Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2288/11 (I. P.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2288/11
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2288/11, rješavajući apelaciju Ive Petrušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. juni 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ive Petrušića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 004844 11 Gž od 28. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 P 004844 10 P od 8. novembra 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ivo Petrušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zabrđa, koga zastupa Manda Mišanović, advokat iz Petrova, podnio je 30. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 004844 11 Gž od 28. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 P 004844 10 P od 8. novembra 2010. godine. Apelant je 5. oktobra 2011. godine dopunio apelaciju kojom je obavijestio Ustavni sud da je Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Rješenjem broj 73 0 P 004844 11 Rev od 27. jula 2011. godine odbacio njegovu reviziju kao nedozvoljenu.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, ranije važeća («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Okružnog suda i Osnovnog suda i Republike Srpske koju je u postupku zastupalo Pravobranilaštvo RS-a (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 17. marta 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i Pravobranilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 31. marta, 1. i 7 aprila 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 004844 10 P od 8. novembra 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu kao vlasniku vrati u posjed teretno motorno vozilo marke „Zastava“ tip 640, registrovan u Stanici javne bezbjednosti Kotor Varoš, broj saobraćajne dozvole 6003, proizveden 1974. godine. Odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za isplatu protuvrijednosti navedenog vozila u iznosu od 5.664,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja pa do konačne isplate. Apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.200,00 KM.
6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je Osnovni sud utvrdio da je apelant bio vlasnik motornog vozila, te da su mu navedeno vozilo oduzela 2. juna 1995. godine ovlaštena lica Vojne policije Vojne pošte Kotor Varoš, što se vidi iz potvrde koju je izdao navedenog organ. Međutim, u postupku nije utvrđeno da se navedeno vozilo nalazi kod tužene, što je jedna od pretpostavki uspješne stvarnopravne zaštite u smislu primjene odredbe člana 37. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). Istaknuto je da pravno pravilo koje je sadržano u spomenutoj zakonskoj odredbi propisuje da se predaja stvari može tražiti i dosuditi prema onome ko stvar drži u posjedu. Istaknuto je da apelant u ovom postupku niti jednim dokazom nije dokazao da je stvar u posjedu tužene, čak je u svom iskazu naveo da mu nije poznato gdje se vozilo nalazi. Osnovni sud je ukazao da kod takvog stanja stvari apelantov zahtjev da tužena vrati stvar koja nije u njenom posjedu nije osnovan.
7. Stoga, kako je utvrđeno da prvi postavljeni apelantov zahtjev nije osnovan Osnovni sud je u skladu s članom 176. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio i o osnovanosti apelantovog alternativnog tužbenog zahtjeva kojim se zahtijeva isplata protuvrijednosti oduzete stvari. S tim u vezi ukazano je da je apelant tužbu podnio 22. novembra 2002. godine u skladu s alternativnim ovlaštenjem (facultas alternativa) iz člana 178. ZPP-a. Istaknuto je da je apelant u prvobitno podnesenoj tužbi nedvosmisleno izrazio volju da umjesto stvari čije vraćanje u posjed traži primi određeni novčani iznos. Osnovni sud je naveo da ovaj zahtjev za isplatu novčanog iznosa ne predstavlja predmet spora jer se u ovom slučaju ne radi o objektivnoj kumulaciji zahtjeva već se tuženoj ostavlja ovlaštenje da se oslobodi predaje stvari isplatom novčanog iznosa označenog u tužbi.
8. Osnovni sud je naveo da je apelant podneskom od 23. aprila 2010. godine, kojim je uređena tužba, postavio alternativni zahtjev u skladu s članom 55. stav 4. ZPP-a potražujući isplatu protuvrijednosti oduzetog vozila, što je prepoznatljivo i iz jezičkog određenja tužbenog zahtjeva u kojem se navodi „ili isplati protuvrijednost istog vozila u iznosu od 5.000 KM…“. Istaknuto je da navedeni apelantov zahtjev za isplatu protuvrijednosti motornog vozila ima karakter zahtjeva za naknadu štete. Naime, vozilo je od apelanta mobilisano na osnovu Uredbe o provođenju materijalne obaveze za potrebe odbrane („Službeni glasnik Srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ broj 9/92), prema kojem je postojao pravni osnov predaje (član 1. stav 1). Predajom stvari nije se mijenjalo pravo svojine, a tužena je samo stekla pravo da oduzetu stvar koristi i po isteku vremena korištenja vrati apelantu u skladu s članom 12. Uredbe. Tužena, dakle, nije stekla bez osnova dio apelantove imovine, pa u ovom slučaju nema ni mjesta primjeni odredbe člana 210. ZOO, te budući da je tužilac time što mu vozilo nije vraćeno pretrpio štetu u ovom slučaju imaju se primijeniti odredbe ZOO.
9. Osnovni sud je naveo da je tužena u ovom postupku istakla prigovor zastare potraživanja. S tim u vezi sud se pozvao na odredbu člana 376. stav 1. ZOO, prema kojoj potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Prema stavu 2. navedenog člana potraživanje zastarijeva u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala.
10. U konkretnom slučaju tužba je podnesena 22. novembra 2002. godine, međutim u navedenoj tužbi predmet postupka nije bio obavezivanje tužene na isplatu protuvrijednosti stvari već je ovakav zahtjev postavljen tek 23. aprila 2010. godine.
11. Prema potvrdi Vojne policije o oduzimanju predmeta te prema apelantovoj izjavi proizlazi da je apelant pretrpio štetu 2. juna 1995. godine kada je bio lišen stvari za koju potražuje naknadu štete. Međutim, kako je zbog ratnih dešavanja tok zastare prestao teći sve do prestanka neposredne ratne opasnosti na svim ovim područjima 19. juna 1996. godine, to bi tužba bila blagovremena da je podnesena najkasnije do 19. juna 1999. godine za subjektivni rok, odnosno do 19. juna 2002. godine za objektivni rok. Međutim, kako je naknada štete u visini vrijednosti oduzetih stvari potraživana podneskom od 23. aprila 2010. godine, do tada prošao je i subjektivni i objektivni rok iz kojeg razloga je apelant izgubio pravo da takvu naknadu potražuje sudskim putem.
12. Nastupanjem zastarjelosti potraživanja prestalo je i apelantovo pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, te sud dokaze koji su izvedeni s ciljem dokazivanja osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva nije posebno obrazlagao.
13. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 73 0 P 004844 11 Gž od 28. februara 2011. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe kao neosnovan.
14. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je za vlasničku tužbu aktivno legitimisan vlasnik stvari, a pasivno legitimisan posjednik stvari. Zbog toga apelant u ovoj parnici mora dokazati da je vlasnik individualno određene stvari čije vraćanje traži i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tužene u času podnošenja tužbe, a ako tuženi tada nije bio posjednik te stvari da je njen posjed imao u vrijeme zaključenja glavne rasprave (član 37. stav 2. ZOSPO).
15. Navedeno je da je u parnici utvrđeno da je apelant vlasnik spornog vozila koje je od njega oduzeo organ tužene. Međutim, u konkretnom slučaju nije utvrđeno da se vozilo nalazi kod tužene, pa nedostaje jedna od pretpostavki za pravnu zaštitu iz odredbe člana 37. ZOSPO. Zbog toga, po mišljenu Okružnog suda, apelantov zahtjev da mu tužena vrati stvar koja nije u njegovom posjedu nije osnovan kako je pravilno zaključio prvostepeni sud, te je stoga utvrđeno da je apelantova žalba u ovom dijelu neosnovana.
16. Istaknuto je da se neosnovano žalbom tvrdi da je zahtjev za isplatu protuvrijednosti sporog vozila postavljen kao alternativni zahtjev u tužbi od 22. novembra 2002. godine, i da je zbog nespretnih formulacija u tekstu prvostepeni sud pogrešno zaključio da je alternativni zahtjev postavljen tek u podnesku o uređenju tužbe od 23. aprila 2010. godine. Razloga za navedeno iz što je osnovnom tužbom, koju je sačinio advokat kao stručno lice, zahtjev opredijeljen tako da je apelant tražio predaju stvari isplatom njene protuvrijednosti prema cijenama na dan donošenja presude. Takav tužbeni zahtjev po svojoj sadržini nije zahtjev za ispunjenje obaveze alternativnom činidbom (član 55. ZPP-a) gdje su obje alternativne činidbe predmet spora (predaja stvari ili plaćanje novčane protuvrijednosti) već procesna facultas alternativa iz odredbe člana 178. ZPP-a.
17. Prema navedenoj zakonskoj činidbi ako je apelant ovlašten tražiti samo jednu činidbu može istovremeno s podnošenjem tužbe ili do zaključenja glavne rasprave tuženom ponuditi da mu umjesto predaje stvari isplati određeni iznos novca. Apelant u slučaju procesne facultas alternative ne ističe drugi zahtjev već prepušta tuženom još jedan način da se oslobodi obaveze, zbog čega se u ovom slučaju smatra da ne postoji objektivna kumulacija zahtjeva.
18. Istaknuto je da pravilno prvostepeni sud zaključuje da je apelant alternativni zahtjev u skladu s članom 55. stav 4. ZPP-a za isplatu protuvrijednosti oduzetog vozila postavio tek u podnesku od 23. aprila 2010. godine, što proističe iz navedenog podneska kao i iz navoda apelantovog punomoćnika na pripremnom ročištu od 16. avgusta 2010. godine gdje navodi (na prvoj strani zapisnika) da je apelant u preciziranom zahtjevu pored stvarno pravnog zahtjeva postavio i alternativni zahtjev da mu se za slučaj nemogućnosti vraćanja isplati protuvrijednost vozila.
19. Okružni sud navodi da apelant u žalbi navodi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je osnovan prigovor zastare potraživanja alternativnog zahtjeva. S tim u vezi Okružni sud se pozvao na odredbu člana 376. stav 1. ZOO. Istaknuto je da je odlukom Predsjedništva RS u BiH od 15. aprila 1992. godine već bilo proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti i ratno stanje koje je ukinuto odlukom Narodne skupštine RS od 19. juna 1996. godine koja je stupila na pravnu snagu istog dana. Istaknuto je da rat u odnosu na rokove zastarjelosti ima karakter nesavladive prepreke iz člana 383. ZOO za čije trajanje se može smatrati da su kod apelanta postojali opravdani razlozi što je propustio da se obrati nadležnom sudu sa zahtjevom za naknadu štete. Stoga, imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu i odredbu člana 384. ZOO, zastarijevanje naknade štete nije moglo početi teći do 19. juna 1996. godine od kojeg datuma je počeo teći i objektivni rok zastare od pet godina koji je istekao 19. juna 2001. godine.
20. Istaknuto je da iz stanja spisa proizlazi da je zahtjev za isplatu protuvrijednosti oduzetih stvari postavljen 23. aprila 2010. godine, te da su u skladu s tim protekli i subjektivni i objektivni rok za potraživanje naknade štete iz kojeg razloga je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant izgubio pravo da takvu naknadu potražuje sudskim putem i prigovor zastare usvojio.
21. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 73 0 P 004844 11 Rev od 27. jula 2011. godine odbacio kao nedozvoljenu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Po apelantovom mišljenju za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu bilo je nužno utvrditi da li se predmetno vozilo nalazi u faktičkoj vlasti, tj. posjedu tužene. Naime, odredba člana 37. ZOSPO podrazumijeva da je vlasnik stvari ovlašten da prvenstveno traži povrat stvari od lica koje drži njegovu stvar u posjedu. Apelant smatra da je nedvojbeno dokazano da je tužena odgovorna shodno odredbama čl. 154, 155. i 189. st. 1. i 2. ZOO. Smatra da je alternativni zahtjev postavio u tužbi koju je podnio 22. novembra 2002. godine, a ne kako to sud pogrešno utvrđuje podneskom o uređenju tužbe 23. aprila 2010. godine. Smatra da se sud pogrešno pozvao na odredbu člana 178. ZPP-a, te pogrešno zaključio da je apelant tek u podnesku o uređenju tužbe postavio alternativni zahtjev budući da je iz činjeničnih razloga tužbe vidljivo da je apelant u tužbi zahtijevao isplatu protuvrijednosti prema tržišnim cijenama koju bi utvrdio odgovarajući vještak u smislu odredbi člana 155. st. 1. i 2. ZOO. Također smatra da su redovni sudovi izveli pogrešan zaključak i u odnosu na prigovor zastare koji je istakla tužena, kao i da je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku.
b) Odgovor na apelaciju
23. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da ostaje kod pravnog stava izraženog u osporenoj presudi nalazeći da u postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.
24. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.
25. U svom odgovoru na apelaciju tužena je navela da su osporene presude u potpunosti utemeljene na zakonu.
V. Relevantni propisi
26. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 55. stav 4.
Tužilac može dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi istaći u jednoj tužbi, i tražiti da sud usvoji sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan.
Član 176.
Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja. Ako postoji više zahtjeva, sud će o svim tim zahtjevima odlučiti jednom presudom. Član 178.
Ako je tužilac u tužbi tražio da mu se dosudi određena stvar, a istovremeno je u tužbi ili do zaključenja glavne rasprave izjavio da je voljan umjesto stvari primiti određeni novčani iznos, sud će, ako usvoji tužbeni zahtjev, izreći u presudi da se tuženi može osloboditi od davanja stvari ako plati taj novčani iznos.
Zakon o osnovnim svojinsko pravnim odnosima(„Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povracaj individualno odredene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar ciji povracaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktickoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.
Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.(...)
VI. Dopustivost
27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantova revizija odbačena rješenjem Vrhovnog suda broj 73 0 P 004844 11 Rev od 27. jula 2011. godine kao nedozvoljena iz čega u smislu odredbe člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda proizlazi da je konačna odluka u ovom postupku Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 089697 11 Gž od 28. aprila 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. maja 2011. godine, a apelacija je podnesena 8. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
31. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
32. Ustavni sud naglašava svoj stav da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
33. U konkretnom slučaju redovni sudovi su utvrdili da je apelant vlasnik spornog vozila koje je od njega oduzeo organ tužene. Međutim, u konkretnom slučaju nije utvrđeno da se vozilo nalazi kod tužene, te se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba člana 37. ZOSPO budući da nedostaje jedna od pretpostavki za pravnu zaštitu u smislu navedene odredbe. Naime, redovni sudovi su ukazali da pravno pravilo sadržano u spomenutoj zakonskoj odredbi propisuje da se predaja stvari može tražiti i dosuditi prema onome ko stvar drži u posjedu. Apelant u ovom postupku nije dokazao da je stvar u posjedu tužene, te da je i u svom iskazu naveo da mu nije poznato gdje se vozilo nalazi. U navedenom obrazloženju Ustavni sud nije našao bilo kakvu proizvoljnost.
34. Dalje, redovni sudovi su utvrdili da je apelant tužbom podnesenom 22. novembra 2002. godine postavio tužbeni zahtjev u skladu s alternativnim ovlaštenjem (facultas alternativa) iz člana
178. ZPP. S tim u vezi redovni sudovi su naglasili da je apelant nedvosmisleno izrazio volju da umjesto stvari čije vraćanje u posjed traži primi određeni novčani iznos. Pri tome, navedeni iznos ne predstavlja predmet spora jer se u ovom slučaju ne radi o objektivnoj kumulaciji zahtjeva već se tuženoj ostavlja ovlaštenje da se oslobodi predaje stvari isplatom novčanog iznosa označenog u tužbi. Ustavni sud naglašava da alternativno ovlaštenje tužitelja (facultas alternativa) treba razlikovati od obaveze s alternativnom činidbom gdje su obje alternativne činidbe predmet spora. Alternativni tužbeni zahtjev ima pravni temelj u pravilima imovinskog prava (predaja stvari ili plaćanje novčane protuvrijednosti). U tom slučaju tužitelj ima pravo izbora jedne od alternativno utvrđenih obaveza kako u parničnom tako i u izvršnom postupku. Stoga, obrazloženje redovnih sudova u ovom dijelu ne ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava.
35. Dalje su redovni sudovi ukazali da je apelant podneskom od 23. aprila 2010. godine postavio alternativni zahtjev u skladu s članom 55. stav 4. ZPP potražujući isplatu protuvrijednosti oduzetog vozila. Međutim, tužena je u odnosu na ovaj apelantov zahtjev istakla prigovor zastare potraživanja za koji je utvrđeno da je osnovan i da je do momenta kada je apelant zatražio naknadu štete u visini vrijednosti oduzetih stvari (23. april 2010. godine) protekao subjektivni i objektivni rok zastare u smislu odredbe člana 376. stav 1. ZOO. I u ovom dijelu obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud ne nalazi bilo kavu proizvoljnost.
36. Prema tome, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima odluka redovnih sudova ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporenih odluka. Naime, po mišljenju Ustavnog suda redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Pri tome, Ustavni sud ne može zaključiti da je u predmetnom postupku apelant doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu budući da je u toku cijelog postupka bio u mogućnosti da predlaže dokaze kao i da svoje argumente suprotstavi argumentima tužene. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene presude i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
38. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanta, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
40. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić