Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2073/11 (D. V.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Zastara
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2073/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2073/11, rješavajući apelaciju Dragutina Vukojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragutina Vukojevića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000585 10 Rev od 23. februara 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-05-000656 od 28. maja 2010.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dragutin Vukojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada podnio je 12. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000585 10 Rev od 23. februara 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-05-000656 od 28. maja 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 14. aprila 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 24. aprila 2014. godine, a tužena preko Pravobranilaštva Republike Srpske 18. aprila 2014. godine.

4. Ustavni sud je prihvatio prijedlog sudije Zlatka M. Kneževića za izuzeće u radu i donošenju odluke o apelaciji iz razloga navedenih o odredbi člana 91. stav 1. tačka c) Pravila Ustavnog suda.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Osnovni sud u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj P-213/00 od 28. januara 2005. godine obavezao tuženu da apelantu na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliskih lica (supruge i djece) isplati iznos od 100.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant 19. oktobra 2000. godine podnio tužbu protiv tužene i Ministarstva odbrane RS koje je na pripremnom ročištu od 23. januara 2001. godine istaklo prigovor nedostatka pasivne legitimacije, navodeći da su članovi apelantove porodice civilne žrtve rata i da nema odgovornosti Vojske RS. Apelant se nije protivio prigovoru Ministarstva odbrane RS, pa je postupak nastavljen samo u odnosu na tuženu kao parničnu stranku. Apelant je u tužbi naveo da su 18. septembra 1995. godine prilikom pješadijskog napada Vojske Republike Hrvatske na Novi Grad izgubili živote njegova supruga i dva sina, te je tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliskih lica precizirao na iznos od 100.000,00 KM. Tužena je na ročištu od 17. februara 2001. godine osporila visinu tužbenog zahtjeva, na ročištu od 28. februara iste godine istakla je prigovor zastare potraživanja, a na ročištu od 26. februara 2003. godine istakla je prigovor nedostatka pasivne legitimacije.

7. Osnovni sud je odlučujući o istaknutim prigovorima ocijenio da nisu osnovani jer je među strankama nesporno da je apelantova porodica poginula 18. septembra 1995. godine i da su njegovi poginuli sinovi i supruga civilne žrtve rata. Stoga je Osnovni sud ocijenio da je tužena odgovorna po opštim pravilima za naknadu štete jer nije obezbijedila područje gdje je poginula apelantova porodica prilikom napada neprijateljske vojske, pa postoji njena objektivna odgovornost za štetu koja je pričinjena apelantu. Osnov odgovornosti tužene Osnovni sud je utemeljio na odredbama čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) nalazeći da je šteta nastala od opasne stvari, odnosno opasne djelatnosti za koju je odgovorna tužena. S tim u vezi, Osnovni sud je ocijenio da su ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe člana 201. stav 1. ZOO, kojom je propisano da sud može dosuditi članovima uže porodice (apelantu) pravičnu naknadu za duševne bolove zbog smrti bliskih lica, imajući u vidu općeprihvaćen stav sudske prakse da je bol roditelja za izgubljenom djetetom najjačeg intenziteta, a i gubitak supruge svakako predstavlja teško životno i emotivno opterećenje. Budući da je u konkretnom slučaju apelant izgubio cijelu svoju porodicu, Osnovni sud je primjenom odredbe člana 200. ZOO, imajući u vidu značaj povrijeđenog dobra, usvojio apelantov tužbeni zahtjev u visini koju je tražio, smatrajući da dosuđeni iznos predstavlja pravičnu satisfakciju za njegove duševne patnje koje su nemjerljive i da su njegovi duševni bolovi trajnog karaktera. Prigovor zastare je po ocjeni Osnovnog suda neosnovan jer je zakonski zastupnik tužene na ročištu od 7. februara 2001. godine osporio samo visinu a ne i osnov apelantovog potraživanja, čime je po mišljenju suda prekinuo zastaru, pa se ne mogu primijeniti odredbe iz člana 376. stav 1. ZOO, prema kojem potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i lice koje je štetu učinilo.

8. Okružni sud je odlučujući o žalbi tužene donio Presudu broj 011-0-Gž-05-000656 od 28. maja 2010. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, kojom je žalba uvažena i presuda Osnovnog suda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete odbijen kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da je saglasno odredbama čl. 4. i 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 9. juna 1996. godine predmetni spis bio dostavljen Pravobranilaštvu RS radi pokušaja vansudskog poravnanja. Međutim, poravnanje nije postignuto a tužena je ostala kod žalbe izjavljene protiv prvostepene presude. U žalbi je tužena osporila pravilnost i zakonitost prvostepene presude smatrajući da je nepravilno odbijen prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja. Okružni sud je, prihvatajući činjenična utvrđenja iz prvostepenog postupka, za razliku od prvostepenog suda, našao da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan. S tim u vezi je navedena odredba člana 154. ZOO kojom su propisana dva osnova odgovornosti za naknadu štete, i to krivica i rizik od opasne stvari ili opasne djelatnosti bez obzira na krivicu. U vezi s prvim osnova, dakle krivicom, nesporno je da je šteta apelantu nastala isključivom radnjom trećeg lica (jedinica druge vojske) pa je s tim u vezi istaknuto da nema uzročne veze (krivice) između radnji tužene i nastale štete (pogibije apelantovih bliskih srodnika). U pogledu drugog osnova, dakle štete koja potiče od opasne stvari ili djelatnosti u kojem slučaju se odgovara bez obzira na krivicu, Okružni sud je ocijenio da nastala šteta ne potiče od opasne stvari odnosno opasne djelatnosti tužene, zbog čega ne postoji njena odgovornost u smislu odredaba čl. 173. i 174. ZOO, već upravo suprotno, postoji osnov za isključenje od objektivne odgovornosti iz člana 177. stav 2. ZOO. Osim toga, nema uporišta ni u odredbi člana 180. ZOO jer je ta odredba, koja je propisivala odgovornost države čiji su organi bili dužni spriječiti štetu nastalu usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija, brisana članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama) koji je stupio na snagu 6. marta 1996. godine. Iz navedenog je zaključeno da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan.

9. U pogledu drugog prigovora koji se tiče zastare potraživanja, Okružni sud je ocijenio da je pogrešan stav prvostepenog suda prema kojem se neosporavanje tužene osnova za naknadu štete na prvom ročištu od 7. februara 2001. godine smatra priznanjem duga i prekidom zastarjelosti. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je izjava zakonskog zastupnika tužene uslijedila nakon što je apelantovo potraživanje već zastarjelo pa bi takva izjava, u smislu odredbe člana 366. ZOO, mogla imati samo karakter odricanja od zastarjelosti a nikako priznanja duga. U konkretnom slučaju, apelant je tužbu podnio 19. oktobra 2000. godine za štetni događaj koji se desio 18. septembra 1995. godine, dakle za vrijeme trajanja rata i neposredne ratne opasnosti zbog kojeg su rokovi za podnošenje tužbi prestali teći. Imajući u vidu da se rok za podnošenja tužbe računa od ukidanja ratnog stanja (Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske od 19. juna 1996. godine), dakle od 19. juna 1996. godine, Okružni sud je zaključio da je subjektivni rok za podnošenje tužbe istekao 19. juna 1999. godine. S obzirom da je apelantova tužba podnesena van okvira iz odredbe člana 376. stav 1. ZOO, proizlazi da je i prigovor zastare osnovan, zbog čega je tužbeni zahtjev, prihvatanjem istaknutih prigovora, odbijen u cjelini kao neosnovan.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 118 0 P 000585 10 Rev od 23. februara 2011. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud prihvatio činjenična utvrđenja ali ne i pravne stavove prvostepenog suda i da je s tim pravilan stav drugostepenog suda da postoji osnov za isključenje od objektivne odgovornosti tužene, te da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan. U konkretnoj parnici je naime bilo sporno da li je tužena odgovorna za štetu i da li zbog toga postoji njena obaveza za naknadu nematerijalne štete koju apelant traži. S tim u vezi je navedeno da je šteta koju je apelant pretrpio posljedica ratnih dejstava, da u ratnim dejstvima borbeno djelovanje nije uvijek i isključivo usmjereno na vojne položaje i ciljeve, te da u takvim okolnostima životi i imovina civila ne mogu biti apsolutno zaštićeni. Za postojanje odštetne odgovornosti štetnika i obaveze naknade štete potrebno je da postoji uzročna veza između radnje štetnika i nastale štete. S tim u vezi istaknuto je da smrt apelantovih bliskih srodnika nije u vezi s postupanjem Vojske RS već pripadnika Vojske Republike Hrvatske nad kojim tužena nije imala ni kontrole ni uticaja, pa njihove radnje nije mogla predvidjeti, odnosno izbjeći ili otkloniti posljedice tih radnji, što je u smislu odredbe člana 177. stav 2. ZOO oslobađa odgovornosti. Također, neosnovani su navodi da je tužena odgovorna prema odredbi člana 180. ZOO budući da je navedeni član brisan, a i da nije, odgovornost tužene bi izostala jer šteta za tužitelja nije proistekla iz akta nasilja ili terora već iz ratnih sukoba koji su po svojoj definiciji puno širi od naprijed navedenih pojmova, odnosno primjenjiv u uslovima u kojim nije proglašeno ratno stanje (dok je bio na snazi).

11. Osim toga, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan stav drugostepenog suda prema kojem je apelantovo potraživanje zastarjelo, pri čemu je imao u vidu da su apelantovi bliski srodnici (supruga i sinovi) poginuli 18. septembra 1995. godine kao civilne žrtve rata, da je rok za podnošenje tužbe počeo teći 19. juna 1996. godine (kada je ukinuto ratno stanje i neposredna ratna opasnost) i da je navedeni rok istekao 19. juna 1999. godine a tužba podnesena 19. oktobra 2000. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant je ukazao da mu je osporenim presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenja navedenih prava apelant obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava, ističući da mu je priznat status civilne žrtve rata u kojem slučaju nije pravljena razlika od čijih radnji, odnosno zbog čije i koje vojske je stekao taj status. Analogno tome, pogrešan je zaključak iz pobijane presude da smrt njegovih bliskih srodnika treba da bude u uzročnoj vezi s radnjama Vojske RS, jer se radi o civilnim žrtvama rata. Osim toga, pogrešno je protumačena i odredba člana 180. ZOO jer Vrhovni sud u pobijanoj presudi iznosi pogrešan stav da šteta nije nastala zbog akta nasilja ili terora, te da se navedena odredba odnosi samo na situacije kada nije proglašeno ratno stanje. Smatra da su pogrešno protumačene odredbe o zastari potraživanja jer je tužena prekinula zastaru osporavajući na prvom ročištu visinu a ne i osnov tužbenog zahtjeva, te da su stoga pobijane presude Vrhovnog i Okružnog suda protivrječne, nezakonite i suprotne relevantnim materijalnim propisima.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je istakao da presudom tog suda nisu povrijeđena prava na koja se apelacijom ukazuje, da je šteta koju je pretrpio posljedica ratnih dejstava i da za naknadu štete nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost tužene. Osim toga, u pogledu priznavanja statusa civilne žrtve rata, što nije isticano u reviziji ali i da jeste ne bi dovelo do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, navedeno je da apelantu po tom osnovu pripadaju sasvim druga prava i da statusom civilne žrtve rata nije priznat pravni osnov konkretnog zahtjeva za naknadu štete zbog smrti bliskih srodnika.

14. Okružni sud je u odgovoru naveo da ostaje kod razloga navedenih u presudi kojom nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje.

15. Tužena je istakla da su apelacioni navodi neosnovani pa je predloženo da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96,) u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154.

1. Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

2. Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

3. Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Pretpostavka uzročnosti Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Ko odgovara za štetu Član 174.

(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

Oslobađanje od odgovornosti Član 177. stav 2.

Imalac stvari oslobađa se od odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

Lica koja imaju pravo na novčanu naknadu u slučaju smrti ili teškog invaliditeta Član 201. stav 1 U slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

Opće pravilo Član 360.

1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Član 366. stav 1.

Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti.

Potraživanje naknade štete Član 376. stav 1.

Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

Nesavladive prepreke Član 383.

Zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.

17. U Zakonu o obligacionim odnosima ( «Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89) relevantne odredbe glase:

Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija Član 180.

Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenejm imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstarcijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.

Društveno politička zajednica ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od lica koje je štetu prouzrokovalo.

To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.

18. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske (Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:

Član 1.

U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89) i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 17/93) član 180. briše se.

VI. Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000585 10 Rev od 23. februara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. marta 2011. godine, a apelacija je podnesena 12. maja 2011. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1., 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant ukazuje da su mu presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

24. U konkretnom slučaju, postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05). Suština navoda apelacije u pogledu prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su redovni sudovi prihvatanjem prigovora o zastarjelosti potraživanja pogrešno primijenili materijalno pravo, a osim toga pogrešno je prihvaćen i prigovor nedostatka pasivne legitimacije.

25. U vezi s apelantovim navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

27. U konkretnom slučaju, apelant je podnio tužbu radi naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskih lica, koja je odbijena prihvatanjem prigovora o zastarjelosti potraživanja. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da se pitanjem rokova zastare u postupcima naknade štete bavio u brojnim svojim odlukama u kojima je obrazložio da u ograničenja ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare potraživanja iz tužbenog zahtjeva (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3/06, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 86/07, zatim Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3111/09, AP 702/10, 3790/10, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

28. S tim u vezi, te u vezi s prigovorom zastarjelosti potraživanja, Okružni i Vrhovni sud su na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, pri čemu je nesporna činjenica da je šteta apelantu nastala 18. septembra 1995. godine, kada je i on imao saznanje o šteti, naveli relevantne odredbe ZOO koje se tiču početka toka zastarjelosti potraživanja i njegovog uticaja na osnovanost tužbenog zahtjeva (čl. 376. stav 1, 382. i 383. ZOO), izvodeći zaključak da je apelantovo potraživanje zastarjelo jer je tužbu sudu podnio nakon proteka trogodišnjeg subjektivnog roka propisanog u odredbi člana 376. stav 1. ZOO. Zbog apelantovog pasivnog držanja i nepostupanja u rokovima koji su propisani zakonom prestalo je njegovo pravo da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze kako je propisano u odredbi člana 360. ZOO. Također je ukazano da ovaj rok nije počeo teći od dana nastanka štete već kasnije, od ukidanja neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine i da je krajnji rok za podnošenje tužbe bio 19. juni 1999. godine. Budući da je apelant tužbu podnio 19. oktobra 2000. godine zaključeno je da njegovo potraživanje zastarjelo, u smislu odredbe iz člana 376. stav 1. ZOO.

29. Osim toga, iako to ne navodi eksplicitno, apelant ukazuje na pogrešno postupanje sudova povodom istaknutog prigovora zastare jer tužena na prvom ročištu nije osporila osnov nego samo visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, iz čega proizlazi da je svoju obavezu priznala. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Okružni sud u žalbenom postupku posebno osvrnuo na neosnovanost ovih navoda, pojašnjavajući da je izjava zakonskog zastupnika tužene na prvom ročištu, kad bi se i uzelo da je njome priznat dug a što ne odgovara sadržaju izjave, uslijedila nakon što je apelantovo potraživanje već zastarjelo pa bi takva izjava, u smislu odredbe člana 366. ZOO mogla samo imati karakter odricanja od zastarjelosti a nikako priznanja duga. Navedenom izjavom nije izričito priznat dug pa se stoga ne može uporediti s pismenim priznanjem zastarjele obaveze. U vezi s ovim prigovorom i dopuštenosti njegovog isticanja, Ustavni sud ukazuje na vlastitu praksu izraženu u Odluci broj AP 1115/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1115/08 od 9. februara 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 37) u kojoj je konstatovano da je jedina procesna zabrana za isticanje ovog materijalnog prigovora sadržana u odredbi člana 207. stav

3. Zakona o parničnom postupku (odredba identična u RS i FBiH) koja glasi „prigovor zastare i prigovor radi prebijanja koji nisu iznijeti pred prvostepenim sudom ne mogu se iznositi u žalbi“. Iz navedene odredbe proizilazi da se jedina zabrana za isticanje ovog prigovora odnosi na žalbeni postupak, ukoliko ovaj prigovor nije prethodno iznesen u prvostepenom postupku u kojem takvih zabrana ili ograničenja nema. Stoga proizilazi da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu neosnovani.

30. Imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja Vrhovnog suda i Okružnog suda, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o apelantovom propustu da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i da u rokovima utvrđenim ZOO podnese zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Također, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasne i razumljive razloge za svoje odluke, s aspekta nemogućnosti primjene odredbe člana 180. ranijeg ZOO u vezi s istaknutim prigovorom nedostatka pasivne legitimacije, kojim se Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja neće posebno baviti, imajući u vidu prethodne stavove i zaključke u pogledu osnovanosti prigovora zastare potraživanja.

31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u konkretnom slučaju. Stoga, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

32. Apelant je ukazao da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu. S obzirom da povredu ovog prava temelji na identičnim navodima koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci i ocijenjeni neosnovanim u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ovog prava, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi, primjenom odredbi o zastarjelosti potraživanja koje su jasne, nedvosmislene i dostupne, odbili tužbeni zahtjev za naknadu štete pri čemu su naveli jasna i argumentovana obrazloženja, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja osporenih presuda bila proizvoljna.

34. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2073/11 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio