Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1222/14 (L. C.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Pravovremeno obavještenje
  • Obavještenje o na jeziku koji razumije
  • Apelacija preuranjena
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1222/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1222/14, rješavajući apelaciju Luce Cobra, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 3. točka (l), članka 57. stavak 2. točka (b), članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 10. lipnja 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Luce Cobra podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 014225 14 Kž od 4. travnja 2014. godine, S1 2 K 014225 14 Kv 2 od 25. ožujka 2014.

godine, S1 2 K 014225 14 Kv od 10. ožujka 2014. godine i S1 2 K 014225 14 Krn 28 od 28. veljače 2014. godine u odnosu na članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Odbacuje se apelacija Luce Cobra podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 014225 14 Kž od 4. travnja 2014. godine, S1 2 K 014225 14 Kv 2 od 25. ožujka 2014. godine, S1 2 K 014225 14 Kv od 10. ožujka 2014. godine i S1 2 K 014225 14 Krn 28 od 28. veljače 2014. godine u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Luca Cobra (u daljnjem tekstu: apelant) iz R Italije, trenutno u pritvoru u KPZ Trebinje, kojeg zastupaju odvjetnici Zoran Palameta i Josip Rudeš iz Zajedničkog odvjetničkog društva Palameta & Palameta d.o.o. Mostar, podnio je 18. ožujka 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 014225 14 Kv od 10. ožujka 2014. godine i S1 2 K 014225 14 Krn 28 od 28. veljače 2014. godine. Apelant je istodobno podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se zabranilo izvršenje navedenih rješenja Suda BiH kojima je apelantu određen jednomjesečni pritvor.

2. Apelant je podneskom od 30. travnja 2014. godine dopunio apelaciju pobijanjem u međuvremenu donesenih rješenja Suda BiH o produženju pritvora br. S1 2 K 014225 14 Kž od 4. travnja 2014. godine i S1 2 K 014225 14 Kv 2 od 25. ožujka 2014. godine, kojim je ponovno zatražio donošenje odluke o privremenoj mjeri.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatražena je 8. travnja 2014. godine dostava odgovora na apelaciju.

4. Sud BiH i Tužiteljstvo BiH su odgovore na apelaciju dostavili 12. travnja 2014. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Na prijedlog Tužiteljstva BiH broj T20 0 KTO 0007967 14 od 28. veljače 2014. godine za određivanje pritvora apelantu i još trojici osumnjičenih, zbog osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo organiziranog kriminala iz članka 250. st. 2., 3. i 4. Kaznenog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), kazneno djelo zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 220. st. 1. i 3. KZBiH i kazneno djelo iznude iz članka 295. st. 1. i 2. Kaznenog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa člankom 123. stavak 1. i člankom 124. KZBiH i u vezi s čl. 53. i 54. istog zakona, Sud BiH (sudac za prethodni postupak) je Rješenjem broj S1 2 K 014225 14 Krn 28 od 28. veljače 2014. godine, koje je u odnosu na apelanta u cijelosti potvrđeno Rješenjem Suda BiH (Izvanpretresno vijeće) broj S1 2 K 014225 14 Kv od 10. ožujka 2014. godine, apelantu i ostalim osumnjičenim odredio pritvor koji je prema pobijanom rješenju mogao trajati najduže mjesec dana od dana i momenta lišenja slobode i to apelantu do 26. ožujka 2014. godine do 13.30 sati, zbog razloga propisanih člankom 132. stavak 1. t. (a), (b) i (c) Zakona o kaznenom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja.

7. Sud BiH je nakon razmatranja prijedloga Tužiteljstva BiH za određivanje mjere pritvora, izjašnjenja i prijedloga obrana osumnjičenih, te nakon uvida u dostavljene dokaze, utvrdio da je prijedlog Tužiteljstva BiH u odnosu na apelanta u cijelosti utemeljen. Prigovore branitelja osumnjičenih glede povrede načela jednakosti u postupku propisanog odredbama čl. 14. i 47. stavak

1. ZKPBiH, koje je citirao, Sud BiH je ocijenio neutemeljenim. Sud BiH je istakao da citirane odredbe ZKPBiH propisuju obvezu suda da stranke i branitelja tretira na jednak način i da im pruži jednake mogućnosti glede pristupa dokazima, odnosno propisuju mogućnost da se branitelju može uskratiti pravo razmatranja spisa i pregledavanja pribavljenih predmeta, ukoliko je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Shodno navedenome, Sud BiH je ocijenio da je dostavom obranama prijedloga za određivanje pritvora, te zakazivanjem ročišta, kako bi se stranke i branitelji o njemu izjasnili, uvaženo načelo jednakosti stranaka u postupku.

8. Sud BiH je razmotrio postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili kaznena djela koja su im stavljena na teret, a što predstavlja prvi i opći uvjet za određivanje mjere pritvora. Da su apelant i ostali osumnjičeni počinili kaznena djela koja su im stavljena na teret, Sud BiH se uvjerio iz dokaza prikupljenih u tijeku istražnog postupka, odnosno dokaza priloženih uz prijedlog za određivanje pritvora (koji su taksativno pobrojani na str. 7. i 8. pobijanog rješenja). Sud BiH je iz svih provedenih dokaza utvrdio postojanje sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili kaznena djela koja su im stavljena na teret na način što su, iskorištavajući svoj položaj i ovlasti, prekoračili granice službenog položaja, s ciljem da bi sebi pribavili protupravnu imovinsku korist i drugom nanijeli štetu i ozbiljnom prijetnjom prisilili strane državljane u BiH da poduzimaju radnje na svoju štetu i štetu svoje imovine (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na str. od 8 do 10 pobijanog rješenja).

9. Osim osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora, Sud BiH je ocijenio da su u konkretnom slučaju u odnosu na apelanta ispunjeni i posebni pritvorski razlozi iz članka 132. stavak 1. t. (a), (b) i (c) ZKPBiH. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka (a), Sud BiH je ocijenio da u odnosu na apelanta postoje posebne okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva ili skrivanja. U tom smislu, Sud BiH je istakao da nije sporno da je apelant državljanin R Italije, gdje mu je nastanjena obitelj, a da u BiH boravi samo privremeno, ali da navedene okolnosti same po sebi nisu dovoljan razlog da se apelantu odredi mjera pritvora prema navedenoj osnovi. Međutim, kako je istakao Sud BiH, kada se navedene okolnosti dovedu u vezu sa činjenicom da se apelantu stavlja na teret izvršenje teških kaznenih djela za koja su propisane višegodišnje kazne zatvora, kao i činjenicom da je apelant svjestan da se protiv njega vodi kazneni postupak, sve to upućuje na razuman zaključak da bi apelant, u slučaju da se nađe na slobodi, pobjegao i tako postao nedostupan tijelima kaznenog gonjenja u BiH. U prilog navedenom, kako je istakao Sud BiH, ide i činjenica da R Italija Ustavom jamči svojim državljanima da neće biti izručeni drugim državama radi njihovog kaznenog procesuiranja. Uz sve navedeno, Sud BiH nije našao niti jednu vezu osobne, obiteljske ili imovinske prirode koja bi apelanta opredijelila da ostane u BiH do okončanja kaznenog postupka.

10. U odnosu na ostale pritvorske razloge (članak 132. stavak 1. točka (b) ZKPBiH), Sud BiH je naveo da bi apelant i ostali osumnjičeni boravkom na slobodi mogli uništiti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak i na taj način ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke i suučesnike. Sud BiH je istakao da bi apelant i ostali osumnjičeni boravkom na slobodi mogli poduzeti sve radnje s ciljem skrivanja i zadržavanja imovinske koristi pribavljene izvršenjem predmetnih kaznenih djela, te skrivanja, uništenja i krivotvorenja tragova, odnosno dokaza važnih za kazneni postupak. U prilog postojanju ove osnove za određivanje mjere pritvora osumnjičenim govori i činjenica da identitet svih pripadnika skupine još uvijek nije otkriven i da nisu saslušani svi svjedoci u predmetu, pa bi u takvim okolnostima osumnjičeni boravkom na slobodi mogli stupiti u kontakt sa identificiranim i neidentificiranim pripadnicima organizirane skupine, kao i sa svjedocima koji još nisu saslušani, kako bi na njih utjecali da ne daju svoje iskaze ili da daju iskaze koji će ići njima u korist, a sve s ciljem ometanja daljnjeg tijeka istrage. U tom kontekstu, Sud BiH je ocijenio okolnost da se osumnjičenim stavlja na teret da su počinili kaznena djela na području Čitluka, gdje borave svjedoci i oštećeni u predmetu, ali i apelant i ostali osumnjičeni, što dodatno potkrepljuje zaključak da bi osumnjičeni lako mogli stupiti u kontakt sa svjedocima i utjecati na njih. Zbog svega navedenoga, a s ciljem daljnjeg nesmetanog vođenja istrage i prikupljanja dokaza, Sud BiH je ocijenio opravdanim odrediti mjeru pritvora i po toj osnovi.

11. Sud BiH je ocijenio da je u konkretnom slučaju ispunjen i uvjet iz članka 132. stavak 1. točka (c) ZKPBiH za određivanje mjere pritvora svim osumnjičenim. Istaknuto je da postojanje navedene osnove zahtijeva ispunjenje pravnog standarda „naročite okolnosti“ koji opravdava bojazan da će osumnjičeni ponoviti kazneno djelo ili dovršiti pokušano kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a što u konkretnom slučaju nije sporno, budući da se apelant i ostali osumnjičeni terete da su počinili kaznena djela za koja im se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, pa je shodno tome ispunjen prvi formalno-pravni uvjet za određivanje mjere pritvora koji se odnosi na visinu zakonom propisane kazne. Osim toga, Sud BiH je ocijenio da kod apelanta i ostalih osumnjičenih postoje i naročite okolnosti koje opravdavaju strah da će ponoviti ili dovršiti kazneno djelo, čime je ispunjen i drugi, kumulativno postavljeni zakonski uvjet. Naime, postojanje osnovane bojazni da će osumnjičeni dovršiti ili ponoviti kazneno djelo Sud BiH je ocijenio u svjetlu ličnosti osumnjičenih i njihove sklonosti ka vršenju kaznenih djela, uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, a posebno prirodu i način izvršenja kaznenih djela koja se apelantu i ostalim osumnjičenim stavljaju na teret, te činjenicu da su sporna kaznena djela pripremana, planirana i ponavljana duže razdoblje i da su učinjena unutar organizirane skupine, a što sve u svojoj ukupnosti ukazuje na njihovu iskazanu upornost i odlučnost.

12. Sud BiH je na kraju po službenoj dužnosti i na prijedlog obrane razmotrio mogućnost da se na apelanta i ostale osumnjičene primijene druge blaže mjere osiguranja. Međutim, Sud BiH je, ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja u njihovoj sveukupnosti, došao do zaključka da se nisu ispunile zakonske pretpostavke za primjenu blažih mjera, konkretno mjera zabrane iz članka 126. ZKPBiH, i da se nesmetano vođenje postupka u konkretnom procesnom momentu može ostvariti jedino mjerom pritvora. Zbog svega navedenog Sud BiH je primjenom odredaba iz članka 134. stavak 1. u vezi sa člankom 132. stavak 1. t. (a), (b) i (c), sve iz ZKPBiH, odlučio kao u dispozitivu rješenja.

13. Sud BiH (Izvanpretresno vijeće) je, razmatrajući prijedlog Tužiteljstva BiH od 20. ožujka 2014. godine o produženju mjere pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim (koji je apelantovoj obrani dostavljen 21. ožujka 2014. godine), donio Rješenje broj S1 2 K 014225 14 Kv 2 od 25. ožujka 2014. godine, koje je u odnosu na apelanta u cijelosti potvrđeno Rješenjem Suda BiH (Vijeće Apelacionog odjeljenja) broj S1 2 K 014225 14 Kž od 4. travnja 2014. godine, kojim je apelantu produžen pritvor za još dva mjeseca, koji prema navedenom rješenju može trajati najduže do 26. svibnja 2014. godine ili do nove odluke suda, i to zbog postojanja pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. t. (a) i (b) ZKPBiH.

14. Nakon što je Sud BiH razmotrio podneseni prijedlog Tužiteljstva BiH za produženje mjere pritvora, zatim navode obrane, te uvidom u kompletan spis predmeta, navedeni sud je odlučio da prihvati prijedlog Tužiteljstva BiH da se obrani i osumnjičenima ne dostave dokazi dostavljeni uz prijedlog, u smislu članka 47. st. 1. i 2. ZKPBiH, jer bi u suprotnom bili dovedeni u pitanje ciljevi istrage koja još nije okončana. U tom smislu je pojašnjeno da se u konkretnom slučaju radi o dosta složenoj istrazi, kojom je obuhvaćen veliki broj osumnjičenih, da slijedi saslušanje velikog broja svjedoka, te identifikacija ostalih sudionika u predmetnim inkriminiranim radnjama, što jasno ukazuje na to da su ciljevi istrage zahtijevali takvo postupanje nadležnih organa. Sud BiH je razmotrio prigovor apelantove obrane glede ostavljenog vremena za razmatranje prijedloga Tužiteljstva BiH, koji je ocijenio neutemeljenim. Sud BiH je istakao da se u konkretnom slučaju radi o pritvorskom predmetu koji zahtijeva posebnu žurnost u postupanju, shodno odredbi članka 131. stavak 4. ZKPBiH, te da je apelantu i njegovoj obrani ostavljeno razumno vrijeme da razmotre prijedlog i da se o njemu očituju. U činjenici da je apelantu prijedlog koji je preveden na njegov materinji jezik dostavljen dan prije izjašnjenja Sud BiH ne vidi ništa sporno, budući da je upravo zbog toga u odnosu na apelanta odloženo ročište od 24. ožujka za 25. ožujak 2014. godine, ostavljajući obrani i apelantu dodatna 24 sata za pripremu obrane, pa je zaključeno da se postupilo sukladno članku 14. ZKPBiH, odnosno članku 131. stavak 4. ZKPBiH.

15. Sud BiH je, ocjenjujući dokaze koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora, te dokaze dostavljene uz prijedlog za produženje pritvora, utvrdio postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje mjere pritvora da su apelant i ostali osumnjičeni počinili predmetna kaznena djela, što je, kako je istaknuto, u smislu odredbe članka 5. stavak 1.(c) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prema kojem osnovana sumnja predstavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi zadovoljile objektivnog promatrača da je određena osoba mogla počiniti kazneno djelo. Na navedeno, kako je istakao Sud BiH, upućuje dostavljena materijalna dokumentacija, kako iskazi saslušanih svjedoka, tako i rezultat istražnih radnji, pri čemu je navedeni sud ocijenio dostavljene dokaze koji su taksativno pobrojani na str. 6-8. pobijanog rješenja. Ocjenjujući dostavljene dokaze, Sud BiH je utvrdio postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili kaznena djela koja su im stavljena na teret (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na str. od 8. do 12. rješenja, uz preciziranje dokaza iz kojih je proizašla osnovana sumnja). Dakle, na temelju svih provedenih dokaza Sud BiH je nesumnjivo utvrdio da su apelant kao pripadnik skupine za organizirani kriminal i ostali osumnjičeni kao organizatori skupine za organizirani kriminal počinili kaznena djela koja su im stavljena na teret, iskorištavajući svoj položaj i ovlasti prekoračili granice službenog položaja, s ciljem da bi sebi pribavili protupravnu imovinsku korist i drugom nanijeli štetu, ozbiljnom prijetnjom prisilili strane državljane u BiH da poduzimaju radnje na svoju štetu i štetu svoje imovine.

16. Razmatrajući postojanje posebnih pritvorskih razloga, Sud BiH je ocijenio da pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka (a) ZKPBiH postoji samo u odnosu na apelanta, a da u odnosu na sve osumnjičene postoji pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka (b) ZKPBiH, pri čemu je još ocijenio da pritvorska osnova iz članka 132. stavak 1. točka (c) više nije opravdana u odnosu na sve osumnjičene. U odnosu na pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka (a) Sud BiH je, između ostaloga, istakao da on i dalje postoji u odnosu na apelanta imajući u vidu da se radi o državljaninu R Italije, gdje mu se nalazi obitelj, da u BiH boravi samo privremeno, pri čemu je još naglašeno da Ustav R Italije jamči svojim državljanina da ih neće isporučiti drugim državama u kaznenim stvarima, pri čemu BiH nema drugi mehanizam da u konkretnoj situaciji osigura prisustvo apelanta u daljnjem tijeku postupka.

17. U vezi sa postojanjem pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka (b) ZKPBiH, Sud BiH se iscrpno izjasnio na str. 13. i 14. pobijanog rješenja. U tom smislu je, između ostaloga, navedeno da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na zaključak da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli poduzeti radnje s ciljem stvaranja i zadržavanja imovinske koristi stečene izvršenjem kaznenih djela, te skrivanja, krivotvorenja ili ništenja tragova, odnosno dokaza važnih za postupak. Sud BiH je još istakao da se radi o opsežnoj istrazi u vezi sa ozbiljnim kaznenim djelima, koja spadaju u skupinu kaznenih djela korupcije i kaznenih djela protiv službene i druge odgovorne dužnosti, da se radi o dobro organiziranoj skupini putem koje bi osumnjičeni mogli lako stupiti u kontakt sa drugim suučesnicima, te mogli dogovoriti i uskladiti svoju obranu i na taj način ometati kazneni postupak, što sve upućuje na nužnost primjene i te pritvorske osnove.

18. U vezi s pritvorskim razlogom iz članka 132. stavak 1. točka (c) ZKPBiH, Sud BiH je ocijenio da on više ne postoji, odnosno da više ne postoji opasnost da bi osumnjičeni boravkom na slobodi ponovili, odnosno dovršili pokušano ili učinili novo kazneno djelo, iako je opći uvjet iz navedene odredbe koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne zatvora za predmetna kaznena djela zatvora neupitno ispunjen. Sud BiH je ocijenio da se radi o osobama koje ranije nisu osuđivane, pri čemu Tužiteljstvo BiH nije osnovano ukazalo na postojanje konkretne opasnosti od ponavljanja kriminalnih aktivnosti (o čemu se sud pobliže izjasnio na str. 14. pobijanog rješenja).

19. Razmatrajući mogućnost primjene blažih mjera osiguranja prema osumnjičenim, Sud BiH iz činjeničnog utvrđenja i okolnosti konkretnog slučaja nije mogao zaključiti da bi druga mjera, osim pritvora, bila adekvatna u toj fazi postupka.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da su mu pobijanim rješenjima povrijeđeni pravo na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka (c) i st. 2., 3. i 4. Europske konvencije i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. U iscrpnoj apelaciji i isto tako iscrpnoj dopuni apelacije apelant iznosi kronologiju postupka ukazujući suštinski da u odnosu na njega ne postoji niti osnova sumnje da je počinio kaznena djela koja su mu stavljena na teret, niti postoji ijedan od posebnih uvjeta za pritvor. Ukazuje na to da mu je pobijanim rješenjima prekršeno pravo na obranu iz članka 7. ZKPBiH, budući da njegova obrana nije imala dovoljno vremena da se pripremi za izjašnjenje o prijedlogu za određivanje mjere pritvora, odnosno produženju pritvora, ukazujući na kršenje odredaba članka

131. ZKPBiH. Naglašava da mu je prijedlog za produženje pritvora dostavljen nepravodobno, tako da nije imao dovoljno vremena da se upozna sa sadržajem prijedloga Tužiteljstva BiH. Uz to je istaknuto da obrani uz prijedlog Tužiteljstva BiH nije dostavljen niti jedan od predloženih dokaza, što je obrani, uz kratak rok za pripremu i složenost predmeta, otežalo rad, pa je na taj način apelant stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na Tužiteljstvo BiH. Dalje, apelacijom se ukazuje na to da je u odnosu na apelanta prekršeno pravo iz članka 9. stavak 3. ZKPBiH zato što je apelant kao talijanski državljanin prijedlog za određivanje mjere pritvora zaprimio na hrvatskome jeziku, a ne na materinjem jeziku ili na jeziku koji razumije, a isto je učinjeno i sa pobijanim rješenjima koja su mu dostavljena na hrvatskome jeziku. Na taj način apelantu je onemogućeno da se upozna sa zajamčenim pravima, na kojim dokazima, odnosno okolnostima se temelji prijedlog za određivanje pritvora. U kontekstu navedenog ističe se da je prilikom pretresa i privremenog oduzimanja predmeta apelantu predana i dana na potpis potvrda o privremenom oduzimanju predmeta Državne agencije za istragu i zaštitu od 26. veljače 2014. godine koja je sastavljana na hrvatskome jeziku, a ne na talijanskome, dakle apelant nije bio upoznat sa sadržajem onoga što potpisuje, što ukazuje na to da je u odnosu na apelanta prekršeno niz odredaba iz ZKPBiH.

21. Navodima apelacije se ukazuje na to da je Sud BiH prilikom razmatranja osnova sumnje da je počinio kaznena djela koja su mu stavljena na teret zaboravio na načelo individualizacije, pa je tako površno i paušalno utvrdio postojanje opće pritvorske osnove za sve osumnjičene zajedno. Dalje se naglašava da su na tvrdnjama rekla-kazala zasnovana pobijana rješenja o postojanju osnovane sumnje glede počinjenja kaznenih djela, pa se u tom smislu apelant pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1885/13. U apelaciji je naglašeno da u odnosu na apelanta ne postoje niti posebni razlozi za određivanje mjere pritvora. Ističe da se pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka (a) temelji na neargumentiranim i paušalnim navodima pri čemu nisu ocijenjene okolnosti koje apelantu idu u prilog. Uz sve to, kada se uzme u obzir da je apelantu oduzeta putovnica, postavlja se pitanje čime se opravdava strah od apelantovog eventualnog bjekstva, odnosno kako i na koji način bi apelant napustio teritorij BiH. Glede posebnog razloga za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. točka (b) ZKPBiH, apelant tvrdi da ni taj uvjet nije ispunjen budući da je u pobijanim rješenjima izostalo navođenje konkretnih okolnosti koje upućuju na eventualni utjecaj na svjedoke. Dakle, sud je bio dužan navesti konkretne okolnosti koje potvrđuju postojanje te opasnosti u odnosu na svaku pojedinu osobu, a što je u pobijanim rješenjima izostalo. U vezi s tim, apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 6/08. Glede pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka (c) ZKPBiH, apelant tvrdi da ni taj posebni pritvorski razlog ne postoji kada je više nego jasno da apelant nikada nije bio član organizirane skupine ljudi, koja je formirana za počinjenje kaznenih djela, pa, prema apelantovoj ocjeni, za postojanje ovog posebnog razloga nije dovoljno da se ispuni samo formalni uvjet, kako to Sud BiH pogrešno smatra.

b) Odgovor na apelaciju

22. Sud BiH se u iscrpnome odgovoru na apelaciju osvrnuo na sve apelantove pojedinačno istaknute prigovore ocijenivši ih neutemeljenim, te predloživši da se apelacija odbije kao neutemeljena. Tako je Sud BiH, između ostaloga, istakao da su neutemeljeni apelantovi navodi glede kršenja prava iz članka 8. stavak 2. ZKPBiH jer iz stanja spisa proizlazi da su sporna rješenja prevedena na talijanski jezik i apelantu dostavljena u KPZ Trebinje, te da mu je na ročištu za određivanje i produžavanje mjere pritvora bio osiguran simultani prijevod na talijanski jezik. U vezi sa apelantovim prigovorima o kršenju odredbe članka 7. ZKPBiH istaknuto je da je Sud BiH istog dana kada je dobio prijedlog od Tužiteljstva BiH za određivanje mjere pritvora zbog žurnosti u postupanju (28. veljače 2014. godine) zakazao ročište za razmatranje spomenutog prijedloga. Navedeno je da su na ročište pristupile stranke i njihovi branitelji kao i Kanita Fočak, tumač za talijanski jezik, budući da su svi uredno i pravodobno primili prijedlog za određivanje mjere pritvora, pri čemu su svi prisutni izjavili da se o prijedlogu mogu izjasniti, pa u takvim okolnostima Sud BiH smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na obranu. U tom smislu je još naglašeno da je apelant imao dva izabrana branitelja kojima je prijedlog uredno dostavljen, tako da im je pružena mogućnost da se o prijedlogu za određivanje mjere pritvora usmeno izjasne, pri čemu nisu tražili dodatno vrijeme za pripremu.

23. Tužiteljstvo BiH je u iscrpnome odgovoru na apelaciju, između ostaloga, navelo da se apelant neutemeljeno poziva na kršenje prava iz članka 8. stavak 2. ZKPBiH. Istaknuto je da je prilikom uručenja naredbe Suda BiH za pretres, prilikom izvršenja pretresa kao i za vrijeme potpisivanja potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, bio prisutan ovlašteni sudski tumač za talijanski jezik. U vezi s tim je još istaknuto da apelant neistinitim navodima iz apelacije pokušava dovesti u zabludu Ustavni sud. Prema ocjeni Tužiteljstva BiH, neutemeljene su apelantove tvrdnje da je pobijanim rješenjima pogrešno utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio kaznena djela koja su mu stavljena na teret. Istaknuto je da je Sud BiH postojanje osnovane sumnje ocijenio uzevši u obzir sve priložene dokaze, koji po svojoj kvaliteti u dovoljnoj mjeri potkrjepljuju sumnju u odnosu na apelanta, i to naredbu o provođenju istrage Tužiteljstva BiH, transkripte Državne agencije za istragu i zaštitu (u daljnjem tekstu: Državna agencija) sačinjene u razdoblju od 12. prosinca 2013. godine do 28. siječnja 2014. godine, brojne službene zabilješke Državne agencije, zatim uvid u fotodokumentaciju Državne agencije, kao i druge materijalne dokaze, iskaze saslušanih svjedoka, a sve navedeno nisu rekla-kazala izjave, kako to apelant neutemeljeno tvrdi u apelaciji. Naime, istaknuto je da je Tužiteljstvo BiH svoj prijedlog zasnovalo na mnogobrojnim dokazima koji se sastoje od izjava osoba koje su iznijele svoja neposredna saznanja o apelantovim inkriminirajućim radnjama, a koje su u konačnici potvrđene drugim materijalnim dokazima, te dokazima pribavljenim provedbom posebnih istražnih radnji.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnome dijelu glasi:

Članak 7. st. 1. i 3.

(1) Osumnjičenik odnosno optuženik imao pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja kojega sam izabere.

(3) Osumnjičeniku odnosno optuženiku mora se osigurati dovoljno vremena za pripremu obrane.

Članak 8. st. 2. i 4.

(2) Stranke, svjedoci i ostali sudionici u postupku imaju pravo služiti se „materinskim jezikom ili jezikom koji razumiju“. Ako osoba ne razumije jedan od službenih jezika Bosne i Hercegovine, osigurat će se usmeno prevođenje onoga što ona odnosno drugi iznose, te isprava i drugog pisanog dokaznog materijala.

(4) Prevođenje obavlja sudski tumač.

Članak 9. stavak 3.

(3) Osobi kojoj je oduzeta slobode ili se nalazi u pritvoru, na izdržavanju kazne ili na obveznom psihijatrijskom liječenju ili obveznom liječenju od ovisnosti, dostavit će se i prijevod dopisa iz st. 1. i 2. ovoga članka na „materinskom jeziku ili jeziku koji razumije“.

Članak 14.

(1) Sud je dužan stranke i branitelja tretirati na istovjetan način i svakoj stranci pružiti istovjetne mogućnosti glede pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, Tužitelj i druga tijela koja sudjeluju u postupku dužna su s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati kako činjenice koje osumnjičenika odnosno optuženika terete, tako i one koje mu idu u korist.

Članak 47. st. 1., 2. i 3.

(1) Tijekom istrage, branitelj ima pravo razmatranja spisa i razgledavanja pribavljenih predmeta koji idu u korist osumnjičeniku. To se pravo branitelju može uskratiti ako se radi o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo ugroziti cilj istrage.

(2) Iznimno od stavka (1) ovoga članka, Tužitelj će istodobno s prijedlogom za određivanje pritvora sucu za prethodni postupak odnosno sucu za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi izvješćivanja branitelja.

(3) Nakon podizanja optužnice, osumnjičenik, optuženik odnosno branitelj imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.

Članak 131. st. 1., 2., 3. i 4.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produljiti samo pod uvjetima propisanim ovim zakonom i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produljuje rješenjem Sud na prijedlog Tužitelja, a nakon što Sud prethodno sasluša osumnjičenika odnosno optuženika o okolnostima razloga zbog kojih se predlaže pritvor, osim u slučaju iz članka 132. stavak (1) točka a) ovog zakona.

(3) Tužitelj je dužan podnijeti obrazložen prijedlog za produljenje pritvora Sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičeniku odnosno optuženiku i njegovom branitelju.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičenik ili optuženik nalazi u pritvoru, dužnost je svih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku i tijela koja im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom žurnošću.

Članak 132. stavak 1. t. (a), (b) i (c) Razlozi za pritvor (1) Kada postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta se kaznena djela može izreći kazna zatvora „tri“ godine ili teža kazna.

25. Kazneni zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi: Članak 220. st. 1. i 3.

Zlouporaba položaja ili ovlasti (1) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine koja iskorištavanjem svojega službenog položaja ili ovlasti, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugome kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugoga, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 50.000,00 KM, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.

Članak 250. st. 2., 3. i 4.

Organizirani kriminal (2) Tko kao pripadnik „grupe za organizirani kriminal“ počini kazneno djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora „pet godina“ ili teža kazna, ako za pojedino kazneno djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(3) Tko organizira ili bilo kako rukovodi „grupom za organizirani kriminal“ koja zajedničkim djelovanjem počini ili pokuša kazneno djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.

(4) Tko postane pripadnikom „grupe za organizirani kriminal“ koja zajedničkim djelovanjem počini ili pokuša kazneno djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, ako za pojedino kazneno djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje jednu godinu.

26. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 295.

Iznuda (1) Tko s ciljem da sebi ili drugome pribavi protupravnu imovinsku korist silom ili ozbiljnom prijetnjom prisili drugoga da što učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

(2) Ako je pri počinjenju kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka uporabljeno oružje ili opasno oruđe, ili je pribavljena znatna imovinska korist ili je kazneno djelo počinjeno u sastavu grupe ljudi ili skupine za organizirani kriminal, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

VI.Dopustivost

27. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. Sukladno članku 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a)Dopustivost u odnosu na članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. Europske konvencije

29. U konkretnome slučaju apelant apelacijom pobija rješenja o određivanju mjere pritvora, a dopunom apelacije rješenja o produženju pritvora, tako da će Ustavni sud dopustivost apelacije sagledati u odnosu na ta rješenja. Dakle, apelant apelacijom pobija Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 014225 14 Kv od 10. ožujka 2014. godine (kojim mu je određen jednomjesečni pritvor) protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijano rješenje apelant je primio 12. ožujka 2014. godine, a apelacija je podnesena 18. ožujka 2014. godine, pa proizlazi da je apelacije podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda.

30. Zatim, apelant dopunom apelacije pobija Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 014225 14 Kž od 4. travnja 2014. godine (kojim je apelantu produžen pritvor) protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijano rješenje apelant je primio 9. travnja 2014. godine, a dopuna apelacije je podnesena 30. travnja 2014. godine, pa proizlazi da je i dopuna apelacije podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Dakle, apelacija i dopuna apelacije u odnosu na navode o povredi prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija, odnosno dopuna apelacije nije dopuštena, niti su očito (prima facie) neutemeljene.

31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 18. st. 1., 3. i

4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija i dopuna apelacije u ovom dijelu ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

b) Dopustivost u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije

32. U vezi s navodima istaknutim i u apelaciji i u dopuni apelacije o tome da je pobijanim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovitim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u tijeku. Sukladno praksi Ustavnog suda i Europskog suda, pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na temelju postupka u cjelini. S obzirom na složenost kaznenog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u načelu, utvrditi je li kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Europski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, točka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

33. U konkretnom slučaju kazneni postupak protiv apelanta još nije okončan. U trenutku podnošenja apelacije doneseno je rješenje kojim je apelantu određen odnosno produžen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da pobijana rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti kaznene optužbe protiv apelanta, u smislu članka 6. Europske konvencije (vidi mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka AP 3271/13 od 23. prosinca 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, točka 26).

34. Sukladno navedenome, imajući u vidu odredbe članka 18. stavak 3. točka (l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, preuranjena. VII.Meritum

35. Apelant pobija rješenja Suda BiH o određivanju, odnosno produženju mjere pritvora tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka (c) i st. 2., 3. i 4. Europske konvencije.

Pravo na slobodu i sigurnost

36. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe.

37. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno zakonom propisanim postupkom:

c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode glede privođenja nadležnoj sudbenoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

2. Svako tko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.

3. Svako tko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stavka 1(c) ovog članka mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudbenu vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje se na slobodu može uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

38. Ustavni sud zapaža da je apelant kao državljanin R Italije lišen slobode, da se nalazi u pritvoru na temelju rješenja Suda BiH, te da se u tom kontekstu poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. Apelant smatra da mu je pravo na slobodu i sigurnost prekršeno zato što u postupku nije pouzdano utvrđeno da postoji osnovana sumnja da je počinio kaznena djela koja su mu stavljena na teret. Zatim ukazuje na kršenje odredaba ZKPBiH, u prvom redu jer njegovoj obrani nije dano razumno vrijeme za pripremu, da mu kao talijanskom državljaninu pobijana rješenja nisu dostavljena na jeziku koji razumije, da prilikom pretresa i potpisivanja potvrde o privremenom oduzimanju predmeta nije bio prisutan ovlašteni sudski tumač, zatim da obrani nisu dostavljeni dokazi Tužiteljstva BiH koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanja, odnosno produženje mjere pritvora, te još ukazuje na to da su u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeni i posebni pritvorski razlozi.

39. Ustavni sud je i u svojoj praksi ukazao na to da odredba članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode sukladno članku 5. stavak 1. (c) Europske konvencije, tj. da lišavanje bude „zakonito“ u smislu navedenog članka, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštivanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne, zakonom predviđene kriterije. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo koje joj se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63).

40. Ustavni sud, također, ukazuje na praksu Europskog suda, koji je zaključio da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora protiv osumnjičenog ili optuženog težina kaznenog djela koje mu se stavlja na teret svakako relevantan element za odlučivanje, zbog čega Europski sud prihvaća da ozbiljnost optužbi i težina zaprijećene kazne predstavljaju inicijalni rizik koji nadležna tijela mogu opravdano uzeti u obzir. Međutim, Europski sud je, istodobno, naglasio da ozbiljnost i težina optužbi ne mogu biti argument koji, sam po sebi, može opravdati produženje pritvora (vidi Europski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. srpnja 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81).

41. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu određena mjera pritvora shodno odredbi članka 132. stavak 1. t. (a), (b) i (c) ZKPBiH, odnosno da mu je pritvor produžen za još dva mjeseca shodno odredbi članka 132. stavak 1. t. (a) i (b) ZKPBiH. U vezi s istaknutim prigovorima kojim apelant ukazuje na to da je odluka o osnovanoj sumnji da je počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret neutemeljena i zasnovana na rekla-kazala izjavama, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno apelacionim navodima, jasno prezentirao dokaze koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo uz prijedlog za određivanje mjere pritvora na temelju kojih je u dovoljnoj mjeri za tu fazu postupka utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je apelant kao pripadnik organizirane skupine za kriminal počinio kaznena djela koja su mu stavljena na teret. Ustavni sud zapaža da su se i Sud BiH i Tužiteljstvo BiH u odgovorima na apelaciju dodatno osvrnuli na ove apelacione navode ocijenivši ih neutemeljenim, pri čemu su ponovno pobrojali sve dokaze na kojima je Sud BiH utemeljio odluku o postojanju općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora. Ustavni sud ističe da je prilikom razmatranja prijedloga za produženje pritvora Sud BiH dodatno analizirao ranije dostavljene kao i nove dokaze Tužiteljstva BiH iz kojih je nesporno potvrđen stav prethodnih vijeća Suda BiH o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio kaznena djela koja su mu stavljana na teret. Iz obrazloženja pobijanih rješenja, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne proizlazi da je Sud BiH svoju odluku o postojanju osnovane sumnje utemeljio na rekla-kazala izjavama, kako to apelant tvrdi, već na mnogobrojnim dokazima, uključujući, između ostalih, iskaze svjedoka koji su potvrđeni relevantnim materijalnim dokazima, pa se u okolnostima konkretnog slučaja čini neutemeljenim apelantovo pozivanje na standarde Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1885/13 od 24. svibnja 2013. godine u kojoj je Ustavni sud, imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja, zaključio da ne postoje činjenice ili informacije na temelju kojih će objektivni promatrač zaključiti da je osoba u pitanju mogla počiniti kazneno djelo za koje se tereti. Ustavni sud smatra da su upravo svi dostavljeni dokazi Sudu BiH u dovoljnoj mjeri za tu fazu postupka jasno ukazali na postojanje osnovane sumnje koja je, u konkretnom slučaju, opravdala pritvor. Ustavni sud iz obrazloženja pobijanih rješenja i iz odgovora na apelaciju, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne vidi proizvoljnost Suda BiH na koju apelant neutemeljeno ukazuje. Dakle, Ustavni sud smatra da pobijana rješenja nisu suprotna odredbama ZKPBiH i Europskoj konvenciji i da sadrže razloge glede postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. ZKPBiH.

42. U odnosu na posebne razloge za određivanje, odnosno produženje pritvora, Ustavni sud zapaža da je apelantu određen pritvor shodno odredbama članka 132. stavak 1. t. (a), (b) i (c) ZKPBiH, te da je pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka (c) otpao u postupku odlučivanja o produženju mjere pritvora. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH, suprotno apelantovim navodima, analizirajući dokumentaciju vezanu za određivanje, odnosno produženje mjere pritvora, ukazao na postojanje niza okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, u smislu odredbe članka 132. stavak 1. točka (a) ZKPBiH. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje na to da je već u svojoj praksi usvojio stav da dvojno državljanstvo samo po sebi ne može biti osnova za zaključak da postoji opasnost od bijega, u smislu pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. t. (a) ZKPBiH, niti se zbog ovih činjenica može svakoj osumnjičenoj osobi stavljati na teret bijeg od pravde u Bosni i Hercegovini (vidi Odluka o dopustivosti broj AP 3512/08 od 29. travnja 2009. godine, točka 18), a što je konstatirao i sam Sud BiH u obrazloženju pobijane odluke. Međutim, Ustavni sud opaža da je Sud BiH, suprotno apelantovim navodima, analizirajući dokumentaciju vezanu za određivanje odnosno produženje pritvora i prijedlog Tužiteljstva BiH, jasno ukazao na postojanje niza okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega u smislu odredbe članka 132. stavak 1. točka (a) ZKPBiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom razmatranja ove pritvorske osnove imao u vidu čitav niz okolnosti: da je apelant državljanin R Italije, da se njegova obitelj nalazi u R Italiji, da on u BiH boravi samo privremeno, te druge okolnosti (svijest o težini kaznenog djela, te izvjesnost kaznenog postupka) koje u svojoj ukupnosti ukazuju na opravdan strah od bjekstva. Uz sve navedeno, Sud BiH je prilikom razmatranja ovog pritvorskog razloga uzeo u obzir činjenicu da Ustav R Italije pruža jamstvo svojim državljanima da neće biti isporučeni drugim državama u kaznenim stvarima, što je za Sud BiH bilo dovoljno za zaključak o postojanju realne i konkretne opasnosti od bjekstva, čime bi moglo biti dovedeno u pitanje okončanje postupka. Imajući u vidu dano obrazloženje u kontekstu apelantovih iznesenih prigovora, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi nisu utemeljeni.

43. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da u konkretnom slučaju postoji koluzijska opasnost kao pritvorska osnova iz članka 132. stavak 1. točka (b) ZKPBiH. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH ukazao na to da se u konkretnom slučaju radi o ranoj fazi veoma opsežne i složene istrage koja obuhvaća veći broj osumnjičenih, međusobno povezanih, da određeni broj suučesnika i svjedoka tek treba biti pronađen i ispitan. Ustavni sud smatra da je Sud BiH argumentirano obrazložio razloge iz kojih proizlazi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati istragu utjecajem na svjedoke i suučesnike. U takvom zaključku Suda BiH, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost, te smatra da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim apelantovo pozivanje na praksu Ustavnog suda iz Odluke broj AP 6/08 od 13. svibnja 2008. godine. Naime, u citiranoj odluci apelantu je prvi put određena mjera pritvora nakon podizanja optužnice, dakle nakon završenog istražnog postupka, te nakon što su ispitani svi relevantni svjedoci, pa se standardi primijenjeni u citiranoj odluci ne mogu primijeniti na ovu apelaciju, posebno u okolnostima konkretnog slučaja koji se još uvijek nalazi u fazi istražnog postupka i u kojem su redoviti sudovi u dovoljnoj mjeri za tu fazu postupka konkretizirali postojanje pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka (b)

ZKPBiH.

44. U odnosu na posebni pritvorski razlog propisan odredbom članka 132. stavak 1. točka (c) ZKPBiH, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom određivanja pritvora imao u vidu posebne okolnosti koje opravdavaju strah da će apelant ponoviti kaznena djela koja su mu stavljena na teret ili dovršiti pokušano kazneno djelo za koje mu se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, kao u konkretnom slučaju, čime je ispunjen formalnopravni uvjet za određivanje mjere pritvora koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne. Uz to, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Sud BiH prilikom određivanja mjere pritvora po toj osnovi ocijenio naročite okolnosti koje opravdavaju strah da će apelant pokušati ponoviti ili dovršiti kazneno djelo, pri čemu je Sud BiH uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, posebno prirodu i način izvršenja kaznenih djela koja su apelantu stavljena na teret, te okolnost da su kaznena djela učinjena unutar organizirane skupine, koja su pripremana i ponavljana duže razdoblje, što je sve u svojoj ukupnosti učvrstilo stav Suda BiH o postojanju i ove pritvorske osnove za određivanje mjere pritvora. Ustavni sud podsjeća na to da je Sud BiH prilikom razmatranja prijedloga Tužiteljstva BiH o produženju mjere pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim odbio ovaj pritvorski razlog, što dovoljno govori da je taj razlog postojao upravo onoliko koliko je to u okolnostima konkretnog slučaja bilo nužno.

45. Stoga, imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da je apelant lišen slobode u postupku koji je zakonom propisan i u okolnostima kada raspoloživi dokazi u dovoljnoj mjeri za tu fazu postupka ukazuju na opravdanu sumnju da su apelant i ostali osumnjičeni počinili kaznena djela koja su im stavljena na teret, a sve navedeno u okviru značenja članka 5. stavak 1. (c) i stavak

3. Europske konvencije.

46. U vezi sa apelantovim prigovorima kojim ukazuje na to da u odnosnu na njega kao stranog državljanina nisu ispoštovana jamstva propisana odredbom članaka 8. i 9. ZKPBiH, jer prilikom poduzimanja procesnih radnji Tužiteljstva BiH i Suda BiH na kojima je sudjelovao apelant kao strani državljanin nije bio prisutan ovlašteni sudski tumač, te da mu pobijana rješenja nisu dostavljena na materinjem jeziku, odnosno na jeziku koji razumije, Ustavni sud zapaža da je identične prigovore apelant isticao i tijekom postupka i da su se i Sud BiH i dodatno Tužiteljstvo BiH u odgovoru na apelaciju o tome jasno i precizno izjasnili. Naime, Ustavni sud iz dostavljenih dokaza zapaža da je prilikom provedbe svih procesnih radnji na kojima je apelant prisustvovao (prilikom prvog saslušanja 27. veljače 2014. godine, prilikom pretresa, oduzimanja stvari, potpisivanja potvrde, izjašnjenja o prijedlogu Tužiteljstva BiH za određivanje, odnosno produženje mjere pritvora) bio prisutan ovlašteni tumač za talijanski jezik, pa se stoga ne mogu prihvatiti opravdanim tvrdnje o kršenju prava iz članka 8. stavak 2. ZKPBiH, odnosno tvrdnje da je bio onemogućen da se upozna sa zajamčenim pravima. Osim toga, iz odgovora Suda BiH proizlazi da su apelantu sva pobijana rješenja, uključujući i prijedloge Tužiteljstva BiH o određivanju, odnosno produženju mjere pritvora, dostavljeni na talijanskom jeziku, čime je ispoštovana odredba članka 9. stavak 3. ZKPBiH, što dodatno potvrđuje stav Ustavnog suda o neutemeljenosti ovih apelantovih prigovora u vezi s kršenjem članka 5. stavak 2. Europske konvencije.

47. U vezi sa apelantovim prigovorima da obrana nije imala dovoljno vremena da se pripremi za izjašnjenje u vezi s prijedlozima Tužiteljstva BiH, Ustavni sud zapaža da je apelant identičan prigovor iznosio i tijekom postupka o čemu se Sud BiH dovoljno jasno i argumentirano izjasnio. Uz to, Ustavni sud podsjeća na to da je Sud BiH i u odgovoru na apelaciju dodatno pojasnio da je zbog žurnosti postupka ročište za određivanje mjere pritvora zakazao isti dan kada je prijedlog Tužiteljstva BiH dostavljen navedenom sudu, da su radi izjašnjenja svi sudionici u postupku pravodobno i uredno pozvani, da su ročištu, između ostalih, prisustvovali apelant, ovlašteni sudski tumač za talijanski jezik, te apelantovi izabrani branitelji koji nisu zahtijevali dodatno vrijeme za pripremu, pri čemu u vezi s tim nisu ukazivali na bilo kakav problem. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ročište za razmatranje prijedloga za produženje mjere pritvora (koji je apelantu na talijanskom jeziku dostavljen 24. ožujka 2014. godine), koje je bilo zakazano za 24. ožujak 2014. godine pomjerio za 25. ožujak 2014. godine, kako bi se apelantu i njegovoj obrani omogućilo dodatno vrijeme za pripremu. Dakle, imajući u vidu da se radi o žurnom postupku, da je prijedlog Tužiteljstva BiH (od 20. ožujka 2014. godine) o produženju mjere pritvora apelantovoj obrani dostavljen 21. ožujka 2014. godine, dakle pravodobno, kako to propisuje odredba članka 131. stavak 3. ZKPBiH, Ustavni sud u ovakvom postupanju Suda BiH ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se zahtijeva posebna ažurnost, jer bi suprotno postupanje suda, odnosno bilo kakvo odugovlačenje vodilo kršenju apelantovih prava, Ustavni sud ove apelantove prigovore smatra neutemeljenim.

48. Glede apelantovih navoda da mu nisu dostavljeni dokazi koje je Tužiteljstvo BiH uz prijedloge dostavilo Sudu BiH, te da je na taj način apelant doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Tužiteljstvo BiH, Ustavni sud primjećuje da je i ove prigovore apelant iznosio tijekom postupka i o kojima se Sud BiH također precizno izjasnio. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ovaj prigovor sagledao u svjetlu sadržaja odredaba članka 47. ZKPBiH koje pružaju mogućnost sudu da u fazi istrage uskrati osumnjičenom pravo uvida u dokaze čije bi otkrivanje ugrozilo tijek i cilj istrage. Uz to, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijanih odluka proizlazi da je Sud BiH, nakon što je izvršio uvid u dokaze koje je dostavilo Tužiteljstvo BiH uz prijedlog, a koje je taksativno naveo u obrazloženju, postupio sukladno navedenim odredbama ZKPBiH, te da su apelant i njegovi branitelji, iako im dokazi nisu bili dostavljeni, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati, u mjeri nužnoj za pobijanje odluke o određivanju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima je ta odluka utemeljena. S obzirom na navedeno, te odredbu članka 47. stavak 1. ZKPBiH, prema kojoj se branitelju može uskratiti razmatranje spisa i razgledanje predmeta ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju Suda BiH. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da je ovo pitanje razmatrao u svojoj dosadašnjoj praksi (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 40/09 od 26. veljače 2009. godine i 46/11 od 21. travnja 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je utvrđeno da nije povrijeđeno pravo apelanata ukoliko je sud pri određivanju pritvora uskratio mogućnost uvida u pojedine dokaze zbog opasnosti da bi istraga mogla biti ugrožena. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta nespornim proizlazi da je apelant, u smislu jamstava članka 5. stavak 4. Europske konvencije, imao i koristio pravo da protiv rješenja o određivanju pritvora kao i protiv rješenja o produženju pritvora uloži žalbu sudu koji je u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja apelanta slobode i dao razloge zašto apelantovi žalbeni navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješavanja konkretne pravne stvari, tj. do apelantovog puštanja iz pritvora.

49. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da pobijanim rješenjima nije prekršeno apelantovo pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

5. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije kada su redoviti sudovi dali dovoljno jasno obrazloženje o nužnosti određivanja, odnosno produženja mjere pritvora u postupku koji je propisan zakonom, u okviru kojega su prema apelantu, državljaninu R Italije, ispoštovana sva jamstva u odnosu na prava koja mu pružaju standardi iz ZKPBiH i Europske konvencije.

51. Na temelju članka 18. stavak 3. točka (l) i članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovome predmetu, nije nužno posebno razmatrati podnositeljev prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.

53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1222/14 (L. C.) | Sudska praksa | Aktio