Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2450/11 (S. G.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dokazni postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2450/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2450/11, rješavajući apelaciju Stanka Grubača, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2. tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Stanka Grubača podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 002325 11 Kvlz od 21. marta 2011. godine, Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 002325 10 Kž 3 od 16. septembra 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 002325 09 K od 8. aprila 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Stanko Grubač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, koga zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 14. juna 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 002325 11 Kvlz od 21. marta 2011. godine, presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 002325 10 Kž 3 od 16. septembra 2010. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 002325 09 K od 8. aprila 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 19. marta 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 25, 26. i 31. marta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 002325 09 K od 8. aprila 2010. godine, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 148 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. U kaznu zatvora apelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 4. novembra 2009. godine pa dalje. Na osnovu odredbe člana 62 stav 1 KZ RS apelantu je izrečena mjera bezbjednosti oduzimanja pištolja marke „ČZ VZOR“ kalibar 7,65 mm. Na osnovu odredbe člana 108 Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP RS) porodica oštećenog M. P. je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućena na parnični postupak. Na osnovu odredbe člana 99 stav 1 u vezi s odredbom člana 96 st. 1, 2 i 3 ZKP RS apelant je obavezan da na ime troškova krivičnog postupka plati iznos od 3.200,00 KM kao i troškove koji se odnose na nagradu i nužne izdatke njegovog postavljenog branioca koji će biti određen posebnim rješenjem, a sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti te presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je odbijen prijedlog odbrane za saslušanje inspektora Đ. P., policajaca D. P. i D. G. jer su okolnosti zbog kojih je predloženo izvođenje ovih dokaza nebitne za krivični postupak. Istaknuto je da je branilac apelanata prigovarao sačinjenom zapisniku o uviđaju i tvrdio da lica koja su vršila uviđaj nisu prikupila podatke i tragove koji idu u korist apelantu, a to je prikupljanje tragova o fizičkom napadu oštećenog na apelanta. Po mišljenju Okružnog suda navedeni prigovor je neosnovan jer su uviđaj obavila u skladu s odredbom člana 221 stav 1 i 229 ZKP RS ovlaštena lica u prisustvu okružne tužiteljke koji su svoje neposredno opažanje na licu mjesta fotografisali i o zatečenom stanju sačinili fotodokumentaciju (u sastavu koje su i fotografije apelanta broj 41 i 42), te skicu lica mjesta i zapisnik.

7. Okružni sud je naveo da je ocjenom svakog dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti nesporno utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo ubistva iz člana 148 stav 1 KZ RS na način kako je to opisano u izreci presude. Istaknuto je da iz službene zabilješke o prijemu prijave putem telefona sačinjene u Policijskoj stanici Šipovo od 4. novembra 2009. godine proizilazi da su ovlašćeni radnici te stanice saznanje da je apelant izvršio krivično djelo ubistva iz člana 148 KZ RS na štetu M. P. dobili putem telefona od D. M. njegovog unuka koji je to potvrdio u svojoj izjavi pred sudom.

8. Navedeno je da je apelant krivično odgovoran i da je u izvršenju krivičnog djela postupao s direktnim umišljajem jer je rekao M. P. da će ga ubiti, otišao u sobu, uzeo pištolj i ispalio pojedinačno pet metaka iz neposredne blizine u vitalne organe oštećenog od čega su četiri pogodila oštećenog nanijevši mu navedene povrede od kojih je nastupila trenutna smrt, što znači da je bio svjestan krivičnog djela i htio je njegovo izvršenje.

9. U pogledu krivičnopravne sankcije Okružni sud je kod apelanta uzeo njegovu upornost u izvršenju krivičnog djela kao otežavajuću okolnost. Pri tome je istaknuto da je apelant pucao iz poluautomatskog pištolja od kog je za svako opaljenje metka morao da bude stisak prsta, što dovoljno govori da je apelant ispalivši na takav način pet metaka pokazao visok stepen odlučnosti i upornosti u realizaciji namjere da liši života M. P. Okružni sud je kod apelanta našao i olakšavajuće okolnosti, kao što su neosuđivanost, godine starosti, činjenicu da je porodičan, da je slabog zdravstvenog stanja, da se korektno držao pred sudom, te da se prema nalazu i mišljenju vještaka u vrijeme izvršenja krivičnog djela nalazio u akutnom napitom stanju zbog čega je sposobnost shvatanja značenje djela i mogućnosti upravljanja svojim postupcima bila znatno smanjena, odnosno apelant se u to vrijeme nalazio u stanju bitno smanjenje uračunljivosti.

10. U pogledu obavezivanja apelanta na plaćanje troškova postupka ukazano je da je apelant srednjeg imovnog stanja, da ima penziju, te da je u mogućnosti da plati troškove prouzrokovane vođenjem krivičnog postupka.

11. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Vrhovni sud Presudom broj 11 0 K 002325 10 Kž 3 od 16. septembra 2010. godine odbio kao neosnovanu.

12. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je ispravno postupio prvostepeni sud kada je odbio prijedlog odbrane da se sasluša inspektor Đ. P., policajci D. P. i D. G. jer su okolnosti zbog kojih je predloženo izvođenje tih dokaza već utvrđene drugim dokazima, te su stoga neosnovani apelantovi navodi da je na navedeni način prvostepeni sud povrijedio apelantovo pravo na odbranu. Istaknuto je da se žalbom bez osnova navodi da postoji razlika između službene zabilješke koju su sačinili pomenuti policajci i zapisnika o uviđaju, budući da se radi o dva dokumenta koja su po svojoj prirodi različita jer im predmet nije isti. Istaknuto je da apelantove povrede zadobijene kritične prilike nisu bile predmet zapisnika o uviđaju koji se bavio zatečenim stanjem na licu mjesta kojom prilikom su fiksirani tragovi. Ukazano je da su drugim dokazima utvrđene apelantove povrede na objektivan način putem fotodokumentacije, te pregledom stručnog lica u Domu zdravlja i kasnijim vještačenjem vještaka specijalista sudske medicine.

13. Dalje, po mišljenju Vrhovnog suda ispravno je prvostepeni sud zaključio da apelant prilikom izvršenja krivičnog djela nije postupao u nužnoj odbrani. Naime, po ocjeni drugostepenog suda u radnjama oštećenog kritične prilike nema elemenata protivpravnog napada koji bi u smislu odredbe člana 11 stav 2 KZ RS radnjama apelanta dao karakter odbrane potrebne za njegovo odbijanje. Po mišljenju Vrhovnog suda uopšte nije od značaja da li je oštećeni kritične prilike prisvojio apelantov novac ili ne jer i pod pretpostavkom pozitivnog odgovora oduzimanje pokretne stvari ne predstavlja napad na tjelesni integritet. Istaknuto je da apelantova tvrdnja da mu je oštećeni oduzeo novac bila osnovana ili ne nije sporno da je bila povod za verbalnu prepirku. Po iskazu samog apelanta oštećeni se kritične prilike nije micao iz jedne prostorije dok je apelant u nekoliko navrata to činio odlazeći u spavaću sobu da još jednom provjeri da li mu je otuđen novac i zatim da uzme pištolj. Shodno tome, čak i da su ozljede na apelantu nastale prilikom njegovog prvog ulaska u sobu u kojoj je bio oštećeni taj napad je prestao jer ovaj nije za njim išao u spavaću sobu. Po apelantovoj izjavi on je pištolj uzeo samo zbog toga da zaplaši oštećenog i da ga privoli da izađe iz kuće, a ne kako se to neosnovano tvrdi žalbom da se odbrani od napada jer njega očigledno nije bilo. Stoga, kako nema napada, u ovom slučaju nema ni apelantove nužne odbrane. Ukazano je da ponašanje oštećenog, kako ga je opisao apelant, nije moguće okarakterisati kao napad, teško vrijeđanje ili zlostavljanje, tako da nema ni elemenata krivičnog djela ubistva na mah iz člana 150 KZ RS a kako se to pogrešno sugeriše.

14. Dalje je drugostepeni sud naveo da bitno smanjenja uračunljivost koju je vještak u vrijeme izvršenja djela našao kod apelanta sama za sebe kao činjenica ne dovodi po automatizmu u smislu odredbe člana 14 stav 2 KZ RS do blažeg kažnjavanja niti je sud dužan da obrazloži zašto nije iskoristio tu zakonom propisanu mogućnost. Shodno tome, po mišljenju Vrhovnog suda radi se o opciji a ne o obavezi suda.

15. Vrhovni sud je ukazao da bitno smanjenja uračunljivost i dalje pretpostavlja apelantovu mogućnost da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima u vrijeme izvršenja djela, pa je bez značaja da li je djelo bilo obuhvaćeno apelantovim umišljajem prije nego što je počeo da konzumira alkohol, odnosno prije nego što je doveden u stanje bitno smanjenje uračunljivosti.

16. Takođe, po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio i vrednovao sve okolnosti od značaja za odmjeravanje kazne. Istaknuto je da izrečena kazna zatvora, koja je po dužini trajanja daleko bliža posebnom minimumu kazne zaprijećenoj za ovo krivično djelo, predstavlja potrebnu mjeru kazne s aspekta ostvarenja svrhe kažnjavanja kako u segmentu preventivnog djelovanja prema drugima da ne čine krivična djela tako i u segmentu vaspitnog uticaja na apelanta da ne čini krivična djela. Stoga je, po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud u potrebnoj mjeri uvažio olakšavajuće okolnosti za apelanta a na koje ukazuje žalbom. Ukazano je da bitno smanjenja uračunljivost i životna dob predstavljaju takve okolnosti. Dalje je navedeno da broj ispaljenih metaka ne pokazuje nužno apelantovu upornost pri izvršenju djela, te da navedena činjenica nije imala uticaja na visinu kazne.

17. U odnosu na troškove postupka Vrhovni sud je naveo da su srednje imovno stanje apelanta i njegov status lica koje ima redovna primanja dovoljan osnov za donošenje odluke o troškovima.

18. Protiv drugostepene presude apelant je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je Vrhovni sud Presudom broj 11 0 K 002325 11 Kvlz od 21. marta 2011. godine odbio.

19. U obrazloženju presude se navodi da je u zahtjevu apelant naveo da je u predmetnom postupku odbrana bila stavljena u neravnopravan položaj jer joj nije bilo omogućeno da izvede sve predložene dokaze dok su svi dokazi optužbe izvedeni i vjerovano im je bez obzira na njihovu slabu dokaznu snagu.

20. Vrhovni sud je naveo da pažljivom analizom spisa nije utvrđena povreda koju apelant navodi u zahtjevu. Istaknuto je da je navedeni žalbeni prigovor bio predmet pažljive analize drugostepene presude koja je obrazložila zašto odbijanjem navedenih prijedloga nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Istaknuto je da Vrhovni sud prihvata razloge koje je dao drugostepeni sud. S tim u vezi je ukazano da je odredbom člana 278 stav 2 ZKP RS sud ovlašćen da nakon ocjene značaja predloženog dokaza odbije njegovo izvođenje kao što je i postupio prvostepeni sud a drugostepeni sud to pravilno prihvatio.

21. U odnosu na apelanta navode da je krivični zakon povrijeđen i zato što je apelant postupao u nužnoj odbrani zbog čega je isključenja njegova krivična odgovornost, Vrhovni sud je ukazao da odbrana griješi kada shvata da postupanje u nužnoj odbrani isključuje krivičnu odgovornost jer djelo koje je činjeno u nužnoj odbrani nije krivično djelo (član 11 stav 1 KZ RS).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na povredu ravnopravnosti stranaka u postupku i pravo na kontradiktornost postupka. Ističe da su u postupku pred prvostepenim sudom provedeni dokazi koje je predložilo Tužilaštvo dok je sud odbio da provede dokaze koje je predložila odbrana. Ističe da je odbrana prigovarala zakonitosti i drugih dokaza optužbe budući da tokom istrage a ni naknadno nisu pribavljene naredbe za pretresanje i oduzimanje stvari iz apelantove kuće, odnosno njegovih ličnih stvari, niti je za izuzete stvari izdata potvrda o izuzimanju ni donesena odluka o tome gdje se i kako čuvaju. U odnosu na navedene prigovore postupajući sudovi nisu obrazložili na koji način su navedeni dokazi ocijenjeni. Ukazuje da je sud bio dužan da slučaj riješi primjenom načela in dubio pro reo. Smatra da sud nije naveo jasne, valjane i logične razloge zbog kojih smatra da apelant nije postupao u nužnoj odbrani. Takođe, po apelantovom mišljenju iz obrazloženja osporenih odluka nije moguće utvrditi zbog čega ga sud nije, zbog utvrđene bitno smanjenje uračunljivosti, blaže kaznio. Smatra da, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, posebno postojanje olakšavajućih a nepostojanje otežavajućih okolnosti, izrečena kazna zatvora od osam godina ne odgovara potrebi individualne kazne odnosno da je takva kazna prestroga za apelanta. Dalje navodi da apelant nije u mogućnosti da plati troškove postupka jer se time dovodi u pitanje njegova egzistencija, ali i egzistencija njegove supruge, budući da se radi o oboljelim licima i da im je potrebna redovna medicinska pomoć.

b) Odgovor na apelaciju

23. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo su naveli da u postupku nije došlo do kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje.

V. Relevantni propisi

24. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:

Ubistvo Član 148.

(1) Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.

(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno pod osobito olakšavajućim okolnostima, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.

Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 100/09 – prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravnosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 6.

Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovima sumnje koji stoje protiv njega i da svaki njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljem toku postupka.

(2)Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3)Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu. (2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 311.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

a)ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravnosnažnom odlukom izuzet od suđenja;

b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti (član 37. tač. a) do g));

v) ako je glavni pretres održan bez lica čije je prisustvo na glavnom pretresu po zakonu obavezno, ili ako je optuženom, braniocu ili oštećenom, protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa (član 8.);

g) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;

d) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu;

đ) ako je sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa;

e) ako je sud donio presudu, a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti;

ž) ako sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe;

z) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;

i) ako je optužba prekoračena (član 294. stav 1.);

j) ako je izreka presude nerazumljiva, protivriječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. (2)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

VI. Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 002325 11 Kvlz od 21. marta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Navedenu presudu apelant je primio 15. aprila 2011. godine, a apelacija je podnesena 14. juna 2011. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

30. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je stoga član 6 Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 Evropske konvencije.

31. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava Ustavni sud, prije svega, ukazuje da shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Zatim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prevashodno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

33. Takođe, Ustavni sud ukazuje na to da, shodno ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može da bude shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

34. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je proveden dokazni postupak u kom su izvedeni dokazi odbrane i optužbe. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud odbio prijedlog odbrane da se saslušaju inspektori Đ. P. i policajci D. P. i D. G., budući da je smatrao da su okolnosti zbog kojih je predloženo izvođenje navedenih dokaza nebitne za ovaj krivični postupak. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, dajući, pri tome, detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava. Dakle, drugostepeni sud je utvrdio da u ovom postupku nisu počinjene bitne povrede krivičnog postupka na koje je apelant ukazivao u svojoj žalbi.

35. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali zadovoljavajuće razloge za svoje zaključke o tome da apelant prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela nije postupao u nužnoj odbrani. Dalje, redovni sudovi su dali zadovoljavajuće razloge i u odnosu na odmjeravanje kazne apelantu, kao i o apelantovoj obavezi da naknadi troškove krivičnog postupka. U navedenim obrazloženjima Ustavni sud nije našao bilo kakvu proizvoljnost.

36. Dakle, Ustavni sud zapaža da u postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, te da su redovni sudovi odluku o apelantovoj krivici zasnovali na dokazima provedenim na glavnom pretresu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to ne može da se tumači kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kog se ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju da imaju iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao razloge za svoje zaključke u odnosu na relevantne žalbene navode apelanta. Takođe, Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti dao zadovoljavajuće obrazloženje u odnosu na apelantove navode iz zahtjeva.

37. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je u postupku data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu svoju dokaznu građu. U toku cijelog postupka apelant je imao branioca, te mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Dakle, ne može se zaključiti da je apelant na bilo koji način doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo niti da je povrijeđen princip kontradiktornosti postupka. Naposljetku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja svojih odluka primijenili relevantne zakonske odredbe, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane.

38. Dakle, po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u obrazloženjima svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Odluka redovnih sudova o apelantovoj krivično-pravnoj odgovornosti zasnovana je na dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu potpuno neosnovani.

39. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da navedena odredba propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom, odnosno pravosnažnom presudom. Takođe, sumnju u pogledu činjenica koje čine obilježja krivičnog djela sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nema obavezu da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, u sumnji sud mora da primijeni princip in dubio pro reo, što je i bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77). Ovi osnovni principi su ustanovljeni i razrađeni u odredbama ZKP RS koji je primijenjen u konkretnom slučaju i podrazumijeva obavezu suda da u obrazloženju presude ocijeni svaki dokaz pojedinačno, da ih dovede u međusobnu vezu i izvrši ocjenu dokaza u njihovoj ukupnosti, izvodeći zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti neke činjenice. Dovodeći navedeno u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, a što je potvrdio i Vrhovni sud, za svaki izvedeni dokaz dao jasno i iscrpno obrazloženje, te sve dokaze doveo u međusobnu vezu, zbog čega Ustavni sud smatra da ocjena dokaza u konkretnom slučaju ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti predstavlja kršenje principa in dubio pro reo. Stoga Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

40. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta utvrdili sve relevantne činjenice, brižljivo ocijenivši svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno i iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak o krivično-pravnoj odgovornosti apelanta, kao i da nije povrijeđen princip in dubio pro reo, te kada je apelantu omogućeno da pod istim uslovima kao i tužilaštvo učestvuje u postupku.

42. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2450/11 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio