Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2419/11 (Hypo-Leasing Karten GMBH)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Minimalna prava optuženog - pristup spisima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2419/11
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2419/11, rješavajući apelaciju Hypo-Leasing Karten GMBH Klagenfurt, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hypo-Leasing Karten GMBH Klagenfurt, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Ps 001539 10 Rev od 26.
aprila 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Ps 001539 09 Pz od 5. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Ps 001539 01 Ps od 3. aprila 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hypo-Leasing Karten GMBH (u daljnjem tekstu: apelant) iz Klagenfurta, kojeg zastupa Zdenko Čurić, advokat iz Mostara, podnio je 13. juna 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Ps 001539 10 Rev od 26. aprila 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Ps 001539 09 Pz od 5. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Ps 001539 01 Ps od 3. aprila 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, kao i „Livnotransa“ d.o.o. Livno, kao druge strane u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 25. aprila 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 8. maja 2014. godine, a Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovor na apelaciju 12. maja 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud je donio Presudu broj 68 0 Ps 001539 01 Ps od 3. aprila 2009. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ukupan dug tuženog kao stečajnog dužnika nastao temeljem Ugovora broj 96741 i 96752 „u iznosu od preko priznatog duga tijekom stečajnog postupka, pa je tuženik u obavezi pored priznatog duga od 804.836,00KM priznati i preostali dio duga do nastalog dužnog iznosa od 1,551.571,03 KM kako bi se tužitelj [apelant] kao stečajni povjerilac svrstao u red naplate potraživanja kako da se to odredi po stečajnom sudu“, kao i da mu tuženi platiti troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant podnio tužbu radi utvrđenja duga, u kojoj je naveo da je u toku stečajni postupak protiv tuženog u kojem je apelant prijavio svoja potraživanja od tuženog u iznosu od 1.551.571,03 KM (nastalih prema ugovorima o lizingu 96741 i 96752), te da mu je priznato potraživanje u iznosu od 804.836,00 KM o čemu je doneseno Rješenje Općinskog suda St-24/98, od 25. juna 2001. godine. Za dokazivanje ostalog duga preko dosuđenog apelant je upućen na parnicu. Tuženi je osporio apelantov tužbeni zahtjev, te je istakao da je potraživanje namirio tako što je u izvršnom postupku apelantu predao šest automobila. U toku dokaznog postupka Općinski sud je izvršio uvid u spis St-24/98, spis izvršnog suda Ip-86/01, proveo vještačenje s vještakom finansijske struke, kao i izvršio uvid u ugovore o lizingu.
7. Općinski sud je naveo da nije izvršio uvid u spis St-9/04 jer je isti dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje po žalbi. Takođe, Općinski sud je naveo da, obzirom da je vještak koji je izvršio uvid u spis broj St-9/04 istakao da u njemu ne postoji dokumentacija niti je priložena uz apelantovu prijavu u stečajnu masu dužnika, iz koje bi bila evidentira tj, dokumentirana apelantova potraživanja koja se prijavom i potražuju, sud je smatrao da uvid u spis nije potreban. Također, Općinski sud je naveo da je vještak istakao da je od apelanta tražio dostavu dokumentacije na koju se apelant poziva u prijavi svojih potraživanja, ali mu ona nije dostavljena.
8. Temeljem brižljive ocjene dokaza sud je, primjenom čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odbio apelantov tužbeni zahtjev. Imajući u vidu nalaz vještaka kojem je sud vjerovao kao stručnom i objektivnom, a koji je sastavljen na osnovu dokumentacije iz spisa predmeta St-9/04 i Ip-86/01, prema nalazu vještaka je utvrđeno zaduženje tuženog po računima za šest vozila u ukupnom iznosu od 1,271.212,40 KM od čega je tuženi uplatio iznos od 486.397,31 KM, a preostao je dug od 804.836,72 KM. Prema zapisniku u predmetu izvršenja Ip- 86/01 apelantu su vraćena vozila a da nije utvrđena procjena njihove vrijednosti, pa je po knjigovodstvu tuženog nakon vraćanja vozila saldo 0. Također, prema iskazu vještaka proizlazi da je pismeno tražila od apelanta da se izjasni zbog čega je došlo do određenih razlika u iznosu potraživanja, ali se on nije izjasnio, niti je utvrđeno da tuženi posjeduje obračun kamata ili kamatni list da bi se vidjelo da kasni s uplatama. Dakle, na osnovu provedenog postupka, naročito finansijskog vještačenja, Općinski sud nije utvrdio apelantova potraživanja preko iznosa priznatog u stečajnom postupku, a što u potpunosti odgovara knjigovodstvenom stanju tuženog. Apelant prema zaključku suda nije dokazao preostali iznos niti je uz prijavu priložio dokaze o visini potraživanja. Imajući u vidu odredbu člana 77. ZPP sud je odio apelantov tuženi zahtjev.
9. Kantonalni sud je, rješavajući apelantovu žalbu, donio Presudu broj 68 0 Ps 001539 09 Pz od 5. novembra 2009. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da žalba nije osnovana, te je ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda i razloga propisanih članom 221. ZPP odlučio da žalbu odbije. Kantonalni sud je, u vezi s tim, naveo da je Rješenjem Kantonalnog suda broj ST-24/98 od 25. juna 2001. godine apelant upućen na parnicu, kao i da je Općinski sud svojim Rješenjem Ip- 86/01 izvršio pravomoćnu i izvršnu privremenu mjeru Pokrajinskog suda u Klagenfurtu koja je priznata po Odluci Kantonalnog suda Livno broj 10/01, od 31. jula 2001. godine kao izvršna isprava tako da se vozila navedena u odluci predaju apelantu sa svim dokumentima i ključevima.
11. Zatim, polazeći od apelantaovog tužbenog zahtjeva i obrazloženja prvostepenog suda, Kantonalni sud je naveo da je vještak ostao kod mišljenja da apelant nije uradio procjenu vrijednosti vraćenih vozila, a po prijavi kojom je dostavljen obračun vozila je 1,333.685,97 dok fakture glase na 1.271.212,40 KM, a kamata je obračunata od 29. juna 2000. godine do 31. maja 2001. godine u iznosu od 177.381,17 KM, te da kamatni list nije zaprimljen kod tuženog. Kantonalni sud je naveo da je vještak posebno istakao da je, zbog „neurađene procjene“ vraćenih vozila prilikom primopredaje apelantu, kao i zbog činjenice da apelant nije dostavio valjane finansijsko knjigovodstvene dokumente o potraživanju većem od 804.836,72 KM, tuženi povratom vozila zatvorio svoja dugovanja prema apelantu. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, te imajući u vidu i druge provedene dokaze, prema mišljenju Kantonalnog suda, Općinski sud je pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev, dajući za svoje obrazloženje valjane razloge, koje je u potpunosti prihvatio i Kantonalni sud. Prema mišljenju Kantonalnog suda u apelantovoj žalbi se ne navodi ništa novo što bi uticalo na drugačije rješavanje predmeta. Kantonalni sud je s tim u vezi istako da je vještak na ročištu dao odgovore na sve apelantove prigovore, koje apelant ponovo ističe u žalbi, a posebno na činjenicu da je vještak sačinio svoj nalaz i mišljenje na osnovu raspoložive dokumentacije, te uvidom u spis broj St-9/04 i IP-86/01, da je vještak tražio finansijsku dokumentaciju od apelanta, koju mu apelant nije dostavio, te da se dokumentacija na koju se apelant poziva ne nalazi ni u spisu ST-9/04, a u odnosu na šta je vještak utvrdio da osim „gole prijave potraživanja“ nema ništa drugo, pa su svi apelantovi žalbeni prigovori paušalni i neargumentovani, pa samim tim, prema mišljenju Kantonalnog suda i neosnovani.
12. Vrhovni sud je, odlučujući po apelantovoj reviziji, donio Presudu broj 68 0 Ps 001539 10 Rev od 26. aprila 2011. godine, kojom je reviziju odbio.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su činjenična utvrđenja nižestepenih sudova zasnovana na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke koji je izvršio uvid u raspoloživu dokumentaciju tuženog i ispostavljene račune za vozila. Uz prijavu potraživanja apelant nije priložio dokumentaciju kojom bi potkrijepio svoj zahtjev u traženom iznosu. Vrhovni sud je naveo da osim dokaza za utvrđeni iznos potraživanja, koje je vještak imao u vidu, apelant i ne ukazuje na druge dokaze, osim što istrajava u tvrdnji da je sud trebao izvršiti uvid u spis iz stečajnog postupka broj St:9/04. Vrhovni sud je zaključio da, s obzirom da je vještak u dopuni svog nalaza na ročištu za glavnu raspravu potvrdio da u spisu broj St-9/04 uz prijavu potraživanja nije priložena i dokumentacija, dokazi za potraživanje iz prijave, a da apelant nije konkretizovao dokaze koji se prema njegovim tvrdnjama nalaze u tom spisu, apelant nije dokazao svoja potraživanja u većem iznosu od utvrđenog. Vrhovni sud se pozvao na pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku, koje obavezuje sud da uzme za nedokazanu onu činjeničnu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije predložila sudu dovoljno odgovarajućih dokaza. U konkretnoj situaciji apelant je u skladu s odredbom člana 7. stav 1. u vezi s članom 123. stav 1. ZPP bio dužan dokazati činjenice koje predstavljaju osnov njegovog tužbenog zahtjeva, odnosno da je njegovo potraživanje od tuženog u stečaju veće od utvrđenog iznosa od 804.836,00 KM, da je ukupni dug 1.551.571,03 KM. Apelant tokom postupka te činjenice nije uspio dokazati, pa su prema mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi, pravilno primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja, odbili njegov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je utvrdio da su apelantovi prigovori u reviziji, kojima osporava nalaz i mišljenje vještaka, prigovori na činjenična utvrđenja iz kojih razloga se revizija ne može izjaviti (član 240. stav 2. ZPP). Kako nije našao da postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti (član 241. ZPP) Vrhovni sud je reviziju kao neosnovanu odbio primjenom odredbi člana 248. ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje da su osporene presude bazirane na nalazu vještaka koji je nepotpun i nejasan i nije sačinjen u skladu s pravilima struke. Apelant ističe da je ovakvom nalazu prigovarao u toku postupka, a posebno zbog činjenice da vještak nije izvršio uvid u spis ST-9/04, koji je prvostepeni sud prema mišljenju apelanta trebao obaviti po službenoj dužnosti. Nakon uvida u navedeni spis, prema apelantovom mišljenu, vještak bi dao potpun i tačan nalaz. Apelant ističe da nije jasno zašto je sud odbio apelantov prijedlog da se pribavi spis St-9/04, ali iz navedenog jasno proističe da strane nisu bile ravnopravne u ovom postupku.
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je u odluci koju je donio obrazloženo zašto što je apelantova revizija odbijena, i zašto je tužbeni zahtjev neosnovan, pa smatra da nisu povrijeđena apelantova prava i predlaže da se apelacija odbije.
16. Kantonalni sud je istakao da nije jasno u čemu se sastoje navodna kršenja prava apelanta. Kantonalni sud smatra navode o kršenju prava neosnovanim i neutemeljenim, te predlaže da se apelacija kao takva odbije.
17. Općinski sud je u odgovoru naveo da suda nije povrijedio materijalno i procesno pravo u postupku po apelantovoj tužbi, kao i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, pa predlaže da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. maja 2011. godine a apelacija je podnesena 13. juna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.[...]
26. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo, da su odluku bazirali samo na nalazu vještaka (koji apelant osporava), kao i da nisu izvršili uvid u spis St-24/98, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
27. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Ustavni sud također podsjeća i na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje. U suprotnom, postoji kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
29. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a da pri tome ne precizira niti navodi u čemu se ona sastoji. Iz apelacije se stiče zaključak da se apelant žali jer su sudovi utvrdili da nije dokazao svoje potraživanje. Međutim, osim apelantovog nezadovoljstva donesenim presudama u konkretnom predmetu Ustavni sud ne može da nađe ništa što bi upućivalo da je došlo do pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog prava. Naime, Ustavni sud primjećuje da su sudovi na tri instance zaključili da apelant nije dokazao svoje potraživanje (razliku potraživanja preko iznosa dosuđenog u stečaju), te su dali jasne razloge za svoje odlučenje, odnosno primjenom čl. 7, 8, 123. i 126. ZPP-a odbili apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud, također, primjećuje da su odluke sudovana zasnovane na nalazu vještaka, kao i izvršenom uvidu u sudske spise – iz stečajnog i izvršnog postupka (St-24/98 i Ip-86/01), te u ugovore o lizingu, na osnovu čega su sudovi zaključili da apelant nije dokazao svoja potraživanja od tuženog preko iznosa utvrđenog u stečajnom postupku, a što u potpunosti odgovara knjigovodstvenom stanju tuženog. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da u postupku po apelaciji apelant nije konkretizovao svoje navode već ponavlja iste prigovore koje je isticao u postupku po žalbi i reviziji (koji se uglavnom svode na činjenicu da nije izvršen uvid u spis St-9/04), o kojima su odlučili drugostepeni sud i revizioni sud te dali obrazloženja koja se Ustavnom sudu ne doimaju proizvoljnim. Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da osporene odluke ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, kada je zbog činjenice da apelant nije dokazao svoje potraživanje sud donio odluku kojim odbija tužbeni zahtjev.
30. U pogledu apelantovih navoda vezanih za ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da je nalaz vještaka, kojem je sud vjerovao nejasan, nepotpun i nije sačinjen u skladu s pravilima struke, jer vještak nije izvršio uvid u spis St-9/04 te nije dao odgovor na koje se odnose na utemeljenost apelantovog potraživanja apelanta. Takođe, apelant se žali da sud nije izvršio uvid u spis St-9/04, te da nije jasno zašto to nije učinio. Što se tiče nalaza vještaka, Ustavni sud primjećuje da su sudovi prihvatili nalaz vještaka, u kojem je navedeno da je vještak izvršio uvid u spis suda St-9/04 i spis Ip-86/01, kao i drugu raspoloživu dokumentaciju, koja očigledno nije bila dostatna da vještak u nalazu i mišljenju zaključi da apelant ima potraživanja u iznosu preko dosuđenog u stečajnom postupku. Što se tiče apelantovog navoda da sud nije izvršio uvid u spis St-9/04, Ustavni sud zapaža da je u tom smislu jasno obrazloženje suda da je vještak izvršio uvid u spis i zaključio da u tom spisu nema relevantne dokumentacije. Imajući u vidu da je vještak stručno lice koje je pozvano da „pomogne sudu“ jer posjeduje stručnost i znanje koje sudija ne posjeduje, te da je u konkretnom slučaju pozvan vještak finansijske struke, koji je naveo da u spisu St-9/04 nema relevantnu dokumentaciju koja bi „evidentirala tj. dokumentirala“ apelantovo potraživanje koje je prijavio, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju suda da zbog nedostatka potrebne dokumentacije neće vršiti uvid u spis St-9/04. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelant, ukoliko je zaista smatrao da u spisu St-9/04 postoji relevantna dokumentacija i dokazi koji bi upućivali na drugačije rješavanje njegovog slučaja, imao mogućnost da ju dostavi vještaku, ili u toku postupka sam prezentira sudu, odnosno (kao što su sudovi naveli) konkretizuje dokaze koji se nalaze u tom spisu, što apelant nije uradio, kako proizlazi iz osporenih presuda - ni na izričito traženje vještaka.
31. U odnosu na apelantove navode da u dokaznom postupku nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom, jer sud nije izvršio uvid u spis St-9/04, Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda broj U 35/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02; U 95/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). U okolnostima konkretnog slučaja, imajući u vidu osporene odluke, ali i navode iz apelacije, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je apelant bio u neravnopravnom položaju odnosno da mu nije dozvoljeno da iznosi svoje prijedloge. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je apelant imao mogućnost da (ukoliko već nije izvršen uvid u spis St-9/04) na drugi način dokaže svoje potraživanje, odnosno prezentira sudu i vještaku dokumentaciju u prilog svojim tvrdnjama, te je i pozvan da predoči relevantne dokaze vještaku, te apelantova nemogućnost da to učini nije propust suda koji utiče na garancije prava na pravično suđenje.
32. Analizirajući provedeni postupak, ocjenu dokaza, odnosno obrazloženja redovnih sudova, u smislu prethodno navedenih standarda i principa, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda, u smislu utvrđivanja činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene materijalnog prava, te jednakosti strana u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su s tim u vezi apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije neosnovani.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi nakon provedenog postupka, u kojem apelant nije uspio dokazati svoje potraživanje, dali jasna i razumna obrazloženja za svoju odluku.
35. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić