Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2230/11 („Novi centar“ d.d. Zavidovići)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2230/11
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2230/11, rješavajući apelaciju „Novog centra“ d.d. Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Novog centra“ d.d.
Zavidovići, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Ps 000721 10 Rev od 24. marta 2011.
godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Pž-08-000 071 od 22. decembra 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Novi centar“ d.d. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragojlić, advokati iz Zenice, podnio je 27. maja 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 Ps 000721 10 Rev od 24. marta 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0- Pž-08-000 071 od 22. decembra 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, PUPD „Seco Internacional“ d.o.o. Zavidovići, kao druge strane u postupku (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 9. aprila 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. aprila 2014. godine, Kantonalni sud 15. aprila 2014. godine, dok tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju ostavljenom roku.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu broj 043-0-Ps-06- 529, od 16. novembra 2007. godine kojim je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da sud obaveže apelanta da tužitelju isplati novčani iznos od 30.183,81 KM s kamatom, kao i s troškovima parničnog postupka.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog postupka utvrdio da među strankama nije sporno da je apelant predao u posjed tužitelju poslovni prostor (samoposlugu) da ga koristi kao kancelarijski prostor na osnovu Ugovora o zakupu poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: Ugovor) koji su zaključili apelant (kao zakupodavac) i tužitelj (kao zakupoprimac). Iz člana
3. Ugovora koji su stranke zaključile proizlazi da je u svrhu svoje djelatnosti tužitelj mogao vršiti unutrašnje uređenje prostora radi prilagođavanja namjeni svoje djelatnosti. Tužitelj je uz apelantovu saglasnost izvršio promjenu namjene poslovnog prostora. Općinski sud je također naveo da nije sporno da Ugovorom nije regulirano ko će snositi troškove promjene namjene niti obim u kojem tužitelj može vršiti promjene. Također, nije sporno da nije sačinjen zapisnik o primopredaji poslovnog prostora te da je tužitelj raskinuo ugovor o zakupu i poslovni prostor predao apelantu. Općinski sud je naveo da tužitelj potražuje naknadu za izvršena ulaganja u saniranje i adaptaciju poslovnog prostora, za koja tvrdi da su bili nužni i korisni kako bi se poslovni prostor mogao koristiti i privesti namjeni a apelant je osporio zahtjev tužitelja navodeći da tužitelj nije dokazao ko je izvršio ulaganja, visinu ulaganja, obim ulaganja kao i potrebu za saniranje i adaptaciju.
7. Općinski sud je prilikom odlučivanja pošao od ocjene za potrebom ulaganja. S tim u vezi sud je utvrdio da je poslovni prostor bila samoposluga, te sud nije mogao utvrditi koji je to obim i vrsta radova potrebna da tužitelj poslovni prostor prilagodi svojoj djelatnosti. Osim toga, sud je utvrdio da je na ovaj izdatak - prilagođavanje namjeni - tužitelj pristao po zaključenom Ugovoru i o svom trošku. Općinski sud je zaključio da u Ugovoru ne stoji potreba za sanacijom objekta, a ni tužitelj nije dokazao da je ta potreba postojala. Dakle, Općinski sud je zaključio da nema dokumentacije vezane za primopredaju objekta (o njegovom stanju) i da tužitelj nije dokazao da je izvršio sanaciju i adaptaciju objekta, kao i da je uopšte bilo potrebe za tim. Također, sud je naveo da na osnovu dokaza - Procjene vrijednosti sanacije od 27. augusta 2002. godine (u daljnjem tekstu: procjena), koju je sačinio Mili Vilić, koji je saslušan i u svojstvu svjedoka, nije mogao utvrditi na osnovu čega je urađena ova procjena, jer se procjenitelj ne poziva na neki određeni dokument. Osim toga, Općinski sud je naveo da procjena ne sadrži ni obim radova, količinu materijala, cijene (sve elemente koje bi procjena trebala da sadrži) pa je sud nije mogao prihvatiti kao dokaz. Općinski sud je naveo da ne može prihvatiti ni izjavu tužitelja, da je prostor bio toliko devastiran, jer je ona protivna sadržini Ugovora, odnosno nema takve odredbe u Ugovoru. Također, Općinski sud nije prihvatio ni iskaz tužitelja da je materijal nabavio posredstvom svoje firme prilikom nabavke za potrebe poslova Ministarstva odbrane Armije BiH, „te da zbog težine dijela razlučivanja materijala koji su ugrađeni u poslovni prostor tu dokumentaciju nije prilagođavao ovom sudu“. Sud je dakle naveo da tužitelj nije dokazao da je o svom trošku nabavio materijal koji je ugrađen u poslovni prostor. Sud nije prihvatio ni izjavu svjedoka Nermina Husanovića, jer nije bio prisutan prilikom primopredaje objekta, nije bio očevidac radova i ne zna ko je radove izvodio. Sud je također ocijenio da je kazivanje ovog svjedoka proturječno navodima apelanta i svjedoka Dragana Pendića. Sud je i iskaz Dragana Pendića prihvatio samo u onom dijelu u kojem je naveo da se poslovni prostor mogao koristiti.
8. Zatim, sud je naveo da tužitelj nije dokazao visinu niti osnov potraživanja. S tim u vezi sud se pozvao na odredbe člana 2. Zakona o zakupu poslovnih prostorija i zgrada (u daljnjem tekstu: Zakon o zakupu), kao i na član 14. navedenog zakona, kojim je regulirano šta je predmet zakupa i obaveze zakupodavca i zakupoprimca. Dakle, sud je naveo da se iz zaključenog Ugovora ne može zaključiti da je poslovni prostor bio devastiran, totalno uništen, jer kao takav ne bio ni mogao biti predmet zakupa. Da je tako tužitelj bi apelantu prigovarao na zaključeni Ugovor, te on prema mišljenju suda ne bi bio punovažan. Iz Ugovora, prema mišljenju suda, proističe sasvim drugi zaključak - da su se strane sporazumjele o bitnim sastojcima ugovora u skladu s članom 26. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je zaključio da nije bilo nesporazuma o predmetu obaveze apelanta i predmetu ugovora o zakupu, u smislu odredbe člana 63. ZOO, a tužitelj suprotno nije dokazao pred sudom. S tim u vezi sud se pozvao na odredbe člana 71. ZOO i član 2. Zakona o zakupu, odnosno da je predmet Ugovora jasno određen i da se radi o upotrebljivom objektu. S obzirom da tužitelj niti jednim dokazom nije dokazao da je imao trošak adaptacije i sanacije, osnov i visinu potraživanja, da je izveo radove o svom trošku u količini na koju se poziva, da je uvećana vrijednost objekta te da je time došlo do umanjenja imovine tužitelja, sud je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev.
9. Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Pž-08-000 071 od 22. decembra 2009. godine, kojom je žalbu tužitelja djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je naložio apelantu da tužitelju isplati iznos od 27.767,89 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U ostalom dijelu žalbu tužitelja je odbio.
10. U obrazloženju presude drugostepeni sud je naveo da smatra pogrešnim zaključak prvostepenog suda. Zatim, drugostepeni sud je istakao da je na raspravi održanoj 22. decembra 2009. godine izveo već izvedene dokaze te je zaključio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan. Kantonalni sud je naveo da iz izjava svjedoka proizlazi da je prostor u momentu predaje u posjed tužitelju bio devastiran i da se nije mogao u takvom stanju koristiti u svrhu koju su stranke odredile Ugovorom. S tim u vezi, sud se pozvao na iskaz svjedoka Nermina Husanovića koji je precizno opisao stanje objekta i elemente koje je trebalo uraditi, te iskaz tužitelja, kao i iskaz svjedoka Mila Velića kojem je objekat bio poznat kada ga je zaposjeo tužitelj jer je kao inspektor Općine Zavidovići obilazio objekte. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 14. Zakona o zakupu i na član 3. Ugovora zaključenog između stranaka, kao i činjenicu da su se stranke dogovorile o unutrašnjem uređenju objekta, pa prema mišljenju suda apelant ne može osporiti tužitelju pravo na naknadu sredstava za izvođenje radova, koje je svjedok Mili Velić kvalifikovao kao potrebne radove iz Procjene koju je sačinio u pismenom obliku i korigovao na raspravi pred sudom. Zbog navedenog Kantonalni sud je iznos nužnih i korisnih radova umanjio na 27.767,89 KM. Zatim, Kantonalni sud je naveo da je tužitelj koristio prostor kako je određeno Ugovorom pa nije postupio suprotno odredbi člana 581. stav 2. ZOO, kao ni odredbi člana 14. Zakona o zakupu. Cijeneći da je dogovor stranaka bio da tužitelj može vršiti uređenje prostora, tada mu, prema mišljenju suda, pripada naknada za radove odnosno ima pravo na naknadu nužnih i korisnih radova. Kantonalni sud je naveo da je riječ o takvim radovima koji povećavaju vrijednost objekta i od kojih korist ima i sam zakupodavac-apelant pa se ima smatrati da se apelant prešutno saglasio s tim korisnim radovima koji inače padaju na njegov teret. Kantonalni sud je zaključio da su izvršena investicijska ulaganja u zakupljenu stvar, a apelant se njihovom izvođenju nije usprotivio pa primjenom zakonskih odredbi ima da ih prizna. Zatim, pozivajući se na radove koje je tužitelj izveo uz saglasnost apelanta i činjenice da ne postoji mogućnost „restauriranja ranijeg stanja“, kao ni da među strankama nije dogovoreno da će tužitelj po prestanku Ugovora odnijeti ugrađenu opremu, tužitelj ima pravo na protuvrijednost urađenog posla. Kantonalni sud je naveo da činjenica da je članom 9. Ugovora naznačeno da će tužitelj predati apelantu prostor u stanju u kakvom ga je primio ne može se tumačiti takoda je time ugovorena obaveza restauriranja i uklanjanja iz prostorije svega onoga što je urađeno u svrhu pripremanja kancelarijskog prostora za obavljanje tužiteljeve djelatnosti, zbog čega navodima apelanta prema mišljenju suda nije dovedeno u pitanje pravo tužitelja da zahtijeva traženu sudsku zaštitu. Kantonalni sud je dalje naveo da aktivnosti tužitelja oko ulaganja ne moraju biti propraćene postojanjem finansijsko-knjigovodstvene evidencije o utrošku sredstava, kako je isticao apelant. Također, „pogrešno je apelantovo rezonovanje“ da prostor nije korišten u skladu s odredbom člana 14. Zakona o zakupu. Također, Kantonalni sud je cijenio kao neosnovan i apelantov prigovor zastare, jer se radi o zahtjevu za vraćanje uloženih sredstava koji je i mogao tražiti tek nakon predaje objekta apelantu, pa potraživanje s obzirom na datum podnošenja tužbe (29. novembra 2002. godine) nije obuhvaćeno rokom zastarjelosti iz člana
371. ZOO.
11. Vrhovni sud je donio Presudu broj 70 0 Ps 000721 10 Rev od 24. marta 2011. godine kojom je apelantovu reviziju odbio.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je neprihvatljiv apelantov prigovor da je drugostepeni sud učinio povredu odredaba člana 209. u vezi s članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zbog činjenice da je drugostepeni sud cijenio dokaze koji ne mogu biti dokazi u postupku. Vrhovni sud je naveo da nije našao da su navedene povrede počinjene, kao ni ostale povrede na koje pazi revizioni sud po službenoj dužnosti. S tim u vezi Vrhovni sud je utvrdio da je drugostepeni sud u skladu s članom 217. stav 2. ZPP zakazao raspravu na kojoj je ponovo izveo već izvedeni dokaz saslušanjem svjedoka Mila Velića, Nermina Husanovića i Dragana Pendića, pa je po slobodnom uvjerenju cijenio izvedene dokaze, a prvenstveno iskaz Mila Velića, koji je bio predložen na pripremnom ročištu i čijem se saslušanju apelant nije protivio. Drugostepeni sud je dalje izveo zaključak o činjeničnom utvrđenju do kojeg je došao nakon održane rasprave pravilnom primjenom člana 8. ZPP-a, zbog čega je ovaj apelantov navod neosnovan.
13. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud nakon održane rasprave pravilno cijenio i prihvatio utvrđenim, a što je prihvatio i Vrhovni sud, da je među strankama postojala saglasnost o adaptaciji objekta pa je primjenom člana 14. Zakona o zakupu našao da je tužbeni zahtjev osnovan. Navedenim članom je propisana obaveza da zakupodavac preda zakupoprimcu poslovnu prostoriju u stanju u kojem je on može upotrijebiti za svrhu određenu ugovorom, a u konkretnom slučaju članom 3. Ugovora je predviđeno da će je zakupoprimac koristiti kao kancelarijski prostor. Obzirom da one nisu odgovarale toj namjeni stranke su ugovorile uređenje unutrašnjeg prostora, pa u situaciji kada je tužitelj izvršio adaptaciju, a sa čim je apelant bio upoznat i nije se protivio, tužitelju pripada pravo na naknadu na ime uloženih sredstava.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje da su sudovi proizvoljno primijenili čl. 147-163. ZPP-a, kao i odredbe čl. 14. i 15. Zakona o zakupu. Također, apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili odlučne činjenice u pogledu sadržaja Ugovora, pogotovo člana 9, kao i da su pogrešno tumačili odredbe čl. 14. i 15. Zakona o zakupu, jer je odredba jasna a stranke su upravo Ugovorom (član 9) odredile uvjete korištenja poslovnog prostora. Apelant ističe da je drugostepeni sud kroz formalno izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka Mila Velića, inače stalnog sudskog vještaka, vršio ocjenu njegovog nalaza i mišljenja, ali taj podnesak nije mogao biti dokaz u postupku, kao i da je saslušan na okolnosti koje nisu bile predložene na pripremnom ročištu. Osim toga apelant ističe da je svjedok Mili Velić saslušan na druge okolnosti, a ne na one za koje je pozvan da svjedoči. Apelant navodi da drugostepeni i revizioni sud u obrazloženju odluka nisu obrazložili propise na kojima zasnivaju odluku, kao i da se nigdje ne navodi materijalnopravni propis koji predstavlja pravni osnov za isplatu iznosa od 27.767,89 KM. Također, ističe da sud daje dokaznu snagu podnesku tužitelja „Procjena“, a radi se o procjeni koju je tužitelj sačinio prije pokretanja parnice sa sadržajem zasnovanim isključivo na informacijama dobijenim od tužitelja, koju je apelant osporavao u postupku. Povredu prava na imovinu apelant u činjenici da je proizvoljnim suđenjem i očiglednim povredama postupka apelant lišen značajnog dijela imovine.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude i suprotno apelantovom stanovištu smatra da nije povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, niti je primjena prava u odluci po reviziji bila proizvoljna.
16. Kantonalni sud ističe da su apelacioni navodi neosnovani i da apelant nije u pravu kada tvrdi da je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na imovinu i pravo na pravično saslušanje.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija («Službeni list SRBiH» br. 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92, te «Službeni list RBiH» broj 3/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 2. stav 2.
Poslovnom prostorijom, bez obzira da li se nalazi u poslovnoj ili stambenoj zgradi, u smislu ovog zakona, smatra se jedna ili više prostorija namjenjenih obavljanju poslovne djelatnosti koje po pravilu čine građevnu cjelinu i imaju zasebni glavni ulaz. Član 14.
Zakupodavac je dužan da preda zakupoprimcu poslovnu prostoriju u stanju u kojem se ona može upotrijebiti u svrhu određenu ugovorom i u tom stanju je održavati ako nije drugačije ugovoreno.
18. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 217.st. 1. i2.
(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
VI. Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. aprila 2011. godine, a apelacija je podnesena 25. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
26. Ustavni sud, prije svega, opaža da je postupak koji je okončan pobijanom presudom Vrhovnog suda vođen radi naknade za izvršena ulaganja u saniranje i adaptaciju poslovnog prostora koji je tužitelj koristio na osnovu ugovora o zakupu zaključenog s apelantom, dakle da je predmet građansko-pravne prirode, pa je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
27. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da je ocjena dokaza redovnih sudova bila proizvoljna i nezakonita.
28. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje. U suprotnom, postoji kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
29. Pogrešna primjena materijalnog prava, prema apelantovom mišljenju, između ostalog, ogleda se u činjenici da su Kantonalni sud i Vrhovni sud utvrdili apelantovu obavezu na osnovu zaključenog Ugovora, a primjenom člana 14. Zakona o zakupu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa na ime izvedenih nužnih i korisnih radova u poslovni prostor apelanta, s obrazloženjem da tužitelj nije dokazao potrebu za sanacijom, visinu i obim radova odnosno da nije dokazao osnov i visinu potraživanja, a sve uz primjenu člana 14. Zakona o zakupu. Drugostepeni sud je nakon održane rasprave zaključio da je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan, jer je prostor bio devastiran, a što je utvrdio iz izjava svjedoka. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio, polazeći od odredbe člana 3. Ugovora i člana 14. Zakona o zakupu, da se poslovni prostor u stanju primopredaje nije mogao koristiti kao kancelarijski, pa time ni apelant nije mogao ispuniti obaveze iz Ugovora prema tužitelju, zbog čega je tužitelj izvršio radove uz apelantov pristanak. Kantonalni sud je zaključio da tužitelju pripada pravo na naknade, koju je utvrdio na osnovu „Procjene“. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud pozvao na odredbu člana 9. Ugovora ali je ocijenio da se ona ne može tumačiti tako da je ugovorena obaveza restauriranja i uklanjanja iz prostora onoga što je urađeno u svrhu pripremanja kancelarijskog prostora za obavljanje djelatnosti. Vrhovni sud je u zakonskim granicama ispitao presudu Kantonalnog suda i potvrdio ju. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao jasne i odlučne razloge za svoje odlučenje, kao i da se pozvao na relevantne odredbe materijalnog prava, koji se ne doimaju proizvoljnima, te osim apelantovog nezadovoljstva osporenim presudama, ništa ne upućuje na zaključak o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su prvostepena i osporena drugostepena presuda koju je potvrdio Vrhovni sud, donijete primjenom istih propisa, ali se razlikuju u zaključku sudova, koji je oprečan, a do kojeg su sudovi došli na osnovu istih dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom.
30. U pogledu apelantovih navoda vezanih za ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Ustavni sud ukazuje na to da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. ZPP). Pri tome, prema članu 123. ZPP, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
31. Također, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, koristeći zakonsku mogućnost (član
217. ZPP), održao raspravu i izveo ranije izvedene dokaze, na osnovu kojih je došao do drugačijeg zaključka od prvostepenog suda. Osim toga, što se tiče iskaza svjedoka Milija Velića, Ustavni sud primjećuje da je svjedok trebao biti saslušan na okolnosti kakav je prostor bio u vrijeme kada je radio procjenu (2002. godine) te da se svjedok (što proizlazi iz zapisnika sa rasprave koji je dostavio apelant) izjasnio da je vršio procjenu novih i starih radova i uradio proračun. Činjenica da je apelant imao prigovor na nalaz ili da se protivio izvođenju određenog dokaza (saslušanju svjedoka ili čitanju „Procjene“) nije od uticaja na pravilnost i zakonitost odluke, kao i na garancije prava na pravično suđenje, jer sud je taj koji određuje koji će se dokazi izvesti a koji neće, kao i na kojim će dokazima graditi odluku, uz obavezu sudova da daju obrazloženje. Analizirajući provedeni postupak, odnosno obrazloženja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda dana u osporenim presudama, u smislu prethodno navedenih standarda i principa, Ustavni sud ne može naći ništa što ukazuje na povredu apelantovih ustavnih prava. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da obrazloženje i razlozi zbog kojih je Kantonalni sud utvrdio obavezu apelantu, a Vrhovni sud potvrdio navedenu odluku, pri čemu su zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva, suprotno navodima apelanta, utemeljili na ocjeni svih provedenih dokaza, a ne samo „Procjeni“ kako to tvrdi apelant, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i ne dovode u pitanje pravičnost postupka u smislu prava na pravično suđenje.
32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda, u smislu utvrđivanja činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene materijalnog i procesnog prava, u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su s tim u vezi apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
34. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u principu svoje navode o povredi prava na imovinu zasniva na „proizvoljnom suđenju i očiglednim povredama postupka“, koji su rezultirali obavezom da apelant naknadi tužitelju određeni iznos. Međutim, imajući u vidu zaključak u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženja osporenih presuda, u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene materijalnog i procesnog prava sadrže obrazloženja koja se ne čine proizvoljnim i koja zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje.
36. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić