Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1974/11 (S. V.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Pravo na povratak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1974/11
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1974/11, rješavajući apelaciju Sejdalije Vrapca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sejdalije Vrapca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000132 09 Rev od 23. marta 2011. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014 0 Gž 07 000 554 od 29. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj P-182/03 od 5. jula 2007.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Sejdalija Vrabac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Janko Nikolić, advokat iz Zvornika, podnio je 28. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000132 09 Rev od 23. marta 2011. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014 0 Gž 07 000 554 od 29. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-182/03 od 5. jula 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja apelacije, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Sokolac, kao učesnika u postupku zatraženo je 4. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Naknadno je, 18. aprila 2014. godine, na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), od Budimira Perića kao učesnika u postupku zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. marta 2014. godine, a Osnovni sud i Pravobranilaštvo Republike Srpske 14. marta 2014. godine. Okružni sud i Budimir Perić nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Osnovni sud je Presudom broj P-182/03 od 5. jula 2007. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Budimir Perić (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Sokolac (u daljnjem tekstu: drugotuženi) na ime naknade materijalne štete za uništene i otuđene pokretne stvari (bliže oznake navedene u izreci presude) koje su se nalazile u njegovoj kući i drugim objektima solidarno isplate iznos od 63.180,00 KM.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant tužbu radi vraćanja pokretnih stvari i naknade štete podnio 23. juna 2003. godine, a dopunu tužbe 7. oktobra 2004. godine, kojima je tražio naknadu štete nastale na pokretnoj imovini koja se nalazila u njegovoj porodičnoj kući koju je napustio izbijanjem rata, u augustu 1992. godine. S tim u vezi, u navodima tužbe je istakao da mu je odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 12. novembra 1998. godine u posjed vraćena nepokretna imovina, ali da je u posjedu njegove nekretnine u tom periodu bio prvotuženi prema ovlaštenju drugotuženog. S obzirom na to da je, prema apelantovim tvrdnjama istaknutim u tužbi, prvotuženi otuđio i uništio njegove pokretne stvari, a da je drugotuženi propustio da se brine o njegovog napuštenoj imovini, predložio je da mu solidarno naknade štetu prema opredijeljenom tužbenom zahtjevu u ukupnoj visini od 63.180,00 KM.
7. Prvotuženi je osporio postavljeni tužbeni zahtjev istakavši da je apelant svoju imovinu napustio sredinom 1992. godine, da je on kao pripadnik Vojske Republike Srpske najprije živio u selu Grabovica, a nakon okončanja ratnih sukoba je od novoformiranog drugotuženog 1. aprila 1996. godine dobio rješenje da se useli u dio apelantove kuće, korisne površine 25 m². Istakao je da ga je drugotuženi uveo u posjed tog dijela kuće koja je bila građevinski nedovršena i bez stvari, dakle i onih stvari koje apelant tužbom potražuje, da su u ratnom periodu apelantovu kuću koristili drugi stanari i da je on, koliko mu je poznato, treći korisnik u nizu.
8. Drugotuženi je u odgovoru na tužbu istakao nedostatak pasivne legitimacije smatrajući da nije odgovoran za štetu na apelantovoj imovini, konkretno na pokretnim stvarima. Istaknuto je da je drugotuženi formiran kao ministarstvo tek 1996. godine, te da ne može biti odgovoran za eventualnu štetu na apelantovoj imovini. Osim toga, u tužbi nije naveden niti jedan dokaz da je drugotuženi prouzrokovao štetu apelantu u vidu otuđenja ili uništenja pokretnih stvari.
9. U toku postupka proveden je obiman dokazni postupak a na spornu okolnost sačinjavanja i potpisivanja zapisnika o pokretnim stvarima u apelantovoj kući saslušani su svjedoci Danilo Zoranović i Milomir Bulajić.
10. Osnovni sud je nakon izvođenja dokaza koje su predložili apelant, prvotuženi i drugotuženi utvrdio da je apelantu odlukom CRPC-a od 12. augusta 1998. godine vraćena kuća i posjed, da je drugotuženi 13. aprila 2000. godine donio zaključak o izvršenju odluke CRPC-a, da je drugotuženi 16. aprila 2003. godine u prisustvu službenog lica i prvotuženog sačinio zapisnik kojim je konstatirano da je kuća ispražnjena od lica i stvari, opisano je stanje kuće (stolarije, elektroinstalacija itd.), pri čemu nisu navedeni podaci o ostaloj pokretnoj imovini, konkretno pokretnim stvarima za koje apelant traži naknadu štete. Na temelju činjeničnog stanja utvrđenog nakon izvođenja i analize svih izvedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je posjedovao i bio vlasnik pokretnih stvari za koje tužbom traži naknadu štete od prvotuženog i drugotuženog. Naime, iz zapisnika o pokretnim stvarima koji je apelant dostavio kao dokaz uz tužbu i koji su potpisali saslušani svjedoci Danilo Zoranović i Milomir Bulajić, utvrđeno je da zapisnik nije sačinjen 6. augusta 1992. godine prilikom apelantovog napuštanja kuće nego da je sačinjen i potpisan naknadno, otprilike 2001. ili 2002. godine, a svjedoci su ga potpisali na osnovu sjećanja. Stoga, navedeni zapisnik nije mogao biti usvojen kao dokaz. Iz dokaza koje je u postupku izveo prvotuženi utvrđeno je da mu je rješenjem drugotuženog dodijeljena napuštena kuća – apelantovo vlasništvo i da pokretne stvari koje apelant tužbom potražuje nisu bile zatečene prilikom useljenja prvotuženog u apelantovu kuću. Ovu činjenicu su potvrdili i svjedoci Nikola Stanišić i Zoran Čumić, koji su prilikom saslušanja izjavili da pri useljenju prvotuženog u apelantovu kuću kuća nije bila građevinski dovršena, da u kući nije bilo nikakvih pokretnih stvari i da su prije useljenja prvotuženog u apelantovoj kući stanovala neka druga lica. U odnosu na prvotuženog, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je prvotuženi prilikom useljenja u njegovu kuću zatekao pokretne stvari koje se tužbom potražuju, pa stoga ne može biti odgovoran za nastalu štetu. U odnosu na drugotuženog je zaključeno da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer je drugotuženi (ministarstvo) formiran tek 1996. godine, a apelant nije naveo ni jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je drugotuženi prouzrokovao štetu u vidu otuđenja njegovih pokretnih stvari. Naime, iz rješenja kojim je drugotuženi dao prvotuženom na korištenje apelantovu kuću, kao i zapisnika o uvođenju u posjed od 22. jula 1996. godine, utvrđeno je da je prvotuženom predata na korištenje nekretnina sa dvorištem i da pokretne stvari nisu evidentirane. S tim u vezi je istaknuto da apelant ima mogućnost, shodno odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), tužbom tražiti naknadu štete od općine kao nadležnog otrgana koji je bio dužan da se stara o napuštenoj imovini i od lica koja su koristila apelantov objekt u ratnom periodu, a ne od drugotuženog. Budući da iz svih izvedenih dokaza apelant nije dokazao da su mu prvotuženi ili drugotuženi pričinili štetu otuđenjem ili uništenjem njegovih pokretnih stvari, njegov tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti.
11. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio Presudu broj 014-0-Gž-07 000 554 od 29. decembra 2008. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je u obrazloženju presude potvrdio pravilnost i zakonitost prvostepene presude istakavši da apelant u postupku nije dokazao da su prvotuženi i drugotuženi odgovorni za štetu koja mu je eventualno pričinjena na stvarima.
12. Vrhovni sud je Presudom broj 118 0 P 000132 09 Rev od 23. marta 2011. godine apelantovu reviziju odbio. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepena presuda pravilna jer je prema odredbi člana 155. ZOO-a šteta umanjenje nečije imovine i sprječavanje njenog povećanja, a da bi nastao obligacionopravni odnos iz osnova prouzrokovanja štete, potrebno je da šteta nastane kao posljedica štetne radnje štetnika, dakle u konkretnoj situaciji prvotuženog i drugotuženog. Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi, kako je naveo Vrhovni sud, da apelant nije dokazao postojanje štete na svojoj imovini, na što je bio obavezan prema odredbi člana 123. Zakona o paničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, apelant uz tužbu nije dostavio dokaz – spisak stvari sačinjen prilikom napuštanja nekretnine u augustu 1992. godine već spisak koji je sačinio nakon povratka u svoju nekretninu, što su potvrdili i saslušani svjedoci koji su navedeni zapisnik potpisali prema sjećanju. Svjedocima je, naime, bilo poznato da je apelant prije rata posjedovao pokretne stvari ali ne i nakon povratka u posjed kuće, dakle nakon rata. Dakle, ne postoji odgovornost prvotuženog i drugotuženog za štetu u konkretnom slučaju. Kako apelant u smislu odredbe člana 123. ZPP nije dokazao da je bio vlasnik pokretnih stvari koje je tužbom zatražio i koje su činile njegovu imovinu u trenutku napuštanja kuće, usljed toga nije ni dokazao da mu je pričinjena šteta koja bi se ogledala u uništenju i otuđenju pokretnih stvari, u smislu člana 155. ZOO-a, pa je njegov tužbeni zahtjev, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno odbijen nižestepenim presudama.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant u apelaciji ukazuje na to da su mu osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama zanemarili odredbe Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kojima je reguliran brži povratak izbjeglica i raseljenih lica u područja koja su bila pod ratnim djelovanjima. U obrazloženju navoda u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, apelant je istakao nedostatak valjanih razloga potrebnih za obrazloženje odbijenog tužbenog zahtjeva, smatrajući da je nezakonit stav prema kojem u postupku nije dokazao postojanje štete na svojoj imovini i odgovornost tuženih za nastalu štetu. Ukazao je na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje a stoga i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Stav iz osporene presude je, prema apelantovom mišljenju, u kontradiktornosti sa odredbama Aneksa 7 i odredbama ZPP koje Vrhovni sud navodi u pobijanoj odluci, konkretno obavezi da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. S tim u vezi je istakao da osim ponuđenih dokaza nije mogao ponuditi ništa drugo a da je Vrhovni sud imao obavezu voditi računa o pravima zagarantiranim Aneksom 7 kojima je propisano da izbjeglice imaju pravo na povrat imovine koje su bili lišeni tokom rata.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u svemu ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju presude protiv koje je apelacija podnesena. Zatim je navedeno da apelant ponavlja navode istaknute tokom postupka koji je prethodio donošenju pobijane odluke na koje se taj sud već očitovao, a pobijanom odlukom ni na koji način nisu povrijeđena prava na koja je apelacijom ukazano.
15. Osnovni sud je ostao pri razlozima datim u svojoj presudi i ocijenio da su neosnovani navodi apelacije o povredi prava na koju je ukazano.
16. Drugotuženi je istakao da su u postupku pred redovnim sudovima utvrđene sve relevantne činjenice, dokazi ocijenjeni pravilno i pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da nisu počinjene bilo kakve povrede postupka. U osporenoj presudi Vrhovnog suda je jasno obrazloženo da apelant nije dokazao štetu na svojoj imovini, nije dokazao da je bio vlasnik imovine koju je tužbom tražio, niti da postoji odgovornost tuženih za nastalu štetu. Stoga, smatra da su navodi apelacije potpuno neosnovani pa je predloženo da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi: Član 154. stav 1.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist) kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000132 09 Rev od 23. marta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je protiv navedene presude Vrhovnog suda podnio apelaciju 28. aprila 2011. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant pobija presude redovnih sudova ukazujući na to da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odredbe Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odnosno pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
25. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se postupak u kojem je apelant učestvovao pred redovnim sudovima odnosio na naknadu štete radi uništenja i otuđenja pokretnih stvari, dakle, na postupak građanskopravne prirode čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
26. Suština navoda apelacije s aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su redovni sudovi nepotpuno i pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, te da nisu naveli obrazloženje (valjane razloge) zbog kojih je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.
27. U vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja su istaknuta u apelaciji, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
29. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant opredijelio tužbeni zahtjev radi naknade materijalne štete za uništene i otuđene pokretne stvari koje je, prema njegovim tvrdnjama, koristio prvotuženi prema rješenju drugotuženog. Drugotuženi je, što je u postupku nesporno utvrđeno, apelantovu nekretninu dodijelio na privremeno korištenje prvotuženom u aprilu 1996. godine, a spornim se ukazalo pitanje pokretne imovine (stvari) koje su bile u sastavu nekretnine u augustu 1992. godine kada ju je apelant zbog ratnih djelovanja napustio. Apelant je u vezi s navedenim problematizirao pravo na obrazloženu odluku, smatrajući da u pobijanim presudama nedostaju valjani razlozi zbog kojih je njegov zahtjev odbijen. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da apelant tokom postupka nije dokazao da je bio vlasnik pokretnih stvari u trenutku napuštanja nekretnine (u augustu 1992. godine), niti je dokazao postojanje štete kao posljedice štetne radnje štetnika (prvotuženog i drugotuženog). Osnovni sud je, naime, imajući u vidu sporne okolnosti, prvenstveno period sačinjavanja zapisnika o apelantovim pokretnim stvarima 2001. i 2002. godine, izvršio analizu svakog dokaza posebno i u vezi sa drugim dokazima, te je u smislu načela slobodne ocjene dokaza dao jasno i iscrpno obrazloženje o svim odlučnim činjenicama koje su bitne za rješenje konkretnog zahtjeva za naknadu štete. Naime, kako je utvrdio prvostepeni sud, a drugostepeni i trećestepeni potvrdili izvedenim dokazima, apelant nije dokazao činjenice na kojima je utemeljio svoj zahtjev, kako je propisano odredbom člana 123. ZPP, pa je stoga zaključeno da nije dokazao ni postojanje štete na pokretnim stvarima niti je dokazao štetne radnje tuženih, usljed čega ne postoji odgovornost prvotuženog i drugotuženog za nastalu štetu. Presuda Osnovnog suda potvrđena je presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, kojima je u žalbenom i revizionom postupku potvrđena pravilnost prvostepene presude, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i primjene materijalnog prava.
30. U vezi sa navodima apelacije koji se tiču prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981. godine, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu prije svega proizlazi da je apelant identične navode kojima je ukazivao na pogrešnu primjenu materijalnog prava isticao u žalbi i reviziji. Okružni sud je, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi odgovorio na svaki žalbeni navod a Vrhovni sud na svaki revizioni navod koji je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučivanje. Vrhovni sud je za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, uz relevantnu primjenu odredaba ZPP, konkretno odredbe kojom je propisana obaveza dokazivanja činjenica na kojima je tužbeni zahtjev utemeljen (član 123. ZPP) i relevantnih odredaba ZOO-a kojima je reguliran obligacionopravni odnos iz osnova prouzrokovanja štete, što je u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na sve tri instance u obrazloženju svojih odluka na temelju provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja naveli jasne i precizne razloge u pogledu zaključka da je apelantov zahtjev neosnovan, te da se stav redovnih sudova koji je zasnovan na relevantnim odredbama ZOO-a i ZPP, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može smatrati proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
32. Apelant je ukazao na to da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu. Povredu ovog prava temelji na identičnim navodima (činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava) koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci i ocijenjeni neosnovanim u odnosu na pravo na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ove navode posebno ispituje u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da su i apelacioni navodi o povredi ovog prava također neosnovani.
Ostali navodi
33. Apelant je, osim navedenog, ukazao i na kršenje člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud napominje da je članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine propisano da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove u skladu sa garancijama prava iz Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava i da dobiju kompenzaciju za imovinu koja im ne može biti vraćena. U okolnostima konkretnog predmeta proizlazi da su apelantu odlukom CRPC-a od 12. novembra 1998. godine vraćene nekretnine koje je koristio do izbijanja ratnih djelovanja, a odlukom drugotuženog od 16. aprila 2003. godine uveden je u posjed svojih nekretnina – kuće. U postupku iz kojeg su proizašle osporene presude apelant je zahtijevao naknadu štete za pokretne stvari koje su se nalazile u sastavu nekretnine nakon napuštanja, u augustu 1992. godine, koji je, kako je navedeno u prethodnim tačkama, odbijen primjenom relevantnih odredaba ZOO-a i ZPP, budući da apelant, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, nije dokazao da je posjedovao pokretne stvari niti da su tuženi odgovorni za štetu. S obzirom na navedeno, osporenim odlukama u kojima su sudovi odlučivali u okviru postavljenog zahtjeva radi naknade štete pokretnih stvari nije dovedeno u pitanje apelantovo pravo na povrat imovine, u smislu citirane odredbe II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani, te da ne postoji kršenje prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. stav 1. Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, niti je povrijeđen princip povratka na imovinu iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi primjenom relevantnih odredbi o naknadi štete, koje su jasne, nedvosmislene i dostupne, odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete na pokretnim stvarima, pri čemu su naveli jasna i argumentirana obrazloženja, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja osporenih presuda bila proizvoljna.
35. Osim toga, u sudskom postupku u kojem je odlučivano o zahtjevu radi naknade štete za pokretne stvari nije raspravljano o povratku apelanta na njegovu imovinu budući da je to pravo ostvario temeljem odluke CRPC-a, iz čega proizlazi da osporenim presudama nije povrijeđen princip povratka na imovinu iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
36. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić