Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2064/13 (M. B.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Pristup sudu
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2064/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2064/13, rješavajući apelaciju Marka Babića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak 2. tačka b) i članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 10. lipnja 2014. godine donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Marka Babića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 005399 13 U od 8. ožujka 2013. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ3/2-1136797571 od 5. prosinca 2012.
godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Travniku broj 1810-4110/11-3 od 15. ožujka 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Marko Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika podnio je 13. svibnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 005399 13 U od 8. ožujka 2013. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj FZ3/2-1136797571 od 5. prosinca 2012. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 1810-4110/11-3 od 15. ožujka 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Federalnog zavoda i Kantonalne službe zatraženo je 28. veljače 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. ožujka 2014. godine a Federalni zavod 13. ožujka 2014. godine. Kantonalna služba nije dostavila odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem tadašnjeg Društvenog fonda za PIO –filijala Zenica broj 1136797571 od 10. travnja 1992. godine apelantu je kao osiguraniku navedenog Fonda priznato pravo na starosnu mirovinu u mjesečnom iznosu od 13283,90 dinara počevši od 1. veljače 1992. godine.
6. Protiv navedenog rješenja apelant je 18. siječnja 2011. godine podnio priziv koji je Kantonalna služba Rješenjem broj 1136797571 od 7. veljače 2011. godine odbacila kao neblagovremenu.
7. Apelant je potom protiv rješenja Kantonalne službe od 7. veljače 2011. godine izjavio priziv Federalnom zavodu u kojemu je osporio pravilnost rješenja ukazujući da nije zadovoljan iznosom mirovine.
8. Federalni zavod PIO je Rješenjem broj FZ3/2-1136797571 od 24. svibnja 2011. godine apelantov priziv odbio. U obrazloženju je navedeno da je uvidom u dokaze iz spisa utvrđeno da je apelantu rješenjem DF PIO BiH od 10. travnja 1992. godine priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 1. veljače 1992. godine, da se isplata mirovine po navedenome rješenju kod tog nositelja osiguranja vrši počevši od 1. lipnja 2000. godine i da ju je do toga datuma vršio Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje kao mirovine ostvarene izvan Republike Hrvatske. Potom je citirana odredba članka 227. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) kojom je propisan rok za priziv i način računanja toga roka. Imajući u vidu da prema odredbi članka 231. stavak 1. tog Zakona prvostupanjski organ ispituje je li priziv dopušten, blagovremen i je li ga izjavila ovlaštena osoba, Federalni zavod je ocijenio da je u ožalbenom rješenju pravilno postupljeno kada je priziv odbačen kao neblagovremen, budući da je apelant protiv rješenja koje je primio 1992. godine priziv izjavio 18. siječnja 2011. godine.
9. Apelant je pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja Federalnog zavoda od 24. svibnja 2011. godine, koji je Presudom broj 06 0 U 004110 11 U od 18. listopada 2011. godine tužbu uvažio i osporeno rješenje poništio. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant suštinski prizivom ukazivao i zahtijevao da mu se izda novo rješenje u kojemu će iznos mirovine biti izražen u važećoj valuti, konkretno u konvertibilnim markama, što je po ocjeni toga suda potpuno utemeljeno.
10. U izvršenju presude Kantonalnog suda, Kantonalna služba je donijela Rješenje broj 1810- 4110/11-3 od 15. ožujka 2012. godine kojim je apelantu priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 1. veljače 1992. godine u iznosu od 0,0013 KM. Utvrđeno je da je taj iznos potom „usklađen na dan 18. srpnja 2010. godine, odnosno na dan donošenja rješenja i iznosi 247,9004 KM“ te je konstatirano da apelantu isplata po navedenome rješenju pripada počevši od 18. srpnja 2010. godine. U obrazloženju je navedeno da je iznos od 0,0013 KM određen i usklađen na dan sticanja prava na mirovinu u veljači 1992. godine, a da je iznos mirovine usklađen na dan donošenja rješenja, 15. ožujka 2012. godine i iznosi 247,9004 KM. Dan od kojega apelantu pripada pravo na isplatu mirovine utvrđen je na temelju članka 103. stavak 1. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) a dan od kada teče isplata određen je na temelju članka 104. stavak 1. istog Zakona.
11. Rješavajući o apelantovome prizivu protiv rješenja Kantonalne službe od 15. ožujka 2012. godine, Federalni zavod je donio Rješenje broj FZ3/2-113679571 od 5. prosinca 2012. godine kojim je priziv odbijen. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant zahtjevom od 18. siječnja 2011. godine zatražio da se donese rješenje o pravu na starosnu mirovinu i ponovno obračuna iznos mirovine koji će biti izražen u konvertibilnim markama. Iz dokaza u spisu proizlazi da je Kantonalna služba pravilno utvrdila datum kada je apelant ispunio uvjete za stjecanje prava na starosnu mirovinu s navršenim mirovinskim stažem od 41 godinu, da su mu na temelju matične evidencije aktivnih osiguranika kao mirovinska osnova uzete plaće u razdoblju od 1966. do 1991. godine, koje su potom valorizirane koeficijentima valorizacije, te da je stoga mirovinska osnova pravilno obračunata. Mirovina je potom usklađena na dan donošenja rješenja i iznosi 247,9004 KM, a napomenuto je da prilikom valorizacije plaća koje su uzete u mirovinsku osnovu, dakle plaća koje su ostvarene i registrirane u matičnoj evidenciji kada je zvanična valuta bila YU dinar, automatizmom je izvršena konverzija dinara u konvertibilne marke. Dakle, kako je naglašeno, okolnosti koje se odnose na promjenu valute, denominaciju i slično nisu mogle dovesti do drugačijega rješenja konkretne upravne stvari.
12. Apelant je protiv rješenja Federalnog zavoda pokrenuo upravni spor.
13. Kantonalni sud je rješavajući u upravnom sporu donio Presudu broj 06 0 U 005399 13 U od 8. ožujka 2013. godine kojom je apelantova tužba odbijena. U obrazloženju ove presude je navedeno da je u izvršenju ranije presude istog suda od 18. listopada 2011. godine, u ponovljenom postupku, prvostupanjski organ postupio pravilno kada je prema podacima evidentiranim u matičnoj evidenciji aktivnih osiguranika, koji se smatraju točnim dok se suprotno ne dokaže, u obračun mirovinske osnove uvrstio apelantove plaće od 1966. godine do datuma prestanka osiguranja, prema članku 32. Zakona o PIO. Osim toga, napomenuto je da je apelantu mirovina pravilno određena sukladno članku 26. Zakona o osnovnim pravima iz mirovinsko invalidskog osiguranja u visini od 85% mirovinskog osnova i iznosi 0,0006632 KM mjesečno, a taj iznos je usklađen na dan kad mu je to pravo prvi put priznato, dakle 1. veljače 1992. godine i iznosi 0,0013 KM. Navedeni iznos mirovine je potom usklađen na dan donošenja rješenja i iznosi 247,9004 KM. Stoga, navodi tužbe kojima apelant ukazuje na nepravilnu primjenu valute i denominaciju nisu utemeljeni, jer je konverzija YU dinara izvršena automatizmom u konvertibilne marke kao zakonskim sredstvom plaćanja u platnom prometu BiH. Utvrđeni iznos mirovine se isplaćuje uz isplatni koeficijent čija se visina utvrđuje mjesečno i ovisi o prikupljenim sredstvima za isplatu svih mirovina. Stoga su po ocjeni suda osporeni akti doneseni na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant ukazuje da mu je osporenom presudom i rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s kršenjima navedenih prava istaknuo je kronologiju događaja koji su se desili nakon što mu je u veljači 1992. godine priznato pravo na starosnu mirovinu i utvrđena njezina visina izražena u YU dinarima. Apelant je naime naveo da je zbog ratnih okolnosti napustio BiH i do 1994. godine nije primao nikakav iznos na ime mirovine, da je tek 1995. godine od tadašnjeg DF PIO BiH dobio uvjerenje da mu se isplaćuje mirovina, a kako je živio u Hrvatskoj mirovina mu je sve do 2000. godine isplaćivana u hrvatskim kunama. Od tog se razdoblja, kako je dalje naveo, više puta obraćao nadležnim službama zahtijevajući da se donese rješenje izraženo u konvertibilnim markama, ali je njegov zahtjev tretiran kao priziv, odbačen kao neblagovremen. Tijekom postupka je naglašavao značaj da se izvrši denominacija svih valuta koje su u BiH nakon izbijanja rata bile važeće, počev od YU dinara do konvertibilne marke, ali je u osporenoj presudi taj njegov navod obrazložen tako što je „automatizmom izvršena konverzija dinara u konvertibilne marke“ pri čemu je zanemareno da je u upotrebi bio i BH dinar. U vezi s tim ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i stoga pogrešnu primjenu materijalnog prava, naglašavajući nadležnost a stoga i ovlaštenje Kantonalnog suda koji je trebao ispitati valjanost činjeničnog stanja prethodno donesenih upravnih akata i na pouzdan i točan način utvrditi iznos mirovine koja mu pripada. Najzad, apelant smatra kako je u postupku iz kojega su proizašle osporene odluke prekršen princip ravnopravnosti (jer sud prihvatio obrazloženje iz rješenja zbog kojih je pokrenuo upravni spor), pravo na obrazloženu odluku (jer je obrazloženje istovjetno obrazloženjima iz rješenja zbog kojih je pokrenuo upravni spor), pravo na pristup sudu koji je u konkretnom slučaju bio neučinkovit jer od konkretnog postupka nije imao korist ni glede utvrđenih činjenica a ni primjene prava. Osim navedenoga, ukazao je na duljinu trajanja postupka jer se o njegovome zahtjevu, kako navodi, rješavalo skoro 20 godina.
b) Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo kako ostaje kod pravnoga stajališta iz svoje presude u kojoj su izneseni i detaljno obrazloženi stavovi toga suda o apelantovoj tužbi i zahtjevu iz tužbe. Osim toga, osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja apelacijom ukazuje kao ni ostala prava zajamčena Europskom konvencijom.
16. Federalni zavod je istaknuo kako osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon niti su povrijeđena apelantova prava istaknuta u apelaciji.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 33.
Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.
Kada sud na raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku i otkloni povrede pravila upravnog postupka, poništit će osporeni upravni akt i prvostupanjski upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke, te sam riješiti upravnu stvar.
U slučaju iz stava 2. ovog članka sud utvrđuje činjenično stanje, po pravilu, na raspravi ili preko jednog članka sudskog vijeća ili preko drugog suda. Na raspravu se poziva i stranka. Ako sud činjenično stanje utvrđuje preko drugog suda, taj sud je obavezan postupiti po zahtjevu zamolbenog suda i obavijestiti stranke da mogu prisustvovati ročištu za izvođenje dokaza.
Članak 34.
Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tom je vezan razlozima tužbe.
Ako sud po zahtjevu iz tužbe utvrdi da je osporeni upravni akt ništavan, poništit će ga, a ako su razlozi ništavnosti sadržani i u prvostupanjskom upravnom aktu, poništit će i taj akt.
18. U Zakonu o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Članak 227.
(1) Žalba protiv rješenja se podnosi u roku od 15 dana, ako zakonom nije drugačije određeno.
(2) Rok za žalbu za svaku osobu i za svaki organ kojima se rješenje dostavlja računa se od dana dostavljanja rješenja.
Članak 231.
(1) Organ prvog stupnja ispituje da li je žalba dopuštena, pravovremena i izjavljena od ovlaštene osobe.
(2) Nedopuštenu, nepravovremenu ili od neovlaštene osobe izjavljenu žalbu organ prvog stupnja odbacit će svojim rješenjem.
(3) Pravovremenost žalbe koja je predata ili poslata neposredno drugostepenom organu, organ prvog stupnja cijeni prema danu kad je predata, odnosno poslata drugostepenom organu.
(4) Protiv rješenja kojim je priziv odbačena na temelju stava 2. ovog člana, stranka ima pravo žalbe. Ako organ koji rješava o žalbi utvrdi da je priziv opravdana riješit će ujedno i o žalbi koja je bila odbačena.
19. Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/08, 49/00,32/01, 73/05, 59/906, 4/09 i 55/12) u relevantnom dijelu glasi: Članak 51.
Starosna mirovina usklađuje se sa procentom do rasta prosječnih plaća na teritoriji Federacije u godini u kojoj se vrši usklađivanje ove mirovine na temelju podataka Zavoda, u skladu sa raspoloživim sredstvima nositelja osiguranja.
Mogućnost usklađivanja mirovina obavezno se razmatra svaka tri mjeseca, a, kada se steknu uvjeti iz stava 1. ovog članka mirovina se obavezno usklađuje.
Konačno usklađivanje mirovina za prethodnu godinu vrši se istovremeno sa usvajanjem godišnjeg obračuna nositelja osiguranja za tu godinu. Procenat konačnog usklađivanja mirovina zavisi od raspoloživih sredstava u godišnjem obračunu nositelja osiguranja. Članak 103.
Prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja stiču se i dospijevaju danom ispunjenja uvjeta propisanih ovim zakonom, s tim što se pravo na mirovinu može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja.
Članak 104. stav 1.
Mirovina se isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih za sticanje mirovine, ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad.
VI. Dopustivost
20. U skladu s člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 06 0 U 005399 13 U od 8. ožujka 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu je presudu apelant primio 22. ožujka 2013. godine a apelacija je podnesena 13. svibnja 2013. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 18. st. 1, 3. i
4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant ukazuje da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. Navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje pokreću pitanje utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, prava pristupa sudu, prava na obrazloženu odluku u vezi s principom ravnopravnosti, te prava na donošenje odluke u razumnom roku. Imajuću u vidu da se postupak iz kojega je proizašla osporena presuda odnosi na apelantovo novčano potraživanje (mirovinu), dakle radi se predmetu građansko-pravne prirode, Ustavni sud, ima nadležnost ispitati je li postupak bio u skladu sa standardima iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
28. U svezi s navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda prema kojoj zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru prizivne nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud opaža da je apelant pokrenuo upravni postupak podnošenjem priziva u siječnju 2011. godine protiv rješenja kojim mu je priznato pravo na starosnu mirovinu u veljači 1992. godine. Apelantov priziv je odbačen kao neblagovremen na temelju odredaba čl. 227. i 231. stavak 1. ZUP-a. Međutim, Kantonalni sud je presudom iz listopada 2011. godine, ocijenivši apelantovu tužbu iz upravnoga spora utemeljenom, ukazao da je apelant suštinski prizivom zahtijevao da mu se izda novo rješenje u kojem će iznos mirovine biti izražen u konvertibilnim markama. U ponovnom postupku, koji je trajao od ožujka 2012. godine do ožujka 2013. godine, donesene su tri odluke (dva rješenja i presuda) i proveden dokazni postupak uvidom u materijalne dokaze iz matične evidencije za apelanta kao osiguranika koji se smatraju točnim dok se suprotno ne dokaže, te je izvršena valorizacija plaća koje su obuhvaćene mirovinskom osnovom a potom je, nakon izvršene denominacije YU dinara kao sredstva plaćanja u vrijeme apelantovog stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu, izvršena konverzija u konvertibilne marke i utvrđen iznos novčanog prava.
30. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud zakonitost osporenog upravnog akta ispitao u granicama zahtjeva iz tužbe, na temelju odredbi čl. 34. st. 1. i 33. stavak 1. ZUS-a dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, naglašavajući posebno da je novčani iznos (mirovina) usklađen od perioda kada je apelantu prvi put priznato pravo na mirovinu (veljača 1992. godine) na dan podnošenja zahtjeva odnosno donošenja rješenja. Pri tome je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude naveo sve relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, zbog čega Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu neutemeljeni.
31. Potom, u svezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer od konkretnog postupka „nije imao korist ni u pogledu utvrđenih činjenica a ni primjene prava“, Ustavni sud ukazuje da ovakvi paušalni navodi ni na koji način ne pokreću pitanje prava na pristup sudu u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ovo osobito imajući u vidu da je apelant, kako jasno proizlazi iz točke III ove odluke (činjenično stanje), nesporno imao pristup sudu, jer je nakon odbacivanja njegovoga priziva kao neblagovremenoga (podnesena nakon 19 godina) Kantonalni sud tretirajući ju kao zahtjev, apelantovu tužbu u upravnom sporu ocijenio utemeljenom, cijeneći opravdanim njegov zahtjev za donošenje rješenja izraženog u konvertibilnim markama, kako je u ponovnom postupku iz kojega je proizašla osporena presuda i odlučeno. U kontekstu navedenoga Ustavni sud naglašava da sama činjenica da je apelant izdejstvovao da upravni organi i Kantonalni sud donesu osporene odluke, nepobitno potvrđuje da je pravo apelanta na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno. Ovo zato što je Kantonalni sud, nakon što su to prethodno uradili i upravni organi u ponovnom postupku, raspravljao i odlučio o meritumu apelantovoga zahtjeva, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uvjet postojanja te povrede, da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (mutatis mutandis, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. srpnja 2004. godine, stavak 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04). Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni.
32. U svezi s navodima apelacije koji se tiču prava na obrazloženu odluku, kojega apelant dovodi u vezu s principom ravnopravnosti strana u postupku, jer je Kantonalni sud kako tvrdi narušio taj princip prihvaćanjem obrazloženja rješenja koji su prethodili presudi (Federalnog zavoda i Kantonalne službe), Ustavni sud naglašava kako jednakost i ravnopravnost stranaka pred sudom u kontekstu građanskoga postupka znači da se svakoj strani mora dati razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj i da stranke imaju mogućnost saznati i komentirati sve izvedene dokaze. Apelant, međutim, ne navodi ništa što bi ukazalo da mu je u upravnom postupku i sporu onemogućeno ravnopravno sudjelovati u postupku ili da je prekršeno načelo kontradiktornosti postupka. Budući da je Kantonalni sud zakonitost osporenog akta donesenog na temelju podataka evidentiranih u matičnoj evidenciji aktivnih osiguranika, koji se smatraju točnim dok se suprotno ne dokaže, ispitao u granicama zahtjeva iz tužbe, na temelju odredbi čl. 34. st. 1. i 33. stavak 1. ZUS-a, te je za svoje stajalište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neutemeljenim.
33. Što se tiče navoda apelacije koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud prije svega opaža da je apelant istaknuo kako se o njegovome zahtjevu „rješavalo skoro 20 godina“, međutim osim ovoga navoda nije jasno definirao niti je potkrijepio dokazima u kojemu je postupku na ostvarenje zahtjeva čekao tako dug vremenski period. Naime, imajući u vidu trajanje konkretnog postupka koji je pokrenut 18. siječnja 2011. godine podnošenjem priziva protiv rješenja od 1. veljače 1992. godine, te imajući u vidu da je od donošenja presude Kantonalnog suda iz listopada 2011. godine kojom je apelantova tužba uvažena postupak okončan za godinu dana, od ožujka 2012. godine do ožujka 2013. godine, proizlazi zaključak da su apelantovi navodi u ovome dijelu u cijelosti neutemeljeni.
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud nalazi da nisu utemeljeni apelantovi navodi kojima je ukazivao na kršenje prava na pravično suđenje te paušalno na duljinu trajanja postupka, te su stoga neutemeljeni navodi o povredi prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
35. Apelant je ukazao kako mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu. S obzirom da povredu ovoga prava temelji na identičnim navodima koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci i ocijenjeni neutemeljenim u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra kako nema potrebe posebno ih ispitivati u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje kako nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je apelantu omogućen pristup sudu i data jednaka mogućnost sudjelovanja u postupku, kada je u osporenoj presudi navedeno detaljno i jasno obrazloženje kako glede utvrđenih činjenica tako i primjene procesnog i materijalnog prava i kada je o apelantovome zahtjevu meritorno odlučeno u roku od godinu dana.
37. Na temelju članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić