKP, optužba je odbijena zbog odustajanja okružnog tužioca od optužnice.
8. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je u dokaznom postupku Okružno tužilaštvo izvelo dokaze subjektivne i objektivne prirode (precizirane na str. 6-8 presude), dok je odbrana apelanta i ostalih optuženih izvela subjektivne dokaze saslušanjem svjedoka. Okružni sud je, analizirajući sprovedene dokaze pojedinačno i u uzajamnoj povezanosti, utvrdio da su apelant i optuženi M. P., M. M. i Z. P. od maja do polovine septembra 2009. godine u Banjaluci, Prijedoru i Laktašima, protivno odredbama čl. 19 i 28 Zakona o sprječavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, kontinuirano i po prethodnim dogovorima koje su ostvarivali međusobno putem mobilnih i fiksnih telefona, neovlašćeno nabavljali, radi daljnje preprodaje, veće količine opojnih droga heroin i kokain, koje se nalaze na Listi opojnih droga. Utvrđeno je da je optuženi M. P. od NN lica nabavljao veće količine opojnih droga heroin i kokain i dio nje, uz prethodni dogovor sa svojim ocem Z. P., sakrivao i čuvao u kući Z. P. u Slatini, dok je u iznajmljenom stanu u Prijedoru, koji je 2. avgusta 2009. godine iznajmio zajedno sa J. M. i B. K, opojne droge vagao na digitalnim vagama i prepakivao u manja pakovanja u aluminijske folije s namjerom daljnje prodaje krajnjim korisnicima. Dalje je utvrđeno da je drogu koju je pakovao optuženi M. P. zavisnicima preprodavao i apelant, kao i ostali optuženi, što je prvenstveno utvrđeno na osnovu tonskih zapisa između apelanta, optuženog M. P. i NN lica. Naime, Okružni sud je na osnovu sprovedenih brojnih materijalnih i subjektivnih dokaza (o čemu se sud iscrpno izjasnio na stranama 6-18 osporene presude, izvodeći ocjenu dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti), nalaza i mišljenja vještaka hemijske struke, pronađene vage sa tragovima heroina i kokaina, zaključio da su se u radnjama apelanta i ostalih optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. Budući da su apelant i ostali optuženi krivično odgovorni, jer nikakvim dokazima to nije dovedeno u sumnju, Okružni sud ih je proglasio krivim. Dalje je navedeno da su apelant i ostali optuženi bili svjesni da neovlašćeno stavljaju u promet supstance za koje su nesumnjivo znali da su proglašene za opojne droge, a takođe su svi bili svjesni da u radnjama izvršenja tog krivičnog djela učestvuje više lica, dakle bili su svjesni svog djela i htjeli su njegovo izvršenje, iz čega proizilazi da su apelant i ostali optuženi predmetna krivična djela izvršili sa direktnim umišljajem.
9. Odlučujući o krivičnopravnoj sankciji za apelanta, Okružni sud je ocijenio sve okolnosti koje utiču na vrstu i visinu krivične sankcije (bavio se prodajom opojne droge sa mnogo manje kriminalnih radnji u odnosu na optužene M. P. i M. M., ranije nije osuđivan, nezaposlen je i lošeg imovinskog stanja, živi u vanbračnoj zajednici i ima dijete, nema otežavajućih okolnosti). Okružni sud je zaključio da navedene okolnosti u svojoj ukupnosti ukazuju na to da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja, pa mu je i izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, dakle ispod zakonskog minimuma. Naime, Okružni sud je ocijenio da će kod apelanta svrha kažnjavanja biti postignuta i ovom visinom kazne.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 002199 10 Kž 6 od 23. septembra 2010. godine odbijena je apelantova žalba i navedena presuda Okružnog suda je u odnosu na apelanta potvrđena. U odnosu na optuženog Z. P., Vrhovni sud je uvažio žalbu njegovog branioca i presudu Okružnog suda u dijelu koji se odnosi na tog optuženog ukinuo i odredio pretres pred Vrhovnim sudom. Vrhovni sud je žalbu Okružnog tužilaštva u odnosu na optuženog B. K. kao i žalbe optuženih M. P. i M. M. odbio kao neosnovane i u tom dijelu potvrdio presudu Okružnog suda.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je branilac apelanta i optuženog M. P. u žalbi istakao prigovor da je većina dokaza izvedenih u predmetnom krivičnom postupku pribavljena na nezakonit način. U prilog takvoj tvrdnji u žalbi je navedeno da je policija od apelanta i optuženog M. P., kao i svjedoka M. J. i D. T., iznudila iskaze, a da su kasnije navedeni dokazi prihvaćeni kao vjerodostojni. Vrhovni sud je utvrdio da navedena tvrdnja žalbe nije osnovana, budući da se „zapisnici o eventualnom saslušanju apelanta i optuženog M. T. kao i svjedoka D. T. u istražnom postupku“ uopšte i ne navode u obrazloženju prvostepene presude. Prema mišljenju Vrhovnog suda, proizlazi da ti zapisnici nisu ni ocijenjeni kao dokazi niti je na tim zapisnicima zasnovana prvostepena presuda. Dalje, u odnosu na apelantovu žalbenu tvrdnju da su osporene presude zasnovane na izjavi svjedokinje D. T. koju je dala i pod pritiskom policije, Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani ni ovi apelantovi žalbeni navodi jer iz obrazloženja prvostepene presude jasno proizilazi da zapisnik sa glavnog pretresa o saslušanju navedene svjedokinje od 26. januara 2010. godine čini dio dokazne građe na kojoj je zasnovana prvostepena presuda, a ne zapisniku o njenom eventualnom saslušanju koje je izvršila policija. S obzirom na to da žalbenim navodima nije sa uspjehom dovedena u pitanje zakonitost izvedenih dokaza, Vrhovni sud je zaključio da su žalbeni navodi prema ovom osnovu neosnovani. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da nije osnovana ni žalbena tvrdnja apelantovog branioca i optuženog M. P. da je prvostepeni sud, time što nije prihvatio prigovore odbrane u pogledu zakonitosti pribavljenih dokaza, postupao u suprotnosti sa odredbom člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), budući da se navedena odredba Evropske konvencije ne odnosi na zakonitost dokaza, već na pravo odbrane da ispituje svjedoke optužbe i da se obezbijedi prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za one koji svjedoče protiv njega. Vrhovni sud je zaključio da je u predmetnom postupku apelant imao ravnopravno učešće kao i Tužilaštvo, te da je prvostepeni sud ispoštovao svoju obavezu u smislu odredbe člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije.
12. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud svoje utvrđenje da je apelant počinio predmetno krivično djelo zasnovao na iskazima saslušanih svjedoka optužbe i odbrane, zatim na tonskim zapisima telefonskih razgovora između apelanta i drugih optuženih, te saslušanih svjedoka, kao i drugih lica uživaoca narkotika i njihovih SMS poruka. Na osnovu svega navedenog nesumnjivo proizilazi da su oni u spornom periodu komunicirali između sebe a i sa drugim licima, kao i da su presretnuti razgovori ispravno dovedeni u vezu sa privremeno oduzetim stvarima, opojnom drogom i vagama od optuženog M. P. i izjavom svjedoka, naročito svjedokinje I. Š., iz čega je, kako je zaključio Vrhovni sud, izveden ispravan zaključak da su apelant i optuženi M. P. i M. M. počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret.
13. Vrhovni sud je na kraju ukazao na to da se kvalifikatorni elemenat krivičnog djela iz člana 224 stav 2 KZRS, između ostalog, sastoji u tome da je djelo izvršilo više lica, te da pri tome zakonodavac ne postavlja kao uslove bilo kakvu organizacionu strukturu ili međusobnu povezanost izvršilaca, pa čak ni poznanstvo svih učinilaca predmetnog djela. Vrhovni sud je istakao da je za postojanje kvalifikovanog oblika tog krivičnog djela dovoljno saznanje izvršilaca da njihove radnje u svojoj objektivnoj međusobnoj povezanosti dovode do zabranjene posljedice propisane stavom 1 citirane zakonske odredbe, odnosno da se u konkretnom slučaju stavljaju u promet supstance koje su proglašene za opojne droge. Sem toga, Vrhovni sud je naveo da brojnost radnji izvršenja te izvršilaca omogućavaju da se pojedina lica među sobom i ne poznaju, a da se za kvalifikatorni elemenat „više lica“ podrazumijevaju najmanje dva lica. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je za postojanje kvalifikovanog oblika ovog krivičnog djela sasvim dovoljno to što apelant poznaje optuženog M. P., a ne i ostale optužene.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, ukazujući na to da su presude proizvoljne i da nisu zasnovane na dokazima kojima bi na nesumnjiv način bilo dokazano da je učestvovao u izvršenju navedenog krivičnog djela. S tim u vezi, apelant je ukazao na to da se ni jedan od saslušanih svjedoka, ovlašćenih radnika MUP-a Republike Srpske i drugi svjedoci, nije izjasnio „ko je od ovlašćenih radnika pronašao narkotička sredstva“ niti su mogli, kako je apelant dalje istakao, „da utvrde tragove na oduzetim sredstvima, kako bi sa sigurnošću utvrdili kome pripadaju“, što je opet, prema apelantovom mišljenju, bilo od primarne važnosti za utvrđivanje „dispozicije“ apelanta prema krivičnom djelu koje mu se stavlja na teret. Osporene odluke su, kako je apelant dalje naveo, zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima jer je „policija određene dokaze iznudila prisilom“ od apelanta, kao i drugih optuženih, ukazujući prvenstveno na optuženog M. P., u kom smislu je u žalbi ukazivao na nedopustivost korišćenja tih dokaza. S tim u vezi, apelant je istakao da mu nije omogućeno da u toku postupka učestvuje ravnopravno sa Tužilaštvom jer, kako navodi, Sud nije prihvatio nijedan od prigovora odbrane u vezi sa zakonitošću pribavljanja dokaza, što je, prema njegovom mišljenju, u direktnom sukobu sa članom 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan budući da nisu s jednakom pažnjom ispitivane i utvrđivane činjenice koje ga terete i koje idu u njegovu korist.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani, da osporena presuda sadrži potrebne razloge, te da je donesena u skladu sa odredbama ZKP, koje su u saglasnosti sa odredbama Evropske konvencije.
16. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije i povredi odredbi čl. 10 i 14 ZKP.
17. Okružno tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana s obzirom na to da su, prema mišljenju Okružnog tužilaštva, apelantovi navodi neosnovani. U vezi s tim, Tužilaštvo je istaklo da je apelant u postupku imao sva prava koja garantuje član 6 Evropske konvencije, te da su nadležni sudovi tokom postupka izveli sve predložene dokaze i pravilno ih ocijenili, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, obrazloživši utvrđene činjenice.
V. Relevantni propisi
18. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) relevantne odredbe glase: Član 224 st. 1 i 2 (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina. (2) Ako je djelo iz stava 1 ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.
19. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/07, 55/09, 80/09, 88/09 i 92/09) relevantne odredbe glase:
Član 6 stav 2 Prava osumnjičenog, odnosno optuženog […] (2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
Član 10 Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14 Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 295 Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 002199 10 Kž 6 od 23. septembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. novembra 2010. godine a apelacija je podnesena 5. januara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d) Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
26. Član 6 st. 1 i 3 tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…] d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe.
[…]
27. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje na to da se ovaj postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je stoga član 6 Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 Evropske konvencije.
28. Apelant smatra da su presude zasnovane na nezakonitim dokazima („određene dokaze“ policija prisilom iznudila od apelanta i ostalih optuženih), proizvoljnoj ocjeni dokaza jer nisu utvrđene i pravilno ocijenjene sve činjenice i dokazi koji mu idu u korist, te da mu nije omogućeno da u postupku učestvuje ravnopravno s Tužilaštvom jer nije prihvaćen njegov prigovor u vezi sa zakonitošću dokaza.
29. Apelant smatra da su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na dokazima na kojima sud ne može zasnovati svoju odluku u smislu odredbi člana 10 ZKP, tj. na nezakonito pribavljenim dokazima, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, iako može da ispituje način na koji se s tim dokazima postupalo kao bitnim elementom pri odlučivanju da li je suđenje bilo pravično, te su tako pravila o dokazima uglavnom pitanje za domaće sudove. Sem toga, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda iz koje slijedi da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6 Evropske konvencije, ali je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švajcarske utvrdio da to može da dovede do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). Naime, u toj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6 Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje reguliše pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, te da, u skladu sa navedenim, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6 Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi, korišćenjem tog nezakonitog dokaza, lice lišili prava na pravično suđenje. Pri tome, posebno će se ocijeniti da li je nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kom je odluka koja se osporava zasnovana.
30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ističe prigovor da su osporene presude zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima, dovodeći to u kontekst tvrdnje da je policija iznudila prisilom „određene dokaze“ od apelanta i drugih optuženih i da su kasnije zapisnici sa njihovim iskazima prihvaćeni kao vjerodostojni. Naime, apelant smatra da se u smislu odredbi člana 10 stav 2 ZKP ne može zasnovati sudska odluka na navedenim iskazima jer su pribavljeni na nezakonit način. U vezi sa navedenim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizilazi da je Vrhovni sud u vezi sa ovim prigovorom dao jasna obrazloženja (strana 4), a iz kojih nesumnjivo proizilazi da zapisnici o eventualnom saslušanju apelanta, optuženog M. P., kao i svjedoka D. T. u istražnom postupku nisu uopšte navedeni kao dokazni materijal u sadržini prvostepene presude, iz čega proizilazi zaključak Vrhovnog suda da na navedenim zapisnicima nije ni zasnovana prvostepena presuda. Sem navedenog, Vrhovni sud je jasno ukazao na to da iz predmetnog spisa proizilazi da je na glavnom pretresu održanom 26. januara 2010. godine saslušana u svojstvu svjedokinje D. T., te da upravo ovo svjedočenje čini dio dokazne građe na kojoj je zasnovana prvostepena presuda, a ne na izjavi koju je dala u istražnom postupku pred policijom. Sem toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi prilikom odlučivanja o prigovoru zakonitosti dokaza jasno ukazao na to da se prvostepena presuda ne zasniva isključivo ili uglavnom na iskazu svjedokinje D. T. već i na drugim dokazima subjektivne i objektivne prirode koji su precizirani na str. 6-8 prvostepene presude. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta, imajući u vidu činjenicu da je Vrhovni sud dao dovoljno jasna i logična obrazloženja vezana za zakonitost konkretnih dokaza, u datim obrazloženjima nema proizvoljnosti. Budući da apelant sem paušalnih navoda ničim nije dokazao svoje tvrdnje da su osporene presude zasnovane na iskazima pribavljenim na nezakonit način u smislu odredbe člana 10 ZKP, a tako što i ne proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka i dokumentacije predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.
31. U pogledu navoda kojim apelant ukazuje na to da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza, Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 15 ZKP). Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan da ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa da onda na osnovu takve, savjesne ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 295 stav 2 ZKP), po principu slobodne ocjene dokaza. Sem toga, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta i ostalih optuženih sproveden veliki broj dokaza, te da nije izostala sveobuhvatna analiza i ocjena izvedenih dokaza o čemu su se sudovi detaljno izjasnili u obrazloženju osporenih presuda. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoj zaključak o krivici apelanta i ostalih optuženih zasnovali na iskazima više svjedoka optužbe i odbrane kao i na brojnim materijalnim dokazima preciziranim u obrazloženju osporenih presuda, te da su kao dokaz ocijenjeni droga, vaga kao i druge stvari koje su izuzete od optuženog M. P. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio da je utvrđenje da je apelant počinio predmetno krivično djelo zasnovao između ostalog i na tonskim zapisima telefonskih razgovora između apelanta i drugih optuženih i njihovim SMS porukama, a na osnovu kojih je nesumnjivo utvrđeno da su u spornom periodu apelant i drugi optuženi komunicirali između sebe, pa i sa saslušanim svjedocima, kao i sa drugim uživaocima opojnih droga, te da su im razgovori bili vezani za preduzimanje radnji u kojima se stiču obilježja krivičnog djela za koje su proglašeni krivim. U tom smislu prvostepeni sud je dao jasno obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti, a zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio drugostepeni sud dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoju odluku. Pri tom, u pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje na to da se ni jedan od saslušanih svjedoka, ovlašćenih radnika MUP-a i drugih svjedoka, nije izjasnio „ko je od ovlašćenih radnika pronašao narkotička sredstva“, niti da su mogli da „utvrde tragove na oduzetim sredstvima, kako bi sa sigurnošću utvrdili kome pripadaju“, Ustavni sud smatra da takvi navodi ne dovode u pitanje poštovanje garancija prava na pravično suđenje, jer iz obrazloženja osporenih presuda nesumnjivo proizilazi da su u predmetnom krivičnom postupku kao dokazi na osnovu kojih je izveden zaključak o apelantovoj krivici ocijenjeni i droga, vaga, kao i druge stvari koje su izuzete od optuženog M. P. prilikom pretresa stana. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili postupak izvođenja svih dokaza pri tom analizirajući svaki dokaz posebno i sve dokaze u njihovoj međusobnoj vezi, te da su na taj način redovni sudovi zaključili da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret i za koje je osuđen.
33. U pogledu apelantovih navoda da mu nije omogućeno da u toku postupka učestvuje ravnopravno sa Tužilaštvom jer „sud nije prihvatio nijedan od prigovora odbrane u vezi sa zakonitošću pribavljenih dokaza“, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o apelantovim identičnim žalbenim navodima, dao jasno i zadovoljavajuće obrazloženje u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Sem toga, Ustavni sud zapaža da je apelantu omogućeno da aktivno učestvuje u toku cijelog postupka u istoj mjeri kao i Tužilaštvo, u smislu da je imao mogućnost da ospori dokaze koje je predložilo Tužilaštvo, te predlagao i izvodio dokaze u svoju korist, a navodi na koje je u tom smislu ukazao apelacijom ne vode kršenju prava iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom i da apelanta nisu doveli u neravnopravan položaj s Tužilaštvom. S obzirom na to da apelant u apelaciji nije ponudio relevantne dokaze kojim bi dokazao suprotno, Ustavni sud smatra neosnovanim navode o povredi garancija iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d) Evropske konvencije kada redovni sudovi u postupku utvrđivanja činjenica i izvođenja dokaza, posebno dokaza pribavljenih tokom sprovođenja posebnih istražnih radnji, nisu arbitrarno primijenili odredbe procesnog zakona, kada su sudovi sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te kada je apelantu omogućeno da pod istim uslovima kao i Tužilaštvo učestvuje u postupku, odnosno da izvodi svoje dokaze i da ispituje dokaze suprotne strane.
36. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić