Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2213/11 (P. S.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Naknada
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Eksproprijacija
- Građanski postupak
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2213/11
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2213/11, rješavajući apelaciju Petra Stojanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Petra Stojanovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 000435 10 Rev od 3. februara 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 000435 08 Gž od 11.
augusta 2010. godine i Presude Općinskog suda Gradačac broj 23 0 P 000435 07 P od 20. juna 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Petar Stojanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Špionice, kojeg zastupa Mina Vikalo, advokat iz Srebrenika, podnio je 26. maja 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 28 0 P 000435 10 Rev od 3. februara 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 P 000435 08 Gž od 11. augusta 2010. godine i Presude Općinskog suda Gradačac (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 000435 07 P od 20 juna 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, kao i od tuženih Općine Srebrenik, „Voćni rasadnik“ d.o.o. Majevica i „Majevica“ d.d. Srebrenik, kao suprotne strane u postupku, zatraženo je 9. aprila 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. aprila 2014. godine, Kantonalni sud 24. aprila 2014. suda, Općinski sud 16. aprila 2014. godine, Općina Srebrenik 18. aprila i „Majevica“ d.d. Srebrenik 17. aprila 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud donio je Presudu broj 28 0 P 00435 07 P od 20. juna 2008. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev koji glasi: poništava se sporazum o naknadi za eksproprisane nepokretnosti zaključen dana 9. juna 1977. godine, između apelanta kao vlasnika eksproprisanih nepokretnosti i korisnika eksproprijacije d.o.o. Majevica Srebrenik uz učešće ovlaštenog lica iz Općine Srebrenik i shodno tome nalaže se strankama da izvrše vraćanje zamijenjenih nekretnina, tako da tuženi vrate apelantu parcelu k.č. broj 97 zv. „Crkvina“ njiva u površini od 8914 m², upisanu u zk ul. 154 k.o. Špionica Gornja i predaju u posjed i slobodno raspolaganje apelantu, a od apelanta uzmu u posjed i slobodno raspolaganje parcelu k.č. broj 409 zv. „Krč“ u površini od 3816 m² k.o. Gornja Špionica; ili da se obavežu tuženi da apelantu naknade 1184 m² zemljišta iz parcele označene kao k.č. broj 97 zv. „Crkvina“ ili da mu plate 35.000,00 KM za naknadu za preostali dio eksproprirane nepokretnosti, i to sa zakonskom, zateznom kamatom, kao i da mu naknade troškove postupka.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant pokrenuo postupak tužbom protiv „Majevica“ d.d. Srebrenik (tuženi), Općine Srebrenik (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i „Voćni rasadnik“ d.o.o. Majevica (u daljnjem tekstu: trećetuženi) radi poništenja sporazuma o naknadi za eksproprirane nepokretnosti ili dodatne naknade. Sud je nakon provedenog postupka utvrdio da je rješenjem Sekretarijata za poslove općinske uprave Skupštine opštine Srebrenik od 7. septembra 1976. godine potpuno eksproprirana i izuzeta iz posjeda parcela k.č. broj 97 zv, „Crkvina“ u površini od 8914 m², koja je bila apelantovo vlasništvo, a zbog potrebe da se izgrade rasadnik i sjemenska priplodna stanica u Špionici u korist UPI Sarajevo-OOUR Majevica Srebrenik. Nadalje je u izreci rješenja utvrđeno da će se na ekspropriranim nepokretnostima izvršiti uknjižba društvene svojine s pravom korištenja UPI Sarajevo OOUR Majevica Srebrenik, te da korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed ekspropriranih nepokretnosti danom pravosnažnosti rješenja (rješenje je postalo pravosnažno 18. marta 1977. godine). Uvidom u zapisnik o raspravi za sporazumno određivanje naknade za eksproprirane nepokretnosti od 9. juna 1977. godine utvrđeno je da su apelant i korisnik eksproprijacije UPI Majevica OOUR Voćar Srebrenik zaključili sporazum o naknadi koji je unijet u zapisnik. U skladu s tim sporazumom korisnik eksproprijacije se obavezao da će apelantu na ime naknade za eksproprirano zemljište isplatiti određen iznos novca, a ujedno i dati mu svoju nekretnine označenu kao k.č. 126/2 k.o. Velika šuma, u površini od 5000 m². U zapisniku je navedeno da ima snagu izvršnog naslova, u smislu odredbi Zakona o eksproprijaciji.
7. Sud je nadalje naveo da potpisani sporazum ima snagu poravnanja u upravnom postupku, kojim stranke uređuju svoje imovinskopravne odnose i njegovim zaključivanjem se okončava postupak određivanja naknade za eksproprirane nepokretnosti. Sud je istakao da sporazum o naknadi zamjenjuje pravosnažno sudsko rješenje o određivanju naknade za eksproprirane nepokretnosti, zbog čega stranke ne mogu protiv njega izjaviti žalbu ili koristiti druga pravna sredstva. Prema članu 76. stav 4. Zakona o eksproprijaciji na osnovu zapisnika u koji je unesen sporazum o naknadi može se tražiti izvršenje u roku koji je određen u tom sporazumu, a izvršenje radi neispunjenja novčanih obaveza provodi općinski organ uprave pred kojim je zaključen sporazum, tj. općinski organ uprave nadležan za imovinskopravne poslove, primjenom odgovarajućih odredbi zakona o opštem upravnom postupku. Slijedom navedenog, sud je zaključio da apelant neosnovano traži poništenje sporazuma o naknadi jer nije u cijelosti izvršen, odnosno predana mu je manja parcela, jer takav zahtjev prema mišljenju suda nije pravno utemeljen. Rješenje o eksproprijaciji od 7. septembra 1976. godine je pravosnažno i izvršno i apelant ga nije pobijao, pa su apelantove eksproprirane nekretnine prešle u državnu svojinu, a korisnik eksproprijacije je danom pravosnažnosti rješenja stekao pravo na njihov posjed, tako da apelant neosnovano traži i da se izvrši vraćanje zamijenjenih nekretnina, pa ja sud apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan.
8. U odnosu na postavljeni apelantov alternativni zahtjev, sud je naveo da, u skladu s odredbama Zakona o eksproprijaciji, apelant neosnovano putem suda traži naknadu zemljišta iz njegove eksproprirane parcele (u površini od 1184 m² ili isplatu 35.000 KM), zbog toga što je mogao tražiti izvršenje sporazuma o naknadi koje provodi općinski organ uprave nadležan za imovinskopravne poslove, a kako je to već i obrazloženo, te u tome postupku isticati zahtjeve za način izvršenja nerealizovanog dijela obaveze korisnika eksproprijacije, pa je sud i alternativni zahtjev odbio kao neosnovan.
9. Sud je naveo da tuženi „Majevica“ d.d. Srebrenik ne spori da je bila korisnik eksproprijacije i kako se po sporazumu o naknadi za eksproprirane nepokretnosti jedino on i obavezao na davanje naknade sud je utvrdio da je tuženi pasivno legitimisan u ovom sporu. U odnosu na drugotuženog i trećetuženog sud je utvrdio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer je drugotužena samo učestvovala u postupku, a trećetuženi, kako je utvrđeno, nije pravni slijednik korisnika eksproprijacije.
10. Kantonalni sud je donio Presudu broj 28 0 P 000435 08 Gž od 11. augusta 2010. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
11. U obrazloženju presude sud je naveo da je žalba neosnovana. Istaknuto je da sporazum koji je zaključen u smislu Zakona o eksproprijaciji predstavlja poravnanje koje se može pobijati tužbom za poništenje zbog prevare, prinude i zablude (mane volje, odredbe čl. 60, 61. i 65. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO) i prekomjernog oštećenja (član 139. ZOO). Pravo da se zahtijeva „poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom subjektivnog prekluzivnog roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, a u svakom slučaju prestaje istekom objektivnog roka od tri godine od zaključenja ugovora“ (član 117. stav 1. i 2. ZOO). Sud je naveo da se apelant na zapisniku kod Općinskog suda u Srebreniku od 5. februara 2004. godine izjasnio da je uveden u posjed nekretnine 1981. godine i tada je znao da nema površinu od 5000 m². Kako je apelant podnio tužbu 1988. godine sud je zaključio da je nastupila prekluzija, gubitak prava na poništenje, jer su od podnošenja tužbe istekli prekluzivni rokovi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, u kojim se može tražiti poništenje ugovora. Dalje je istaknuto da je za postavljeni tužbeni zahtjev za poništenje ugovora, prema stavu suda, pasivno legitimisan jedino korisnik eksproprijacije-tuženi, dok drugotuženi i trećetuženi nisu pasivno legitimisani.
12. Imajući u vidu da je prvostepeni sud odbio apelantov zahtjev pozivom na druge materijalne propise, ali s obzirom da i pravilnom primjenom materijalnog prava treba donijeti istu odluku, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Zatim, Kantonalni sud je naveo da je odbijen apelantov zahtjev za poništenje ugovora te mu ne pripada ni pravo da zahtijeva vraćanje eksproprirane nekretnine na kojoj je prestalo njegovo vlasništvo (član 113. stav 1. ZOO). Kantonalni sud je utvrdio da drugotuženi i trećetuženi nisu pasivno legitimisane osobe ni za eventualno postavljeni zahtjev za naknadu, kao ni tuženi. S tim u vezi, sud je istakao da apelant nije pobijao rješenje o eksproprijaciji kojim je prestalo njegovo vlasništvo na k.č. broj 97, pa ne stoji ni obaveza ranijeg korisnika eksproprijacije da naknadi razliku površine iz parcele koja je bila predmet eksproprijacije niti da mu isplati novčanu naknadu.
13. Vrhovni sud je donio Presudu broj 28 0 P 000435 10 Rev od 3. februara 2011. godine, kojom je reviziju odbio kao neosnovanu.
14. U obrazloženju presude, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja i apelantovog tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepene presude pravilne i zakonite. Vrhovni sud je prije svega naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi odredaba člana 7. i člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Takođe, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 240. ZPP propisano da se revizija može izjaviti zbog povrede odredbi parničnog postupka iz člana 209. tog zakona koja je učinjena pred drugostepenim sudom, dakle ne zbog povreda učinjenih pred prvostepenim sudom, pa u tom smislu nisu osnovani navodi iz apelantove revizije. Zatim, Vrhovni sud je zaključio, suprotno navodima revizije, da je pravilan zaključak drugostepenog suda da sporazum koji su stranke zaključile pred nadležnim organom, u smislu Zakona o eksproprijaciji, predstavlja poravnanje koje se može pobijati tužbom za poništenje „zbog prevare, prinude i zablude (mane volje, čl. 60, 61. i 65), kao i prekomjernog oštećenja (čl. 139. ZOO-a)“. Istaknuto je da je odredbom čl. 117. ZOO-a propisano da se „tužba za poništenje rušljivog ugovora može podići u roku od 1 godine (st. 1) odnosno 3 godine od dana zaključenja ugovora (st. 2). Rokovi propisani navedenom odredbom su prekluzivni rokovi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.“ Zbog navedenog, imajući u vidu apelantovu izjavu da je ušao u posjed nekretnina 1981. godine, kada je saznao za površinu dodijeljene parcele, a tužbu je podnio 1988. godine, to je nesporno da je tužba podnijeta nakon isteka roka, pa je nastupila prekluzija, odnosno gubitak apelantovog prava da traži poništenje predmetnog sporazuma o naknadi za eksproprirane nepokretnosti. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je tuženi, kao korisnik eksproprirane imovine, jedini pasivno legitimisan, pa su osnovani prigovori nedostatka pasivne legitimacije drugotuženog i trećetuženog. Takođe, sud je ocijenio pravilnim i zaključak drugostepene presude da nije osnovan apelantov zahtjev kojim traži naknadu za predaju iz eksproprirane nekretnine zemljišta u površini od 1184 m², ili isplatu novca, jer se obaveza vraćanja ispunjenog prema odredbi člana 113. ZOO zasniva na rušljivom ugovoru koji je poništen, a to u ovom predmetu nije slučaj. Zatim, sud je istakao da apelant nije pobijao rješenje o eksproprijaciji pa mu je prestalo pravo vlasništva na parceli k.č. 97, tako da tuženi nije u obavezi da naknadi razliku površine te parcele ili isplati naknadu. Sud je ocijenio i ostale revizione prigovore i zaključio da oni nisu od uticaja za drugačije rješavanje spora, pa ih kao takve nije ni obrazlagao.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu. Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U apelaciji apelant osporava navedene odluke kao proizvoljne i nezakonite, navodeći da je potpisan sporazum o naknadi za ekspropriranu imovinu, te da apelantu do 1986. godine „nije bio dozvoljen pristup općinskim organima“, kao i da korisnik eksproprijacije nije ispunio svoje obaveze prema apelantu. Apelant osporava odluke durugostepenog i Vrhovnog suda, koji su primijenili odredbe ZOO, jer Zakon o eksproprijaciji ne upućuje na primjenu ovih odredbi. Apelant se poziva na odredbe čl. 70, 75. i 76. Zakona o eksproprijaciji, te se žali na način na koji je sud odlučio, jer je apelant samo tražio realizaciju sporazuma iz 1977. godine. Takođe apelant smatra da je trebalo da općinski organ provede eksproprijaciju, pa je proizvoljan stav sudova da drugotuženi nije pasivno legitimisan.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju predložio da se ona odbije kao neosnovana jer je odluka donijeta u skladu sa zakonom i Ustavom Bosne i Hercegovine i nije bilo povreda na koje apelant ukazuje iz Evropske konvencije.
17. Kantonalni sud je naveo da nije u postupku po žalbi utvrdio razloge koje je apelant isticao u žalbi, te je sve obrazložio u svojoj odluci. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije.
18. Općina Srebrenik je u odgovoru navela da su osporene odluke zasnovane na zakonu i nema kršenja prava na koje se apelant poziva, te smatraju da je apelacija neosnovana.
19. Tuženi se u odgovoru izjasnio da smatra da su neosnovani navodi u apelaciji, da su sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje, pravilno primijenili materijalno pravo i postupali po odredbama postupka.
V. Relevantni propisi
20. U Zakonu o eksproprijaciji («Službeni list SRBiH» broj 12/87 - prečišćeni tekst i broj 38/89, «Službeni list RBiH» broj 15/94) relevantna odredba glasi:
Član 76.
Sporazum o naknadi za eksproprisanu nepokretnost mora sadržavati naročito oblik i visinu naknade i rok u kojem je korisnik eksproprijacije dužan ispuniti obavezu u pogledu naknade.
Sporazum o naknadi unosi se u zapisnik, koji mora sadržavati sve podatke neophodne za ispunjenje obaveze korisnika eksproprijacije. Sporazum o naknadi ili dijelu naknade je zaključen kada obje stranke potpišu zapisnik u kojem je sporazum unesen.
Zapisnik u koji je unesen sporazum o naknadi ima snagu izvršnog rješenja čije izvršenje provodi kada je riječ o nenovčanim potraživanjima organ iz stava 1. prethodnog člana.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 13/94 i «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Prijetnja Član 60.
Ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom radnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ova zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi.
Zabluda Član 61.
Zabluda je bitna ako se odnosi na svojstva predmeta, na lice sa kojim se zaključuje ugovor, ako se zaključuje s obzirom na to lice, kao i na okolnosti po kojima se po običajima u predmetu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače zaključila ugovor takve sadržine.
Prevara Član 65.
Ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na zaključenje ugovora, druga strana može zahtijevati poništaj ugovora i onda kada zabluda nije bitna.
Posljedica poništenja Član 113.
Ako je na osnovu rušljivog ugovora koji je poništen nešto bilo ispunjeno, ima se izvršiti vraćanje, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što se ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu.
Prestanak prava Član 117.
Pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za rušljivost, odnosno prestanak prinude.
To pravo a u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora.
Očigledna nesrazmjera uzajamnih davanja Član 139.
Ako je između obaveza ugovornih strana u dvostranom ugovoru postojala u vrijeme zaključenje ugovora očigledna nesrazmjera, oštećena strana može zahtijevati poništenje ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti e morala znati.
VI. Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. marta 2011. godine, a apelacija je podnesena 26. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. U navodima apelacije se ističe da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
28. Apelant smatra da su sudovi donoseći osporene odluke pogrešno primijenili materijalno pravo, pogotovo jer su se pozvali na odredbe ZOO, na koje prema mišljenju apelanta ne upućuje Zakon o eksproprijaciji.
29. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
31. Apelant, u suštini, izražava nezadovoljstvo zbog odbijajuće presude. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjeva, te da je Kantonalni sud potvrdio odluku, ali primjenom drugih materijalnih propisa. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je protekao prekluzivni rok u kojem je apelant mogao tražiti poništenje sporazuma o naknadi zaključenog pred nadležnim općinskim organom, u skladu s odredbama ZOO. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je apelant zaključio sporazum o naknadi s tuženim (prednikom tuženog) pred nadležnim upravnim organom 1977. godine i da je po tom sporazumu korisnik eksproprijacije trebao apelantu isplatiti određeni dio novca, kao i predati mu u posjed zemljište površine 5000 m². Zatim, sudovi su utvrdili da je apelant ušao u posjed nekretnina 1981. godine. Imajući u vidu činjenicu da je postavljenim tužbenim zahtjevom (u tužbi koju je podnio 1988. godine) apelant tražio poništenje sporazuma o naknadi, koji ima pravno dejstvo poravnanja i koje se može pobijati samo pod uslovima predviđenim čl. 60, 61, 65. i 139. ZOO zbog mana volje i prekomjernog oštećenja, u roku od jedne odnosno tri godine, kako je propisano odredbama člana 117. ZOO, Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu, odnosno odbio apelantov tužbeni zahtjev - zbog proteka prekluzivnog roka za podnošenje tužbe. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji potvrdio drugostepenu presudu, pri tome smatrajući ispravnim i stav Kantonalnog suda u pogledu odbijanja apelantovog alternativnog zahtjeva jer se obaveza vraćanja ispunjenog prema odredbi člana 113. ZOO zasniva na ugovoru koji je poništen, što u konkretnom predmetu nije slučaj, kao i zbog činjenice da apelant nije pobijao rješenje o eksproprijaciji pa je mu je prestalo pravo vlasništva na parceli k.č. broj 97, tako da ne postoji ni obaveza korisnika eksproprijacije da mu naknadi razliku površine, odnosno da mu isplati novčanu naknadu. Takođe, sudovi su jasno naveli da je u postupku pasivno legitimisan samo tuženi, dok je drugotuženi, nadležni organ opštine, samo provodio predmetni postupak eksproprijacije.
32. Ustavni sud primjećuje da su sudovi na tri instance bili saglasni u pogledu odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva, te je Kantonalni sud, a što je potvrdio i Vrhovni sud, utvrdio da je apelantu protekao rok za podnošenje tužbe, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, odnosno činjenicu da je sporazum o naknadi koji je zaključen u smislu odredbi Zakona o eksproprijaciji po svojoj pravnoj prirodi predstavlja institut poravnanja u upravnom postupku, u kojem stranke uređuju imovinskopravne odnose (član 76. stav 3). Ustavni sud primjećuje da su sudovi jasno naveli da sporazum o naknadi zamjenjuje sudsko rješenje o određivanju naknade te se ne može ni pobijati pravnim lijekovima. U skladu s tim, sudovi su naveli da je poništenje sporazuma o naknadi koji je zaključen moguće jedino pod uslovima propisanim relevantnim odredbama zbog mana volje i prekomjernog oštećena, koje su sadržane u odredbama ZOO. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili svoj pravni stav u pogledu primjenjivosti relevantnih odredbi ZOO u konkretnom slučaju, pa Ustavni sud s obzirom na činjenična utvrđenja redovnih sudova i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim su utemeljili svoje odluke, ponuđena obrazloženja u datim okolnostima ne smatra proizvoljnim, niti smatra da je izostala pravilna primjena materijalnog prava.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost prilikom primjene materijalnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
34. Apelant, takođe, navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje, odnosno zbog činjenice da je apelant nezadovoljan ishodom postupka, Ustavni sud zaključuje da nije potrebno posebno razmatrati ove navode. Ostali navodi
35. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Osim paušalnog navoda, apelant nije konkretizovao u čemu se povreda sastoji. Takođe, u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije Ustavni sud ukazuje da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da se na povredu ovog prava apelant žali u odnosu na pravo na pravično suđenje.
36. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao pravo na efikasan pravni lijek i da ga je iskoristio, tj. izjavio je žalbu na prvostepenu presudu koja je odbijena, kao i reviziju koja je odbijena. Imajući u vidu jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud naglašava da pojam «djelotvoran pravni lijek» ne znači da rezultat korištenja određenog pravnog lijeka mora biti pozitivan za onoga ko ga koristi, već se, između ostalog, zahtijeva da nadležni organi imaju ovlaštenja da, ukoliko prihvate apelantove suštinske argumente, izmijene u njegovu korist odluku koju osporava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A, broj 161, stav 120). S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da je apelant imao mogućnost da koristi pravne lijekove i da je to pravo koristio. Činjenica da rezultat tih pravnih lijekova nije bio pozitivan za apelanta sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na efikasan pravni lijek.
37. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana
13. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da osporene odluke sadrže jasna i zadovoljavajuća obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te zbog toga što Ustavni sud nije utvrdio da postoji bilo šta što ukazuje na to da su prekršena prava apelanta iz navedenog člana.
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada nema ničega što ukazuje na to da je apelantu bilo onemogućeno da koristi zakonom propisane pravne lijekove, osim što je apelant nezadovoljan odlukom povodom žalbe i revizije koju je izjavio protiv prvostepene presude.
40. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić