Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1809/11 (Z. Z.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1809/11
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1809/11, rješavajući apelaciju Zijada Zečevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b, člana 59. st. 1, 2. i 3. i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Zijada Zečevića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 001161 09 Rev od 13. januara 2011.
godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Zijadu Zečeviću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.350,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.
stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Zijada Zečevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 001161 09 Rev od 13. januara 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 001161 08 Gž od 20. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 001161 01 P od 22.
septembra 2008. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zijad Zečević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora podnio je 16. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 001161 09 Rev od 13. januara 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 001161 08 Gž od 20. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 001161 01 P od 22. septembra 2008. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Nenada Vujinovića, Dušana Vujinovića i Milutina Jovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi) zatraženo je 19. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 25. februara, 27. februara i 5. marta 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 13. marta 2001. godine podnio Osnovnom sudu tužbu radi naknade štete u kojoj je naveo da je on vlasnik i posjednik nekretnina i to zemljišta označenog kao k.č. broj 483/2 zv. „Bara“ u površini od 4.077 m² upisana u p.l. broj 260 k.o. Naseobina Lišnja. Apelant je naveo da su prvotuženi kao direktor pilane iz Lišnje i drugotuženi i trećetuženi kao osnivači pilane iz Lišnje njegove nekretnine koristili sve do jeseni-zime 2000. godine na način da su iz svoje pilane odlagali velike količine piljevine, stvorili ogromnu deponiju od pilotine i sličnog otpada po cijeloj navedenoj površini zemljišta od 4.077 m², debljine od 1 do oko 2 m čineći to zemljište potpuno neupotrebljivim i onemogućavajući na taj način da se ono privodi svrsi. Apelant je tužbom tražio da se tuženi obavežu da apelantu solidarno plate iznos od 15.000,00 KM na ime naknade štete.
6. U predmetnom postupku Osnovni sud je zakazao 10 ročišta. Apelant nije pristupio na dva ročišta koja su trebala biti održana na licu mjesta niti je prije tih ročišta platio predujam za izlazak suda na lice mjesta.
7. Osnovni sud je rješenjem od 19. oktobra 2007. godine odredio da se pripremno ročište zakazano za 31. oktobar 2007. godine neće održati jer nisu ispunjenje pretpostavke za njegovo održavanje. Navedenim rješenjem je određeno da se tužba vraća apelantu jer ne sadrži tačne adrese tuženih.
8. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 P 001161 01 P od 22. septembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 78 0 P 001161 08 Gž od 20. novembra 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno plate na ime obične štete iznos od 1.950,00 KM, na ime izmakle koristi iznos od 10.287,90 KM, odnosno na ime ukupne materijalne štete iznos od 12.237,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. marta 2001. godine pa do konačne isplate, te da mu naknade troškove postupka. Apelant je obavezan da tuženim solidarno plati iznos od 8.700,00 KM na ime troškova postupka u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Dio zahtjeva tuženih za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.500,00 KM je odbijen.
9. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da stvarnu aktivnu i pasivnu legitimaciju u parnici predstavlja materijalnopravni odnos stranke prema predmetu spora, odnosno prema pravu za čiju zaštitu je parnica pokrenuta, pa su u toj parnici stvarno legitimirani učesnici-subjekti materijalnopravnog odnosa iz kojega je parnica nastala. Istaknuto je da je u vrijeme nastanka štete na snazi bio Zakon o preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/98). Ukazano je na to da, prema članu 8. navedenog zakona, osnivači preduzeća mogu biti fizička i pravna lica. Odgovornost osnivača je propisana odredbom člana 14. Zakona o preduzećima i osnivači pod uvjetima propisanim zakonom odgovaraju preduzeću. Osnivači razmjerno svom ulogu u imovini preduzeća stječu udio u preduzeću, odnosno razmjerno svom udjelu učestvuju u upravljanju preduzećem, diobi dobiti i snošenju rizika poslovanja u skladu sa osnivačkim aktom i zakonom (član 55. Zakona o preduzećima). Također, u smislu odredbe člana 53. Zakona o preduzećima, preduzeće odgovara za obaveze cjelokupnom svojom imovinom, a osnivači odgovaraju za obaveze preduzeća u slučaju i pod uvjetima propisanim zakonom (čl. 14. i 54. Zakona o preduzećima). Preduzećem upravljaju vlasnici, odnosno njihovi predstavnici razmjerno udjelu (član 58. Zakona o preduzećima) a preduzeće zastupa direktor (član 41. stav 1. Zakona o preduzećima).
10. Ukazano je na to da je, prema rješenju Osnovnog suda od 6. decembra 1996. godine, u registarski uložak Osnovnog suda upisano proizvodno trgovačko uslužno preduzeće sa potpunom odgovornošću „Vujinović promet“ sa sjedištem u Lišnjoj, Prnjavor. Osnivači preduzeća su drugotuženi i trećetuženi, a prvotuženi je direktor preduzeća. Prema ugovorima o zakupu od 10. februara 1997. godine i 18. aprila 1997. godine, te potvrdi Ministarstva za izbjegla i raseljena lica, Odsjek Prnjavor od 1. decembra 2000. godine, PP „Vujinović promet“ je bio zakupac poslovnog prostora pilane koja je u neposrednoj blizini apelantovih nekretnina sve do 6. novembra 2000. godine.
11. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da je onaj ko drugom prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Dalje je navedeno da je odredbom člana 155. ZOO-a propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist) kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta), a u slučaju naknade materijalne štete član 189. ZOO-a propisuje da oštećenik ima pravo na naknadu obične štete i na naknadu izmakle koristi.
12. Odlučujući o prigovoru pasivne legitimacije tuženih kao materijalnopravnom prigovoru, Osnovni sud je našao da se odredbama Zakona o preduzećima ne može zasnovati odgovornost tuženih kao fizičkih lica-osnivača i direktora preduzeća za predmetnu štetu koja je nanesena apelantu. Naime, prema mišljenju suda, za svu štetu koju je eventualno (o čemu sud nije odlučivao) počinilo preduzeće može da odgovara samo preduzeće i to svom svojom imovinom a u nedostatku imovine i osnivači do visine osnivačkog uloga. Stoga je sud usvojio prigovor nedostatka pasivne legitimacije kao materijalnopravni prigovor i odbio apelantov tužbeni zahtjev.
13. Prema mišljenju Osnovnog suda, neosnovani su apelantovi navodi kojim osporava prigovor pasivne legitimacije koji se svodi na to da su tuženi krajem 1996. godine zauzeli pilanu, krug pilane i okolno zemljište koje je u apelantovom vlasništvu i da su prethodno u pripremi rada pilane zauzeli njegovo zemljište, te da su dužni, u skladu sa odredbom člana 39. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, kao nesavjesni držaoci da nadoknade štetu koja je nastala pogoršanjem ili propašću jer navedeno ne proizlazi iz provedenih dokaza.
14. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 78 0 P 001161 09 Rev od 13. januara 2011. godine odbio kao neosnovanu.
15. U obrazloženju revizione presude se navodi da su odredbama Zakona o preduzećima propisani zakonski uvjeti za odgovornost osnivača prema preduzeću čiji su osnivači (član 14) i prema trećim licima za obaveze preduzeća, za koje osnivači odgovaraju cjelokupnom svojom imovinom (član 54). Istaknuto je da su ovlaštenja direktora kao zastupnika preduzeća propisana odredbom člana 41. Zakona o preduzećima koji je prema toj odredbi dužan pridržavati se ovlaštenja određenih Statutom i odlukom nadležnog organa preduzeća. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, iz navedenog proizlazi da osnivači preduzeća, a ne i direktor, mogu odgovarati svojom imovinom trećim licima za obaveze preduzeća samo pod uvjetima predviđenim članom 54. Zakona o preduzećima (privid pravne ličnosti).
16. Dalje je navedeno da je apelant pravilno ukazao na to da je drugostepeni sud pogrešno interpretirao činjenična utvrđenja prvostepenog suda kada je naveo da su apelantove nekretnine bile predmet ugovora o zakupu poslovnih prostorija zaključenog 10. jula 1997. godine između JPRS za upravljanje i gazdovanje poslovnim prostorima Banja Luka i PP „Vujinović promet“ Lišnja, jer je tačna apelantova tvrdnja da su predmet tog ugovora bile nekretnine njegovog brata Irfana Zeca (koje su nakon rata vraćene njegovoj supruzi Katici), te da je prvostepeni sud na licu mjesta identificirao apelantove nekretnine k.č. 483/1 upisane u p.l. 330 k.o. Lišnja u površini od 4.065 m² koje PP „Vujinović promet“ Lišnja nikada nije držao u posjedu po ugovoru o zakupu. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, navedene pogrešno konstatirane činjenice u obrazloženju osporene presude nisu utjecale na njenu pravilnost i zakonitost zato što je u pasivnoj legitimaciji tuženih u predmetnoj parnici pravilno odlučeno zbog razloga koji su navedeni u drugostepenoj presudi.
17. Prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovana je apelantova tvrdnja da su tuženi odgovorni za naknadu predmetne štete prema odredbi člana 39. Zakona o svojinskopravnim odnosima jer apelant predmetnom tužbom nije tražio naknadu štete koju su oni prouzrokovali niti je dokazivao činjenice da je šteta pričinjena radnjama tuženih već je zahtijevao štetu od tuženih kao direktora i osnivača preduzeća, a koju je prouzrokovao PP „Vujinović promet“ iz Lišnja.
18. Vrhovni sud je naveo da među parničnim strankama nije bilo sporno da je PP „Vujinović promet“ iz Lišnja upisan u sudski registar preduzeća i da nije proveden postupak likvidacije ili stečaja tog preduzeća i da ono nije prestalo da postoji po nekom drugom osnovu. Istaknuto je da činjenica da preduzeće ne obavlja svoju djelatnost i da se u zakonskom roku nije organiziralo po novom Zakonu o preduzećima nije utjecala na njegov pravni subjektivitet i odgovornost za obaveze prema trećim licima niti može proizvesti odgovornost tuženih za njegove obaveze prema trećim licima, kako pogrešno smatra apelant.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da odredba člana 170. stav 2. ZOO-a daje pravo oštećeniku da naknadu štete zahtijeva i neposredno od zaposlenog u preduzeću ako je štetu prouzrokovao namjerno. Ističe da su tuženi kao zaposlenici u svom preduzeću na najodgovornijim radnim pozicijama namjerno prouzrokovali štetu njemu kao sa tog područja protjeranom licu „nesrpske nacionalnosti“ u uvjerenju da je „došlo njihovo vrijeme“ i da za štetu nikad i nikom neće odgovarati. Smatra da postupak nije okončan u razumnom roku budući da je trajao duže od 10 godina.
b) Odgovor na apelaciju
20. U odgovorima na apelaciju Vrhovni sud i Osnovni sud su naveli da u postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.
21. Tuženi su u odgovoru na apelaciju naveli da je apelant u postupku pokušao da naplati nešto što mu ne pripada, te da je iskoristio raspoložive pravne lijekove. Ističu da je u suštini postupak trajao od 12. septembra 2007. godine (kada je apelant uredio tužbu) do 13. januara 2001. godine iz čega proizlazi da nema kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku.
V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 24/98, 62/02, 66/02, 38/03, 97/04 i 34/06) relevantne odredbe glase:
Član 14.
(1) Osnivači, ako ovim zakonom nije drukčije propisano, odgovaraju solidarno preduzeću zbog neunošenja ili nepotpunog ili neblagovremenog unošenja uloga u stvarima i pravima, zbog neuplate ili neblagovremene uplate novčanih uloga ili zbog drugog štetnog postupanja prilikom osnivanja preduzeća.
(2) Ako osnivač uloži pravo svojine na stvar, u pogledu odgovornosti za materijalne i pravne nedostatke stvari shodno se primenjuju pravila ugovora o prodaji.
(3) Ako osnivač uloži pravo na upotrebu stvari, odgovoran je za materijalne i pravne nedostatke stvari, prema pravilima ugovora o zakupu, odnosno posluzi.
(4) Ako osnivač uloži potraživanja, odgovoran je za postojanje i naplativost potraživanja. (5) Osnivači preduzeća čija se registracija poništi solidarno su odgovorni za štetu koja je članovima, akcionarima i trećim licima pričinjena poništajem registracije preduzeća. (6) Zahteve za naknadu štete nastale u slučajevima iz st. 1. do 4. ovog člana može podneti preduzeće, odnosno članovi i akcionari koji imaju ili predstavljaju najmanje jednu desetinu osnovnog kapitala ili osnivačkim aktom, odnosno statutom određen manji deo (manjinski akcionari i članovi) i poverioci preduzeća čija potraživanja iznose najmanje desetinu osnovnog kapitala preduzeća.
Član 41.
(1) Preduzeće zastupa direktor, ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
(2) Osnivačkim aktom, odnosno statutom preduzeća može se odrediti da, pored direktora, preduzeće zastupaju i druga lica.
(3) Osnivačkim aktom, odnosno statutom preduzeća može se ograničiti ovlašćenje zastupnika na zaključivanje određenih ugovora ili na vršenje drugih pravnih radnji, a može se odrediti da zastupnik zaključuje ugovore i vrši druge pravne radnje samo uz saglasnost organa upravljanja. (4) Ovlašćenja zastupnika preduzeća, odnosno ograničenja njegovih ovlašćenja i prestanak prava zastupanja upisuje se u registar.
(5) Odredbe osnivačkog akta, odnosno statuta koje ograničavaju ovlašćenja zastupnika nemaju pravno dejstvo prema trećim licima.
(6) Zastupnik preduzeća u odnosu na preduzeće koje zastupa dužan je da se pridržava ovlašćenja određenih statutom i odlukom nadležnih organa preduzeća.
Član 54.
Osnivači, članovi i akcionari, članovi uprave i odbora izvršnih direktora odgovaraju za obaveze preduzeća celokupnom svojom imovinom:
1) ako su preduzeće zloupotrebili da bi postigli cilj koji je za njih zabranjen; 2) ako su preduzeće zloupotrebili da bi oštetili svoje poverioce;
3) ako su, suprotno propisima, postupali sa imovinom preduzeća kao da je u pitanju njihova imovina;
4) ako su smanjili imovinu preduzeća u svoju korist ili u korist drugog lica, a znali su ili su morali znati da preduzeće neće biti u stanju da izmiri svoje obaveze prema trećim licima.
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi: Odgovornost preduzeća Član 170.
(1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kome je zaposleni radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je zaposleni u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.
(2) Oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu prouzrokovao namjerno.
(3) Odredbom stava 1. ovog člana ne dira se u pravila o odgovornosti za štetu koja potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti.
24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 78 0 P 001161 09 Rev od 13. januara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 16. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i
4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
30. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
31. U konkretnom slučaju apelant je podnio tužbu 13. marta 2001. godine, a postupak je okončan presudom Vrhovnog suda od 13. januara 2011. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao devet godina i 10 mjeseci.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
32. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu imajući u vidu pravna i činjenična pitanja koja je trebalo riješiti. U odnosu na apelantovo ponašanje, Ustavni sud nalazi da apelant nije pristupio na dva zakazana ročišta, te da prije održavanja navedenih ročišta nije platio predujam za izlazak suda na lice mjesta. Također, Ustavni sud konstatira da je Osnovni sud rješenjem od 19. oktobra 2007. godine odredio da se tužba vrati apelantu jer ne sadrži tačne adrese tuženih. Sve spomenuto je moglo utjecati na dužinu postupka, međutim, gledajući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da apelantovo navedeno ponašanje ipak nije u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj dužini postupka.
33. U odnosu na doprinos redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je od momenta podnošenja tužbe (13. mart 2001. godine) prvostepeni sud presudu donio 22. septembra 2008. godine, odnosno nakon proteka perioda od sedam godina i šest mjeseci. Ustavni sud primjećuje da su u predmetnom postupku postojale objektivne okolnosti koje su mogle utjecati na dužinu postupka (odlaganje ročišta zbog neprisustvovanja apelanta, tuženih, vraćanje tužbe apelantu na uređenje). Međutim, i pored navedenih okolnosti, Ustavni sud ne može prihvatiti da period od sedam godina i šest mjeseci, koliko je bilo potrebno prvostepenom sudu da donese svoju odluku, zadovoljava princip razumnog roka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da prvostepeni sud nije dostavio bilo kakvo razumno i objektivno opravdanje za ovako dugo trajanje postupka. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19). U odnosu na Okružni sud, Ustavni sud smatra da je ovaj sud postupak povodom apelantove žalbe riješio u kratkom roku. Međutim, iako Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud rješavao o reviziji u periodu dužem od godinu dana, posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud ipak smatra da se dužina predmetnog postupka u najvećoj mjeri može pripisati Osnovnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog postupka a priori suprotna principu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da se može u cijelosti pripisati Osnovnom sudu.
34. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
35. Iako apelant nije zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 20/06).
36. Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 1.350,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje
37. U vezi sa ovim dijelom apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantov tužbeni zahtjev odnosio na naknadu štete proistekle iz redovne djelatnosti preduzeća PP „Vujinović promet“ iz Lišnja čiji su osnivači drugotuženi i trećetuženi, a prvotuženi direktor. Redovni sudovi su odbili apelantov tužbeni zahtjev smatrajući da, prema odredbama Zakona o preduzećima koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, preduzeće odgovara za obaveze cjelokupnom svojom imovinom, te da stoga tuženi kao osnivači i direktor preduzeća nisu pasivno legitimirani u predmetnom sporu u kojem apelant zahtijeva naknadu štete koju je počinilo preduzeće. Naime, odredbama Zakona o preduzećima propisani su zakonski uvjeti za odgovornost osnivača prema preduzeću čiji su oni osnivači (član 14) i prema trećim licima za obaveze preduzeća za koje osnivači odgovaraju cjelokupnom svojom imovinom (član 54). Ovlaštenja direktora kao zastupnika preduzeća su propisana odredbom člana 41. Zakona o preduzećima koji je dužan da se pridržava ovlaštenja određenih statutom i odlukom nadležnog organa preduzeća. Prema tome, osnivači preduzeća, a ne i direktor, mogu odgovarati svojom imovinom trećim licima za obaveze preduzeća samo pod uvjetima predviđenim članom 54. Zakona o preduzećima.
39. Stoga, kako apelant izvedenim dokazima nije dokazao da su ostvarene pretpostavke propisane t. od 1. do 4. člana 54. Zakona o preduzećima da za predmetnu štetu odgovaraju tuženi svojom imovinom za obaveze preduzeća čiji su osnivači, kao ni odgovornost prvotuženog kao direktora tog preduzeća, za čiju odgovornost nema osnova u odredbama Zakona o preduzećima, a nisu ostvarene ni pretpostavke za njegovu odgovornost prema općim pravilima za štetu propisanu ZOO-om, zaključeno je da tuženi nisu stvarno (pasivno) legitimirani u predmetnom sporu. Pri tome su redovni sudovi ukazali na to da je PP „Vujinović promet“ iz Lišnja upisan u sudski registar i da nije proveden postupak likvidacije ili stečaja tog preduzeća i da ono nije prestalo da postoji po nekom drugom osnovu. Ustavni sud smatra da navedena obrazloženja koja su za svoje odluke ponudili redovni sudovi ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant je u toku cijelog predmetnog postupka imao mogućnost da dokazuje svoje tvrdnje na kojima je zasnivao svoj tužbeni zahtjev. Međutim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali detaljno i jasno obrazloženje zbog čega su odbili apelantov tužbeni zahtjev našavši da tuženi u predmetnom postupku nisu pasivno legitimirani.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
41. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se njegove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o povredi prava na pravično suđenje koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak ukupno trajao devet godina i 10 mjeseci, od čega pred prvostepenim sudom sedam godina i šest mjeseci, a prvostepeni sud nije ponudio bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
43. Međutim, nema kršenja prava u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
44. Na osnovu čl. 59. st. 1, 2, 3. i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić