Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2414/11 (D. J.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pritvor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2414/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2414/11, rješavajući apelaciju Dragomira Juroševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragomira Juroševića, podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine br. 97 0 P 000409 10 Rev od 28. aprila 2011. godine i 097 0 Gž 10 000095 od 15. septembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 096 0 P 07 000517 od 17. novembra 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dragomir Jurošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Osmaka, kojeg zastupaju Nenad Živković advokat iz Zvornika, i Milenko Mihajlović, advokat iz Brčkog, podnio je 9. juna 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 97 0 P 000409 10 Rev od 28. aprila 2011. godine i 097 0 Gž 10 000095 od 15. septembra 2010. godine i presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096 0 P 07 000517 od 17. novembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Brčko distrikta Bosne i Hercegovine kao zakonskog zastupnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 17. aprila 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Apelacioni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 28. aprila 2014. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 096 0 P 07 000517 od 17. novembra 2009. godine, koja je potvrđena presudama Apelacionog suda, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade štete zbog nezakonitog i neosnovanog pritvora isplati ukupno 148.290,00 KM (za različite vidove štete koji su pojedinačno navedeni u izreci presude) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. augusta 2007. godine kao dana podnošenja tužbe do konačne isplate, uz troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj K-32/93 od 5. oktobra 2006. godine oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 3. preuzetog Krivičnog zakona SR BiH, koje je izmijenjenom optužnicom Javnog tužilaštva tuženog promijenjeno u krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ. Oslobađajuća presuda Osnovnog suda je potvrđena presudom Apelacionog suda broj 097 0 Kž 07 000001 od 26. marta 2007. godine. Međutim, kako je dalje navedeno u tužbi, zbog krivičnih djela koja su mu stavljana na teret, u dva navrata je bio lišen slobode i stavljan u pritvor, i to od oktobra 1992. do januara 1993. godine i od marta do oktobra 2006. godine, ukupno 291 dan. Istakao je da je zbog objavljivanja neosnovanih činjenica (da je ratni zločinac) u medijima, pretrpio nematerijalnu štetu u vidu duševnih i fizičkih bolova i materijalnu štetu koja se ogleda u neostvarenoj zaradi. Tuženi je osporio osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, istakavši da u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke za njegovu odštetnu odgovornost.

6. Nakon izvedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je naveo odredbu člana 418. stav 1. tačka a. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) u kojoj je propisano da pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru i koja je pravosnažnom presudom oslobođena od optužbe, ali da istovremeno naknada štete ne pripada osobi koja je svojim nedopuštenim postupcima prouzrokovala lišavanje slobode. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da se uslovi za naknadu štete zbog neosnovanog lišavanja slobode (pritvaranja) dijele na kazneno-pravne (da postoji neosnovano pritvaranje) i na građansko-pravne (da je pričinjena šteta i da postoji uzročnost), te da bi se ostvarila naknada ove štete navedeni uslovi moraju biti kumulativno ispunjeni, i to prije svega pozitivne pretpostavke koje su propisane u odredbi člana

418. ZKP-a (da je osoba bila pritvorena i da je oslobođena od optužbe). Međutim, pritvor kao mjera osiguranja prisustva okrivljenog, može biti zakonito ili nezakonito određen, odnosno svaki neosnovani pritvor ne mora biti istovremeno i nezakonit. Da bi oštećeni, u konkretnom slučaju apelant, imao pravo na naknadu ove štete, u postupku mora dokazati da je pritvor bio nezakonito određen. Međutim, ako se i dokaže nezakonitost ili neosnovanost pritvora, naknada štete neće pripasti oštećenom (apelantu) ukoliko su ispunjene negativne zakonske pretpostavke, a to su činjenice i okolnosti čije postojanje isključuje pravo na naknadu štete. Naime, kako je naveo sud, naknada štete se neće ostvariti ukoliko je oštećeni svojim nedopuštenim postupcima prouzrokovao pritvaranje. S tim u vezi je obrazloženo da se pod nedopuštenim postupcima podrazumijevaju oni postupci kojima se tijela koja učestvuju u krivičnom postupku dovode u zabludu, odnosno postupci koji nisu usmjereni na utvrđivanje pravog stanja stvari, kao što je pokušaj bijega, uništavanje dokumenata, uticaj na svjedoke itd. Osim navedenog, oštećenom se naknada štete neće dosuditi povodom izvršenja naloga za pritvaranje, međunarodne potjernice ili zbog izvršenja rješenja o pritvoru. Navedeno je je u konkretnom slučaju apelant Optužnicom broj K-44/93 od 28. jula 1993. godine optužen za krivično djelo ubistva, a Javno tužilaštvo je 20. juna 2006. godine apelantu promijenilo činjenični opis i kvalifikaciju djela tako što mu je na teret stavljeno krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ. Zatim je utvrđeno da je apelant Rješenjem Vojnog suda u Bijeljini broj Ki 155/92 od 29. oktobra 1992. godine lišen slobode i stavljen u pritvor u postupku provođenja istrage za krivično djelo ubistva za koje se po zakonu mogla izreći smrtna kazna i da je po isteku pritvora 22. januara 1993. godine pušten na slobodu, nakon čega je otišao van BiH. Budući da 1993. godine postupak nije okončan, Osnovni sud je rješenjem nastavio postupak zakazivanjem glavnog pretresa za 30. januar 2006. godine na koji se apelant nije odazvao, a prema podacima iz krivičnog spisa odbio je primiti poziv. Zatim je dostava pokušana putem međunarodne pravne pomoći na adrese iz spisa, koje su se vratile s naznakom da je apelant nepoznat na adresama iz zamolnice te je konačno Osnovni sud 17. februara 2006. godine donio naredbu da se izda međunarodna potjernica. Apelant je po međunarodnoj potjernici i rješenju o određivanju pritvora 7. marta 2006. godine lišen slobode i u pritvoru je bio do donošenja oslobađajuće Presude Osnovnog suda broj K-32/93 od 5. oktobra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj 097 0 Kž 07 000001 od 26. marta 2007. godine.

7. Osnovni sud je na temelju navedenih činjenica zaključio da apelant u konkretnom slučaju ne može ostvariti pravo na naknadu štete zbog neosnovanog lišavanja slobode, zbog postojanja negativnih pretpostavki koje isključuju ovu naknadu, konkretno jer nije bio u nezakonitom i neosnovanom pritvoru već je svojim nedopuštenim postupcima prouzrokovao svoje pritvaranje izbjegavanjem prijema poziva, a pritvaranje je uslijedilo u toku izvršenja naredbe o izdavanju međunarodne potjernice i u toku izvršenja rješenja o pritvoru. Osnovni sud je, smatrajući da nije dokazano da postoji valjan pravni osnov tužbenog zahtjeva, na osnovu odredbe člana 289. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi s članom 418. stav 3. ZKP-a donio presudu kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

8. Apelacioni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio Presudu broj 097-0-Gž-10-000095 od 15. septembra 2010. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Apelant je u žalbi ukazao na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i povredu materijalnog prava. U obrazloženju presude je navedeno da je pravo na naknadu štete licima neosnovano lišenim slobode propisano odredbama čl. 11. i 414. do 423. ZKP, a vrsta štete te način i visina utvrđivanja propisana je odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Da bi apelant, kao lice koje je bilo u pritvoru i koje je pravosnažnom presudom oslobođeno optužbe, ostvario pravo na naknadu štete prema odredbi člana 418. stav 1. tačka a. ZKP-a bio je u obavezi dokazati da je šteta zaista nastala kao posljedica pritvaranja i da svojim nedopuštenim postupcima nije prouzrokovao lišavanje slobode (418. stav 3. ZKP). Neosnovano je u žalbi ukazano da apelant nije prouzrokovao raspisivanje potjernice, jer su razlozi za njeno raspisivanje jasno navedeni u obrazloženju rješenja prvostepenog suda u krivičnom postupku iz kojeg proizlazi da je apelant svojim nedopuštenim postupcima prouzrokovao pritvaranje. Stoga je i prvostepeni sud u parničnom postupku pravilno zaključio da tuženi nije obavezan da naknadi štetu apelantu jer je „on sam prouzrokovao svoje pritvaranje“ u periodu od 7. marta do 5. oktobra 2006. godine. Navedeno je da identične odredbe o pravu na naknadu licima neosnovano lišenim slobode sadrži i ZKP SFRJ koji je bio na snazi u vrijeme apelantovog pritvaranja u periodu od 22. oktobra 1992. do 22. januara 1993. godine (član 545. stav 1. tačka 1. ZKP-a). S tim u vezi je navedeno da je apelant osim dokazivanja da je zaista bio u pritvoru i da je pravosnažnom presudom oslobođen optužbe, bio je u obavezi dokazati da je za njega šteta zaista nastala i da je šteta posljedica pritvaranja, dakle da dokaže uzročno-posljedičnu vezu između čina pritvaranja i nastale štete, a u tom pravcu apelant nije ni predlagao niti je izvodio dokaze. Najzad, po ocjeni Apelacionog suda, prvostepeni sud je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, pri čemu nisu počinjene povrede postupka na koje je žalbom ukazano, niti povrede postupka na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

9. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude Apelacioni sud je donio Presudu broj 97 0 P 000409 10 Rev od 28. aprila 2011. godine kojom je revizija odbijena kao neosnovana. Apelacioni sud je istakao da, suprotno tvrdnjama revizije, razlozi koji su navedeni u obrazloženju drugostepene presude nisu ni nejasni ni proturječni, već su dovoljni i valjani te ih je zbog toga u cijelosti prihvatilo reviziono vijeće. Također, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno na apelantovu štetu, budući da donošenje oslobađajuće presude nije samo po sebi dovoljno da bi se ostvarilo pravo na naknadu štete. Nematerijalna šteta koju je apelant zatražio zbog pritvaranja u periodu od oktobra 1992. do januara 1993. godine je, po ocjeni revizionog suda, neosnovana iz razloga koje je naveo drugostepeni sud. Dalje, na osnovu utvrđenja sudova da je apelant svojim nedopuštenim postupcima prouzrokovao pritvaranje u periodu od marta do oktobra 2006. godine je dovelo do pravilnog zaključka da mu ne pripada pravo na naknadu štete, jer takvi postupci isključuju pravo na naknadu na temelju odredbe člana 418. stav 3. ZKP-a.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava obrazlaže postojanjem relevantnih odredaba ZKP-a kojima je propisano pravo na naknadu štete licu koje je pravosnažno oslobođeno od optužbe, iz čega proizlazi očit zaključak da se u slučaju donošenja oslobađajuće presude, kao što je njegov slučaj, pritvor ima smatrati neosnovanim pa mu stoga pripada pravo na naknadu štete. Smatra da mu je svakako trebalo pripasti pravo na obeštećenje zbog pretrpljenih duševnih bolova koje je trpio za vrijeme i nakon pritvora.

b) Odgovor na apelaciju

11. Apelacioni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje kod stava i razloga koji su izneseni u pobijanoj presudi, te da nema potrebe da iznosi dodatne razloge.

12. Tuženi je u odgovoru istakao da su navodi iz apelacije neosnovani i da su sve tri presude donesene na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 10/03, 48/04, 6/05, 14/07, 19/07, 21/07, 2/08 i 17/09), u relevantnom dijelu glasi:

Član 418.

(1) Pravo na naknadu štete pripada:

a) licu koje je bilo u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka ili je postupak obustavljen ili je pravosnažnom presudom oslobođeno od optužbe ili je optužba odbijena,

b) licu koje je izdržavalo kaznu lišenja slobode, a povodom ponavljanja krivičnog postupka izrečena mu je kazna lišenja slobode u kraćem trajanju od kazne koju je izdržalo ili mu je izrečena krivičnopravna sankcija koja se ne sastoji u lišenju slobode ili je oglašeno krivim a oslobođeno od kazne,

c) licu koje je usljed pogreške ili nezakonitog rada organa neosnovano lišeno slobode ili je zadržano duže u pritvoru ili ustanovi za izdržavanje kazne ili mjere,

d) licu koje je u pritvoru provelo duže nego što traje kazna zatvora na koju je osuđeno. [...] (3) Naknada štete ne pripada licu koje je svojim nedopuštenim postupcima prouzrokovalo lišenje slobode. U slučajevima iz stava 1 tačke a) ovog člana isključeno je pravo na naknadu štete i ako su postojale okolnosti iz člana 414 stava 1 ili ako je postupak obustavljen na osnovu člana 205 ovog zakona.

[...]

14. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 8/09 i 52/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 335.

Apelacioni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Član 350.

Revizijsko vijeće Apelacionog suda ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

VI. Dopustivost

15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 97 0 P 000409 10 Rev od 28. aprila 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. juna 2011. godine a apelacija je podnesena 9. juna 2011. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant osporava presude redovnih sudova ukazujući da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav

1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

21. Suština navoda apelacije svodi se na tvrdnju da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, a stoga i pogrešno primijenili materijalno pravo.

22. U vezi s navodima apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant svoj tužbeni zahtjev utemeljio na odredbama ZKP-a kojima je propisano pravo na naknadu štete licu koje je bilo u pritvoru a pravosnažnom presudom je oslobođeno od optužbe. Prvostepeni sud je nakon ocjene svih izvedenih dokaza utvrdio da je apelant zaista bio u pritvoru, u periodu od oktobra 1992. do januara 2003. godine i u periodu od marta do oktobra 2006. godine, iz čega je proizašao zaključak da su ispunjene pozitivne pretpostavke za ostvarenje zahtjeva za naknadu štete. Međutim, paralelno s pozitivnim pretpostavkama, sud u parničnom postupku ispituje i negativne pretpostavke, konkretno postojanje ili nepostojanje nedopuštenih postupaka koji su prouzrokovali pritvaranje shodno odredbi člana 418. stav 3. ZKP-a. S tim u vezi, prvostepeni sud je zaključio, a Apelacioni sud u postupku žalbe i revizije takav zaključak potvrdio, da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete zbog neosnovanog lišavanja slobode zbog postojanja negativnih pretpostavki koje isključuju ovu naknadu. Naime, u postupku je utvrđeno da apelant nije bio u neosnovanom pritvoru jer je svojim nedopuštenim postupcima pruzrokovao svoje pritvaranje, i to prije svega izbjegavanjem da prijmi poziv, a pritvaranje je uslijedilo u toku izvršenja naredbe o izdavanju međunarodne potjernice i u toku izvršenja rješenja o pritvoru. S tim u vezi, redovni sudovi su u osporenim presudama zaključili da apelant nije dokazao postojanje valjanog pravnog osnova za naknadu štete zbog neosnovanog lišavanja slobode, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev, temeljem relevantnih odredaba ZPP-a i odredbe člana 418. stav 3. ZKP-a, odbijen kao neosnovan. Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri instance, suprotno apelacionim navodima, naveli jasne i iscrpne razloge utemeljene na činjeničnom stanju proizašlom iz dokaznog postupka i relevantnom materijalnom pravu. U vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključku Apelacionog suda da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete zbog neosnovanog lišavanja slobode, te smatra da su u osporenim presudama navedeni jasni i konzistentni razlozi za stav koji se tiče ove naknade, a dana obrazloženja u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim budući da ona u cijelosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.

24. Osim navedenog, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 2666/06 od 28. novembra 2008. godine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2666/06 od 28. novembra 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao isto činjenično i pravno pitanje na koje se poziva i apelant u konkretnom slučaju, ali s aspekta člana 5. stav 5. Evropske konvencije (koje konkretnom apelacijom nije problematizirano), dakle prava na slobodu ličnosti koje se ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, u kojoj je apelacija odbijena kao neosnovana. U citiranoj odluci je ukazano na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj pravo na naknadu štete iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije ima samo ono lice koje je bilo žrtva hapšenja ili pritvaranja suprotno bilo kojoj odredbi iz st. 1. do 4. člana 5. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Ciulla protiv Italije, presuda od 22. februara 1989. godine). Ustavni sud je u navedenoj odluci konstatirao da lice koje traži obeštećenje prema članu 5. stav 5. Evropske konvencije mora biti žrtva kršenja nekog od prava iz st. 1. do 4. člana 5. Evropske konvencije. U suprotnom, takvo lice ne bi imalo pravo na obeštećenje prema stavu 5. člana 5. Evropske konvencije. U navedenoj odluci Ustavni sud je konstatirao da, prema praksi Evropskog suda, sama činjenica da lice koje je u pritvoru kasnije bude oslobođeno sudskom odlukom ne čini hapšenje nezakonitim s retroaktivnim efektom (vidi Evropski sud za ljudska prava, X protiv Velike Britanije, Odluke i izvještaji, 1980, strana 223).

25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

26. Apelant je ukazao da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu. S obzirom da povredu ovog prava temelji na identičnim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje, dakle činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, o čemu je u prethodnim tačkama ove odluke dato detaljno obrazloženje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u pogledu navodnog kršenja ovog prava neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.

27. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u već citiranoj Odluci broj AP 2666/06, također, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, utvrdio da apelant nije mogao imati legitimno očekivanje da će, u smislu domaćeg zakonodavstva, imati pravo na obeštećenje zbog vremena provedenog u pritvoru u situaciji kada je kasnijom odlukom suda oslobođen optužbe. Sud je također utvrdio da su apelantovi navodi u pogledu povrede prava na imovinu neosnovani.

VIII. Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, primjenom relevantnih odredaba ZPP-a i ZKP-a koje su jasne, dostupne i nedvosmislene, odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neosnovanog lišavanja slobode, pri čemu su naveli jasna i argumentovana obrazloženja, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja osporenih presuda bila proizvoljna.

29. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti.

30. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2414/11 (D. J.) | Sudska praksa | Aktio