Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3162/12 (T.G.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 1. Protokola 7 uz EK (Proceduralne zaštitne mjere pri protjerivanju stranaca)
- Građanski postupak
- Protjerivanje stranaca
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3162/12
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3162/12, rješavajući apelaciju T.G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija T.G. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 008460 12 Uvp od 7.
marta 2012. godine i broj S1 3 U 008460 12 U od 19. januara 2012.
godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-07/1-41-1-46-2/11 od 15. decembra 2011. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine - Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.9-07.3-197/11 od 21. novembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. T.G. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Udruženje „Vaša prava BiH“, podnio je 28. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 008985 12 Uvp od 27. juna 2012. godine i broj S1 3 U 008985 12 U od 20. aprila 2012. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2-06-07-2-160/11 od 23. decembra 2011. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine - Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/18.6-07.3- 92/11 od 28. novembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i Službe je 9. aprila 2014. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH, Ministarstvo i Služba su 15, 16, odnosno 18. aprila 2014. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodna napomena
5. Rješenjem Službe broj UP-1/18.9-07.3-197/11 od 21. novembra 2011. godine apelantu je radi utvrđivanja identiteta određena mjera stavljanja pod nadzor u Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar) na period od 21. novembra do 21. decembra 2011. godine. Navedeno rješenje je doneseno nakon što je apelant sa još dva lica kontroliran 21. novembra 2011. godine i nakon što je utvrđeno da ne posjeduju identifikacione dokumente.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
6. Rješenjem Službe broj UP-1/18.6-07.3-92/11 od 28. novembra 2011. godine apelant, državljanin Eritreje, protjeruje se s teritorije BiH, te mu se nalaže da u roku od osam dana napusti BiH. Istim rješenjem apelantu se zabranjuje ulazak u BiH i boravak na teritoriji BiH na period od dvije godine. Služba je navela da je utvrdila da apelant nije evidentiran prilikom prelaska granice, tako da je počinio nezakonit ulazak u BiH propisan odredbama člana 16. stav 1. tačka a) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (u daljnjem tekstu: Zakon). Iz apelantove izjave slijedi da je on državljanin Eritreje, te da je, nakon što je nelegalno boravio u Republici Srbiji, došao u BiH i da nema identifikacione dokumente. Služba je istakla da je odredbama člana 88. stav 1. tačka a) Zakona propisano da strancu može biti izrečena mjera protjerivanja ako je pokušao ući ili je ilegalno ušao u zemlju, zbog čega je donijela predmetno rješenje.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UP-2-06-07- 2-160/11 od 23. decembra 2011. godine kojim je žalbu odbilo i potvrdilo prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je istaklo da, u skladu sa odredbama člana 88. stav 1. tačka a) Zakona, strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako je u BiH pokušao ući ili je ušao nezakonito, ili ako je ostao u BiH nakon isteka roka važenja vize, ili odobrenja boravka, ili nakon proteka vremena važenja prava na bezvizni boravak, ili je pokušao prekršiti ili je prekršio propise o prelasku državne granice pri izlasku iz BiH. Navedeno je da se, u skladu sa odredbama člana 16. stav 1. Zakona, nezakonitim ulaskom u BiH smatra prelazak ili pokušaj prelaska državne granice izvan graničnog prelaza otvorenog za međunarodni promet, ili izvan graničnog prelaza namijenjenog za promet između BiH i susjednih država, ili izvan vremena u koje granični prelaz radi, ili prije proteka roka u kojem ne može ući u BiH. Ministarstvo je, dalje, navelo da iz spisa slijedi da je 21. novembra 2011. godine utvrđeno da je N.N. lice bez identifikacionih dokumenata, prema ličnoj izjavi u pogledu imena i prezimena, apelant, državljanin Eritreje, te da je stavljen pod nadzor radi utvrđivanja identiteta. Ministarstvo je navelo da je u toku prvostepenog postupka apelant 29. novembra 2011. godine iskazao namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu o čemu je dobio potvrdu koja važi do 7. decembra 2011. godine i u kojoj je naznačeno da apelant do tog datuma mora lično podnijeti zahtjev za međunarodnu zaštitu Sektoru za azil.
8. Apelant je protiv navedenog rješenja Ministarstva tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH, koji je tužbu odbio Presudom broj S1 3 U 008985 12 U od 20. aprila 2012. godine. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je, nakon što je ispitao zakonitost osporenog rješenja u granicama zahtjeva iz tužbe i odredaba člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH, utvrdio da se osporeno rješenje temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona.
9. Apelant je protiv navedene presude Suda BiH podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke koji je Apelaciono upravno vijeće Suda BiH odbilo Presudom broj S1 3 U 008985 12 Uvp od 27. juna 2012. godine. U obrazloženju presude je navedeno da, s obzirom na to da je apelant 29. novembra 2011. godine iskazao namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu u BiH, to se, prema odredbi člana 92. stav 2. Zakona, rješenje o protjerivanju u konkretnom slučaju može izvršiti tek kada se steknu uvjeti iz člana 117. istog zakona. U konkretnom slučaju apelant je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu nakon donošenja rješenja o protjerivanju, pa tek u tom postupku nadležni organ Ministarstva će biti u prilici da ocijeni postojanje zabrane vraćanja (princip non-refoulement) u smislu člana 91. Zakona. Ako se u tom postupku utvrdi da izvršenje odluke o protjerivanju ne podliježe ograničenjima iz člana 91. (princip zabrane vraćanja) Zakona, stranac koji se protjeruje upućuje se u zemlju porijekla, odnosno uobičajenog mjesta boravka, ili u zemlju iz koje je došao u BiH, ili u zemlju koja ga prihvata, s tim što se strancu saopćava u koju zemlju će biti upućen (član 95. Zakona). Prema shvatanju Apelacionog upravnog vijeća, a suprotno navodima apelantovog zahtjeva za preispitivanje sudske odluke, u slučaju kada je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen nakon donošenja rješenja o protjerivanju stranca, odnosno kada u postupku donošenja rješenja o protjerivanju, a zbog nepostojanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, nije ni utvrđivano postojanje ograničenja i razloga za zabranu protjerivanja iz člana 91. Zakona, tada u rješenju o protjerivanju ne mora biti naznačena država u koju se stranac protjeruje, već se to određuje u postupku izvršenja te mjere, kako je to propisano odredbom člana 95. Zakona. U konkretnom slučaju predmetnim rješenjem o protjerivanju apelantu je samo naloženo da u roku od osam dana napusti teritoriju BiH, tako da je apelantu ostavljena mogućnost izbora zemlje u smislu člana 95. Zakona, a samo u slučaju prinudnog izvršenja mjere, nadležni organ određuje u koju se zemlju, u smislu odredbe člana 95. Zakona, protjeruje strano lice. Apelaciono upravno vijeće je zaključilo da je pobijana presuda pravilna i zakonita, te je zahtjev za preispitivanje te presude odbilo kao neosnovan.
Zahtjev za međunarodnu zaštitu i priznanje statusa supsidijarne zaštite 10. Rješenjem Sektora za azil Ministarstva sigurnosti BiH (u daljnjem tekstu: Sektor za azil) broj UP-1-07/1-41-1-48-16/11 od 4. jula 2012. godine usvojen je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i priznat mu je status supsidijarne zaštite. Navedenim rješenjem apelantu je status supsidijarne zaštite odobren na rok od godinu dana od dana pravosnažnosti rješenja sa mogućnošću produženja. Istim rješenjem apelantu nije priznat izbjeglički status u Bosni i Hercegovini. U obrazloženju rješenja je navedeno da iz sadržine apelantovog zahtjeva za međunarodnu zaštitu proizlazi da svoj strah od povratka u Eritreju, zemlju porijekla, vezuje za vojni rok, odnosno zbog toga što služenje vojnog roka u Eritreji traje dugo, kao i što ne može da koristi odsustvo. Imajući u vidu navedeni zahtjev, kao i prezentirane izvještaje o stanju ljudskih prava u Eritreji, Sektor za azil je utvrdio da postoje ozbiljni razlozi da se vjeruje da bi se apelant povratkom u Eritreju suočio sa povredama iz definicije supsidijarne zaštite, odnosno da postoji rizik da bude izložen smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, te je stoga utvrđeno da je zahtjev za međunarodnu zaštitu osnovan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava iz člana 1. stav 1. tač. a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da osnovano strahuje da bi napuštanjem teritorije BiH i povratkom u Eritreju bio podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju i kažnjavanju. Istakao je da je razloge za strah od povratka obrazložio u zahtjevu za međunarodnu zaštitu, a koji je pozitivno riješen, te da mu je dodijeljena supsidijarna međunarodna zaštita. Apelant smatra da je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant ističe da je Služba donijela osporeno rješenje o protjerivanju suprotno principu non-refoulement propisanom članom 91. Zakona. Naveo je da je u tužbi podnesenoj Sudu BiH istakao da iz čl. 91. i 92. Zakona, kao i člana 33. Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine proizlazi da se stranac neće protjerati ukoliko se pozvao na razloge iz člana 91. Zakona, odnosno spomenutog člana 33. Konvencije. U pogledu standarda koje primjenjuje Evropski sud za ljudska prava u vezi sa pravom iz člana 3. Evropske konvencije, apelant se pozvao na predmete Saadi protiv Italije i Said protiv Holandije.
b) Odgovor na apelaciju
12. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, te da su odluke Suda BiH donesene pravilnom primjenom Zakona. Predloženo je da se apelacija odbije.
13. Ministarstvo je navelo da, s obzirom na to da je apelant 29. novembra 2011. godine iskazao namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu u BiH, to se, prema odredbi člana 92. stav 2. Zakona, rješenje o protjerivanju može izvršiti tek kad se steknu uvjeti iz člana 117. Zakona, tako da su bez osnova svi navodi izneseni u apelaciji u pogledu povrede člana 3. Evropske konvencije. Ministarstvo je navelo da činjenično stanje nije proizvoljno utvrđeno, da nije došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, te je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Služba je u odgovoru navela da je apelantu odobren status supsidijarne zaštite na rok od godinu dana od dana pravosnažnosti rješenja (8. septembar 2012. godine) sa mogućnošću produženja. Dalje je navedeno da iz podataka u spisu proizlazi da je apelant 21. marta 2013. godine sa još dvojicom državljana Eritreje samovoljno napustio Azilantski centar „Salakovac“ u Mostaru (gdje je bio smješten) i da od tada adresa njegovog boravka nije poznata. Istaknuto je da se u konkretnom slučaju radi o strancu koji ne posjeduje identifikacione dokumente i kojem je, zbog ilegalnog ulaska na teritoriju BiH, izrečena mjera protjerivanja. Također, zbog pokrenutog postupka po zahtjevu za međunarodnu zaštitu u BiH, Služba je bila onemogućena da se, u skladu s odredbama Sporazuma o readmisiji, obrati nadležnim organima Republike Srbije zahtjevom za apelantov povrat, odnosno da ga vrati u zemlju iz koje je ilegalno ušao u BiH. Nesporno je utvrđeno da je apelant predat Službi 21. novembra 2011. godine, da je tek 29. novembra 2011. godine, a nakon uručenja rješenja o protjerivanju, iskazao namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu u BiH, te se, prema odredbi člana 92. stav 2. Zakona, rješenje o protjerivanju može izvršiti tek kada se steknu uvjeti iz člana 117. Zakona. Služba je naglasila da je sasvim izvjesno da će u svim daljnjim postupanjima prema apelantu poštivati prava u kontekstu člana 3. Evropske konvencije a što podrazumijeva da će Služba po eventualno stečenim uvjetima za udaljenje apelanta iz zemlje razmatrati princip zabrane vraćanja non-refoulement.
V. Relevantni propisi
15. U Zakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, relevantne odredbe glase: Član 16. stav 1. tačka a) (Nezakonit ulazak u BiH) Nezakonitim ulaskom u BiH smatra se ako stranac:
a)pređe ili pokuša preći državnu granicu izvan graničnog prijelaza otvorenog za međunarodni promet ili izvan graničnog prijelaza namijenjenog za promet između BiH i susjednih država ako je državljanin susjedne države i nije drugačije određeno međunarodnim sporazumom, ili izvan vremena u kojem granični prijelaz radi ili prije proteka roka u kojem ne može ući u BiH;
Član 88. stav 1. tačka a) (Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:
a)je u BiH pokušao ući ili je ušao nezakonito ili je ostao u BiH nakon isteka roka važenja vize ili odobrenja boravka ili nakon proteka vremena važenja prava na bezvizni boravak, ili je pokušao prekršiti ili je prekršio propise o prelasku državne granice pri izlasku iz BiH;
Član 91.
(Princip zabrane vraćanja, "non-refoulement") (1) Stranac neće ni na koji način biti protjeran ili vraćen ("refoulement") na granicu teritorije gdje bi mu život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja, bez obzira da li mu je zvanično odobrena međunarodna zaštita. Zabrana vraćanja ili protjerivanja ("non-refoulement") odnosi se i na lica za koja postoji osnovana sumnja da bi bila u opasnosti da budu podvrgnuta mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranac, takođe, ne može biti ni protjeran ni vraćen u zemlju u kojoj nije zaštićen od slanja na takvu teritoriju.
Član 92.
(Postupanje u slučaju pozivanja na zaštitu) (1) Kada stranac navede razloge iz člana 91. (Princip zabrane vraćanja, "non-refoulement"), organ pred kojim je izjava data upućuje stranca Službi u skladu s članom 107. (Namjera i zahtjev za međunarodnu zaštitu) stav (2) ovog zakona, a radi iskazivanja namjere o podnošenju zahtjeva za pokretanje postupka utvrđivanja osnovanosti navoda i postojanja uslova za odobrenje međunarodne zaštite u skladu s čl. 105. do 138. [Poglavlje VII. (Međunarodna i privremena zaštita)) ovog zakona.
(2) U slučaju iz stava (1) ovog člana, rješenje o protjerivanju može se izvršiti tek kada se steknu uslovi iz člana 117. (Protjerivanje u slučaju odbijanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu) ovog zakona.
Član 105.
(Definicija međunarodne zaštite) (1) U smislu ovog zakona, međunarodna zaštita je status koji nadležni organ u BiH priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uslove za supsidijarnu zaštitu.
(2) Izbjeglica je, u skladu sa Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967, stranac koji se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja nalazi izvan zemlje svog državljanstva a ne može se, ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i lice bez državljanstva koje se nalazi izvan zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu.
(3) Stranac na supsidijarnoj zaštiti je stranac koji ne ispunjava uslove iz stava (2) ovog člana, ali u vezi s kojim postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom da bude izložen smrtnoj kazni odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u zemlji porijekla ili u zemlji uobičajenog mjesta boravka, ili postoji ozbiljna individualna prijetnja po život ili lice civila zbog neselektivnog nasilja u međunarodnom ili unutrašnjem oružanom sukobu, a koji ne može ili zbog straha ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje.
16. U Zakonu o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) relevantne odredbe glase:
Član 35.
Zakonitost pobijanog konačnog upravnog akta Sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe.
Na ništavost konačnog upravnog akta Sud pazi po službenoj dužnosti.
Ako Sud utvrdi (ocijeni) da je pobijani konačni upravni akt ništavan, poništit će ga, a ako su razlozi ništavosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt.
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 008985 12 Uvp od 27. juna 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 28. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava zaštićena članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 1. stav 1. tač. a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
23. Član 3. Evropske konvencije glasi:
Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
24. U konkretnom slučaju apelant vidi povredu prava iz člana 3. Evropske konvencije u tome što, ukoliko bi bio protjeran iz BiH u zemlju porijekla, postoji stvarni rizik da će biti podvrgnut mučenju i nehumanom ili ponižavajućem tretmanu.
25. U vezi sa istaknutim navodima, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku doneseno rješenje o apelantovom protjerivanju kojim mu je naloženo da dobrovoljno napusti teritoriju BiH. U žalbenom postupku, kao i postupcima upravnog spora i preispitivanja sudske odluke zaključeno je da je navedeno rješenje doneseno pravilnom primjenom materijalnog prava. U tim postupcima je, također, navedeno da je apelant 29. novembra 2011. godine iskazao namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu (nakon donošenja rješenja o protjerivanju od 28. novembra 2011. godine), te da će se u tom postupku utvrđivati osnovanost navoda i postojanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite, shodno članu 92. Zakona. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da bi se postupak izvršenja rješenja o protjerivanju mogao pokrenuti tek kada se steknu uvjeti iz člana 117. Zakona kojim je regulirano postupanje u slučaju odbijanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Ustavni sud, dalje, zapaža da je apelantu u konkretnom slučaju usvojen zahtjev za međunarodnu zaštitu i priznat mu status supsidijarne zaštite na rok od godinu dana s mogućnošću produženja. U odnosu na apelantove navode da je u osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog slučaja, te imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba Zakona organi uprave i Sud BiH nisu proizvoljno primijenili Zakon. Također, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o apelantovom prisilnom protjerivanju s teritorije BiH, kao i da je udovoljeno njegovom zahtjevu za međunarodnu zaštitu, zbog čega, po mišljenju Ustavnog suda, osporene odluke ne pokreću pitanje apelantovih prava prema članu 3. Evropske konvencije.
26. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na zabranu mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
Protokol broj 7 uz Evropsku konvenciju
27. Apelant je naveo da su mu u konkretnom predmetu povrijeđena prava iz člana 1. stav 1. tač. a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
28. Član 1. stav 1. tač. a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Proceduralne zaštite u vezi sa protjerivanjem stranaca
1. Stranac koji zakonito boravi na teritoriji jedne države ne može se iz nje protjerati, osim na osnovu odluke donijete u skladu sa zakonom, i ima pravo:
a)da podnese razloge protiv svog protjerivanja ;
b)da se njegov predmet preispita ; (…)
29. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne smatra da su opravdani apelantovi navodi o povredi prava proceduralne zaštite u vezi s protjerivanjem stranaca. Naime, Ustavni sud smatra da jezičko tumačenje predmetnog člana ukazuje da se primjena garancija propisanih tim članom osigurava strancima u postupku protjerivanja. U postupku koji je okončan osporenom presudom Suda BiH nije se odlučivalo o apelantovom protjerivanju, što je zaseban postupak koji se provodi u skladu sa odredbama čl. 87. do 97. Zakona, nego je zaključeno da će se najprije odlučivati o osnovanosti apelantovog zahtjeva za međunarodnu zaštitu i primjenu principa zabrane vraćanja, te da se postupak izvršenja rješenja o protjerivanju može pokrenuti tek u slučaju odbijanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je apelantu u postupku povodom njegovog zahtjeva za međunarodnu zaštitu odlukom Sektora za azil koja je donesena nakon osporenih odluka upravnih organa i suda (a prije konačne odluke povodom zahtjeva za preispitivanje presude Suda BiH) apelantu priznat status supsidijarne zaštite, u smislu člana 92. stav 2. Zakona, što znači da se rješenje o protjerivanju može izvršiti tek kada se steknu uvjeti iz člana 117. (Protjerivanje u slučaju odbijanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu). Pored toga, na osnovu činjenica ranije navedenih u ovoj odluci, sasvim je nesporno da je apelant imao i iskoristio nesmetanu mogućnost da pred nadležne organe javne vlasti iznese sve svoje razloge i dokaze, da je njegov slučaj ispitan na tri instance, uključujući i sudsko preispitivanje, te da je u tim postupcima imao stručnu pravnu pomoć.
30. Prema tome, slijedi da su neosnovani apelantovi navodi u vezi s kršenjem prava iz člana 1. stav 1. tač. a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kada se u predmetnom postupku nije odlučivalo o apelantovom protjerivanju s teritorije BiH i kada je apelantu odobren status međunarodne zaštite. Osim toga, nema povrede iz člana 1. stav 1. tač. a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada je apelantu bila osigurana proceduralna zaštita u vezi s protjerivanjem stranaca.
32. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić