Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2180/11 (Autoservis „Krajina“ a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2180/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2180/11, rješavajući apelaciju Autoservisa „Krajina“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Autoservisa “Krajina” a.d.

Banja Luka, podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 004569 11 Pž, od 14. aprila 2011. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 004569 03 Ps od 10. decembra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Autoservis „Krajina“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa direktor Mihajlo Luburić iz Banje Luke, podnio je 24. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 P S 004569 11 Pž od 14. aprila 2011. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 57 0 Ps 004569 03 Ps od 10. decembra 2010. godine. Apelantov pravni slijednik, Auto-škola „Krajina“ d.o.o. Banja Luka je dopunio apelaciju 21. februara 2013. godine. Apelantov pravni slijednik zatražio je 21. maja 2014. godine da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti izvršenje odluke Okružnog suda broj 57 0 Ps 004569 03 Ps od 10. decembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg suda, Okružnog suda i Grada Banja Luka, kao suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 7. aprila 2014. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Viši sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. aprila 2014. godine, Okružni sud 15. aprila 2014. godine, a tužilac 24. aprila 2014. godine. III Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Okružni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 004569 03 Ps od 10. decembra 2010. godine kojom je obavezao apelanta da tužiocu na ime naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za period od 1. januara 2002. godine do 31. maja 2003. godine isplati iznos od 15.286,40 KM i zakonsku zateznu kamatu u istom iznosu, zatim na ime komunalne naknade za period od 1. januara 2002. godine do 31. maja 2003. godine iznos od 980,90 KM i zakonsku zateznu kamatu, te na ime komunalne naknade za period 1. januar 2007. godine do 31. decembar 2009. godine iznos od 721,80 KM za zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu isplati troškove postupka.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je utvrdio da među strankama nije sporno da su bile u poslovnom odnosu na osnovu obaveze plaćanja komunalne naknade i naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta. Nesporan je i dug tuženog na osnovu komunalne naknade za period od 1. januara 2002. godine do 31. maja 2003. godine u iznosu od 980,90 KM sa kamatom, kao i dug po osnovu komunalne naknade za period od 1. jula 2007. godine do 31. decembra 2009. godine u iznosu od 721,80 KM, koji je zakonski zastupnik apelanta priznao na glavnoj raspravi, odnosno istakao da ovaj dug ne osporava.

6. Među parničnim strankama je sporno da li je sud nadležan za odlučivanje u ovom predmetu, kao i da li je apelant u obavezi isplatiti tužiocu naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta. Apelant je istakao prigovor nenadležnosti suda. S tim u vezi, sud je naveo da je rješenjem Sekretarijata za prostorno uređenje i komunalnu djelatnost Opštine Banja Luka (u daljnjem tekstu: Sekretarijat) od 15. jula 1995. godine utvrđena obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za apelanta u iznosu od 2.075,60 novih dinara, uz napomenu da u slučaju kada se visina naknade mijenja na osnovu odluke nadležnog organa prema vrijednosti boda neće se uručivati posebna rješenja. Okružni sud je naveo da predmet tužbenog zahtjeva nije osporavanje utvrđene visine naknade za gradsko građevinsko zemljište prema navedenom rješenju, u kojem slučaju bi se radilo o upravnom postupku. Okružni sud je naveo da se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje neizmirenog duga po ispostavljenim računima, što spada u sudsku nadležnost, pa je tužilac u skladu s tada važećim zakonom o izvršnom postupku podnio osnovnom sudu prijedlog za izvršenje, a nakon što je apelant izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju postupak je nastavljen kao po tužbi.

7. Okružni sud je nadalje istakao da apelant osporava svoju obavezu plaćanja naknade za gradsko građevinsko zemljište pozivajući se na Odluku Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11-0-U-06- 000151 od 28. novembra 2006. godine i Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18-0-Uvp-07-000042, od 25. juna 2008. godine.

8. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta određena Zakonom o gradskom građevinskom zemljištu i Odlukom o građevinskom zemljištu opštine Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odluka), a tužilac je u skladu s ovim zakonom i Odlukom donio Rješenje broj 05-370-425/02 ROBNAK- 171/02/01301128, od 12. marta 2002. godine, kojim je, prema propisanim mjerilima, obračunao i utvrdio visinu naknade za tuženog u mjesečnom iznosu od 899,20 KM.

9. Zatim, sud je naveo da je u odlukama Vrhovnog suda i Okružnog suda, na koje se poziva apelant, zauzet pravni stav da su vlasnici objekta bili dužni platiti naknadu za uređenje građevinskog zemljišta u fazi dobijanja dozvole za građenje, te da su ti troškovi već jednom obuhvaćeni plaćanjem te dozvole i ponovno određivanje naknade predstavlja zabranjeno nametanje dvostruke novčane obaveze po istom osnovu. Međutim, sud je istakao da su navedene odluke donesene nakon stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 41/03 i 86/03), te se pravni stav iz navedenih odluka ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer je naknada apelantu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta utvrđena u vrijeme važenja ranijeg Zakona o građevinskom zemljištu.

10. Okružni sud je naveo da je s ciljem utvrđivanja visine dugovanja izveden dokaz finansijskim vještačenjem stalnog sudskog vještaka finansijske struke, kojem je sud vjerovao.

11. Na osnovu navedenog, a u skladu s odredbom člana 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koja propisuje da je povjerilac u obveznom odnosu ovlašten da zahtijeva od dužnika ispunjenje obaveze a dužnik je dužan ispuniti obavezu savjesno u svemu kako ona glasi, Okružni sud je odlučio kao u izreci. Zatim, članom 277. ZOO propisano je da tuženi koji kasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zakonsku zateznu kamatu, te je istaknuto da je odredbom člana 324. ZOO propisano da dužnik počinje kasniti kada ne ispuni obavezu u roku određenom za njeno ispunjenje. Imajući u vidu odredbe ZOO vještak je u svom nalazu obračunao zakonsku zateznu kamatu, počev od početka apelantovog kašnjenja po svakom pojedinom računu pa do dana sačinjavanja nalaza i mišljenja. Sud je dosudio tužiocu kamatu izraženu u apsolutnom iznosu s obzirom da, prema članu 46. Zakona o dopuni Zakona o visini zakonskih zateznih kamata RS, kamata ne može prijeći iznos glavnog duga a za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na komunalnu naknadu sud je tužiocu dosudio naknadu od dana uređenja tužbe.

12. Viši sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 004569 11 Pž od 14. aprila 2011. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

13. U obrazloženju presude Viši sud je naveo da žalba nije osnovana i da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. Prema mišljenju Višeg suda prvostepeni sud se pravilno pozvao na odredbe člana 73. Zakona o građevinskom zemljištu, koji je u to vrijeme bio na snazi, čijim odredbama je propisano da se odlukom Skupštine opštine uvodi obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, određuju osnovi i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade u zavisnosti od pogodnosti koje određeno zemljište pruža korisniku te način i rokovi plaćanja naknade.

14. Cijeneći navedene odredbe, te rješenje Sekretarijata od 1995. godine kojim je određena obaveza plaćanja naknade, kao i nalaz vještaka finansijske struke, prvostepeni sud je donio odluku, koja je po mišljenju drugostepenog suda zakonita i pravilna. S tim u vezi Viši sud je istakao da tuženi nije osporavao dug po osnovu komunalne naknade pa su navedeni iznosi utvrđeni prema stanju u spisu. U vezi s apelantovim navodima da je prvostepeni sud trebao cijeniti stavove iz odluka Okružnog suda i Vrhovnog suda Republike Srpske, drugostepeni sud je naveo da stavovi viših sudova nisu obavezujući, a pogotovo jer se ne radi o istom periodu, pa apelantovi žalbeni navodi nisu od značaja. Takođe, drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, tj. član 73. Zakona o građevinskom zemljištu, koji je važio u to vrijeme, iz čijih odredbi jasno proizlazi obaveza plaćanja naknade na ime gradskog građevinskog zemljišta i komunalne naknade, pa je žalbeni navod da je prvostepeni sud trebao cijeniti odredbe čl. 4. i 6. Zakona o građevinskom zemljištu, prema mišljenju Višeg suda, neosnovan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i član 59. stav 2. u vezi sa članom 60. stav 1. Ustava Republike Srpske. Apelant osporava zaključke sudova, navodeći da se ovakvim stavovima teško krše apelantova prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Ustavom RS, te smatra da je odluka o njegovoj obavezi plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta suprotna navedenim aktima. Navodi da je Ustavom Republike Srpske utvrđeno da se zakonom može ograničiti ili oduzeti pravo svojine uz pravičnu naknadu, a u konkretnom slučaju takve naknade nije bilo, „naprotiv jednostranim aktom Grada Banja Luka ustanovljena je nezakonita obaveza apelanta na plaćanje naknade za korištenje zemljišta čiji je vlasnik“ apelant. Apelant se u tom pravcu pozivao na Presudu Ustavnog suda Republike Srpske broj U-16/08 od 18. marta 2011. godine (kojom je utvrđena neustavnost odredbi člana 30. i 32. važećeg Zakona o građevinskom zemljištu «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 112/06) i Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Uvp-07-000042 od 25. juna 2008. godine, koja je donijeta u upravnom sporu. U dopuni apelacije od 21. februara 2013. godine, koju je podnijela Auto-škola „Krajina“ d.o.o. Banja Luka kao apelantov pravni slijednik, dostavljeno je rješenje Okružnog suda od 1. juna 2011. godine o registraciji iz kojeg proizlazi da se apelant pripojio društvu Auto-škola „Krajina“ Banja Luka. U dopuni apelacije apelantov pravni slijednik je dostavio Presudu Višeg suda broj 57 0 Ps 009908 13 Pž od 29. januara 2013. godine kojom je obijen kao neosnovan zahtjev tužioca (Grada Banja Luka) da mu tuženi Auto-škola „Krajina“ Banja Luka plati naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta koja predstavlja obavezu ODP Auto-servis „Krajina“ Banja Luka, jer tužilac nije dokazao da je donio rješenje kojim je pravnom predniku utvrdio ovu obavezu, pa nema ni osnov za potraživanje od pravnog slijednika Auto-škole „Krajina“ Banja Luka. U vezi sa navedenim, u dopuni apelacije koju je dostavio apelantov pravni slijednik, navedeno je da apelant pred privrednim sudom nije isticao činjenice kao što su: da tužilac nije dokazao da su postojali obligaciono-pravni odnosi između njega i tuženog, što znači da nije postojao materijalno-pravni odnos između parničnih stranaka iz kojih bi proizlazile obaveze tuženog a pravo tužioca. Apelantov pravni slijednik je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti izvršenje Odluke Okružnog suda broj 57 0 Ps 004569 03 Ps od 10. decembra 2010. godine.

b) Odgovor na apelaciju

16. Viši sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je Viši sud u postupku po žalbi primijenio odredbe člana 73. Zakona o građevinskom zemljištu, koji je bio na snazi u to vrijeme, iz kojih proizlazi obaveza plaćanja naknade na ime korištenja gradskog građevinskog zemljišta. Viši sud je naveo da je rješenjem Sekretarijata obaveza utvrđena 15. jula 1995. godine, a na osnovu nalaza vještaka sud je utvrdio iznos naknade, zbog čega smatra odluku pravilnom, a apelantove navode neosnovanim.

17. Okružni sud je naveo da u postupku nije došlo do povrede prava koja apelant navodi i da je apelantu pružena mogućnost da se tim pravima koristi pred sudom, te da je odluka donesena u skladu sa zakonom.

18. U odgovoru na apelaciju tužilac je naveo da su odluke pravilne i zakonite. Takođe, tužilac je istakao da u vrijeme nastanka obaveze apelant nije imao pravo svojine na zemljištu, već pravo korištenja, kao i da nije plaćao porez na zemljište. Tužilac je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o građevinskom zemljištu («Službeni list SRBiH» br.34/86, 1/90 i 29/90, te «Službeni glasnik RS» br. 21/92, 29/94, 23/98 i 5/99) relevantne odredbe glase: Član 73.

Odlukom skupštine opštine kojom se uvodi obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (renta) određuju se osnovi i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade u zavisnosti od pogodnosti koje određeno zemljište pruža korisniku: obima i stepena izgrađenosti i uređenosti i položaja zemljišta u naselju, opremljenosti zemljišta komunalnim građevinama i instalacijama, saobraćajne povezanosti i, vrste i kapaciteta objekata za svakodnevno i periodično snabdijevanje, stepena pokrivenosti naselja objektima za zdravstvo, obrazovanje, i kulturu i prirodnih uslova korištenja zemljišta.

[…] Odlukom iz stava 1. ovog člana određuju se način i rokovi plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta.

[…]

20. Odluka Ustavnog suda broj U-16/08, od 18. marta 2011. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/11) u relevantnom dijelu glasi:

Utvrđuje se da član da član 30. i 32. Zakona o građevinskom zemljištu nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.

U obrazloženju Odluke U-16/08 je navedeno:

Ocjenjujući ustavnost čl. 30. i 32. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske, Sud je ocijenio da osporene odredbe nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Naime, Sud je imao u vidu da pojam korištenja zemljišta nije samostalno pravo koje predstavlja specijalni pravni režim na zemljištu, već samo jedan od elemenata prava svojine i ne može biti uslov za nastanak obaveze plaćanja sporne naknade. Imajući u vidu da pravo svojine obuhvata pravo posjedovanja, pravo korištenja i pravo raspolaganja na stvari sud je ocijenio da jedinstven režim prava vlasništva na objektu i zemljištu pod njim i na onom koje služi za redovnu upotrebu tog objekta isključuje obavezu plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta.

VI. Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Višeg suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. maja 2011. godine, a apelacija je podnesena 24. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. Apelant smatra da su redovni sudovi u parničnom postupku pri odlučivanju pogrešno postupili kada su udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja te obavezali apelanta na plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, kao i da postoji pravna nesigurnost, jer sudovi različito odlučuju o istom pravnom pitanju.

28. Ustavni sud s tim u vezi, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, navodeći da se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje neizmirenog duga po ispostavljenim računima, pa je tužilac u skladu s tada važećim zakonom u izvršnom postupku podnio prijedlog za izvršenje, a nakon što je apelant izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju postupak je nastavljen kao po tužbi. Redovni sudovi su u postupku utvrdili apelantovu obavezu, pozivajući se na odredbu člana 73. Zakon o građevinskom zemljištu («Službeni list SRBiH» br. 34/86, 1/90 i 29/90, te «Službeni glasnik RS» br. 21/92, 29/94, 23/98 i 5/99) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obaveze, kao i na rješenje nadležnog organa Sekretarijata Opštine Banja Luka iz 1995. godine kojim je apelantu utvrđena obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta.

31. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne smatra proizvoljnim data obrazloženja redovnih sudova kada su obavezali apelanta da po osnovu dospjelih neizmirenih obaveza na ime naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za period od 1. januara 2002. godine do 31. maja 2003. godine tužitelju naknadi navedeni iznos, pri čemu su svoju odluku zasnovali na relevantnim odredbama Zakon o građevinskom zemljištu (član 73) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obaveze. Po mišljenju Ustavnog suda, Okružni a zatim Viši sud po žalbi, su dali detaljne i jasne razloge u pogledu ocjene osnovanosti zahtjeva tužioca, odnosno zašto je apelant obavezan da plati dug na ime naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, te u vezi s tim i u pogledu primjene odredaba Zakona o građevinskom zemljištu. Pri tom Ustavni sud zapaža da, osim nezadovoljstva osporenim presudama, apelant ni u apelaciju ne ukazuje na konkretne propuste redovnih sudova, osim što je u prilog svojim tvrdnjama o „grubom kršenju“ prava zbog odluka sudova kao glavni argument istakao stav izražen u Odluci Ustavnog suda Republike Srpske broj U-16/08, od 18. marta 2011. godine. Ustavni sud, međutim, nalazi da je u okolnostima konkretnom slučaja, pozivanje na navedenu odluku irelevantno jer odlukom Ustavnog suda Republike Srpske nije utvrđena neustavnost odredbi Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni list SRBiH» br.34/86, 1/90 i 29/90, te «Službeni glasnik RS» br. 21/92, 29/94, 23/98 i 5/99), koji je bio na snazi i primijenjen u vrijeme kada je apelantu utvrđena obaveza i na kojem su redovni sudovi utemeljili svoje odluke, već su predmet ocjene Ustavnog suda Republike Srpske bile odredbe Zakonu o građevinskom zemljištu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 112/06) koji je sada na snazi.

32. U vezi s apelantovim navodom da je praksa sudova različita što stvara pravnu nesigurnost, Ustavni sud prvenstveno zapaža da su redovni sudovi razmotrili apelantove navode u tom pogledu, te dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Osim toga, budući da je apelant uz apelaciju dostavio odluku Vrhovnog suda Republike Srpske, koja je donijeta u upravnom sporu, Ustavni sud ukazuje da se ona ne može razmatrati u smislu upoređivanja s pravnom situacijom apelanta – koja proizlazi iz parničnog postupka, jer se radi o postupcima i odlukama kojima su se rješavala potpuno različita pravna pitanja.

33. Ustavni sud takođe primjećuje da se pravni slijednik apelanta Auto-škola „Krajina“ d.o.o. Banja Luka, pozvala na presudu Višeg suda od 29. januara 2013. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da stavovi iz navedene odluke nisu primjenjivi u konkretnom slučaju budući da su u apelantovom slučaju redovni sudovi kao nesporno zaključili da je osnov za obavezivanje apelanta sadržan u rješenju Sekretarijata od 1995. godine kojim je određena obaveza plaćanja naknade, što ovaj predmet u bitnome razlikuje od navedenog u kojem tužilac nije dokazao da je donio rješenje kojim je pravnom predniku utvrdio ovu obavezu.

34. Zbog svega navedenog Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi, usvajajući tužbeni zahtjev tužioca, proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava koje su bile na snazi u vrijeme nastanka obaveze.

35. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

36. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

37. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, a u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju takođe neosnovani.

Ostali navodi

38. U odnosu na apelantove navode o povredi odredaba Ustava Republike Srpske, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji u odnosu na navodne povrede Ustava Republike Srpske, jer apelacija, u smislu člana VI/.3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja koja su sadržana u ovom ustavu.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada su redovni sudovi primijenili odredbu koja je bila na snazi u vrijeme nastanka obaveze za apelanta, za što su u svojim presudama dali jasna obrazloženja.

40. Zatim, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati podnosiočev prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2180/11 (Autoservis „Krajina“ a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio