Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2040/11 (M. Š.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni odnos
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2040/11
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2040/11, rješavajući apelaciju Manojla Šekare, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b), člana 59 st. 1, 2 i 3 i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Manojla Šekare.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054405 10 Rev od 16. februara 2011. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Manojlu Šekari, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 3.300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Manojla Šekare podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054405 10 Rev od 16. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71-0-P-054405-06-P od 2. juna 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Manojlo Šekara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kog zastupa Boško Čegar, advokat iz Pala, podnio je 11. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P P 054405 10 Rev od 16. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 054405 06 P od 2. juna 2009. godine. Apelant je podneskom od 15. decembra 2011. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik BiH“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda, te od zakonskog zastupnika tuženog Ministarstva uprave i lokalne samouprave (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. novembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud, te zakonski zastupnik tuženog su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 26. novembra do 4. decembra 2013. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je 15. marta 2000. godine pred Osnovnim sudom tužbom pokrenuo radni spor protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenja rješenja o otkazu ugovora o radu, povratka na posao i isplate naknada proisteklih iz radnog odnosa).
6. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Osnovni sud je donio djelimičnu presudu broj RS 98/00 od 10. jula 2001. godine kojom je poništio Rješenje tuženog broj 05/1-120-119/00 od 20. januara 2000. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje), te tuženom naložio da apelanta vrati na odgovarajuće radno mjesto.
7. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je Rješenjem broj Ž-35/02 od 2. decembra 2002. godine ukinuo djelimičnu presudu Osnovnog suda i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
8. Rješenjem Osnovnog suda broj RS 98/00 od 14. maja 2003. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba. Navedeno rješenje je potom u žalbenom postupku ukinuto Rješenjem Okružnog suda broj Ž-272/03 od 14. decembra 2005. godine, te je predmet ponovo vraćen prvostepenom sudu na odlučivanje.
9. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 71-0-P-054405-06-P od 2. juna 2009. godine kojom je tužbu u cijelosti odbio i apelanta obavezao na naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude. Na osnovu sprovedenih dokaza, ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog na radnom mjestu blagajnik-likvidator od 6. jula 1997. godine do 31. decembra 1999. godine kada mu je radni odnos prestao, zatim da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o Vladi RS, koji je stupio na snagu 24. februara 1998. godine, sjedište Vlade RS iz Pala premješteno u Banjaluku, da je apelant zbog smanjenog obima posla i promjena u organizaciji rada tuženog Rješenjem broj 05/1-628/98 od 24. februara 1998. godine (za koje apelant tvrdi da mu nije dostavljeno) upućen na privremeno čekanje posla zaključno sa 24. februarom 1998. godine u trajanju od godinu dana, uz naknadu plate u iznosu od 70% osnovne plate. Imajući u vidu takvo činjenično utvrđenje, Osnovni sud je, između ostalog, istakao da za ishod predmetnog postupka nije relevantno da li je apelantu dostavljeno rješenje o upućivanju na čekanje posla, te da ta okolnost znači da odluka o upućivanju na čekanje ne proizvodi pravno dejstvo u odnosu na apelantova prava, obaveze i odgovornost iz radnog odnosa, ali da ta činjenica ne oslobađa apelanta obaveze da iskoristi pravo na internu zaštitu u odnosu na radnje kojima mu je povrijeđeno pravo.
10. U tom smislu je pojašnjeno da se rok za prigovor iz člana 37 stav 2 Zakona o radnim odnosima u državnim organima (u daljnjem tekstu: ZRODO) ne aktivira samo momentom uručenja odluke, nego i momentom saznanja za povredu prava čiju zaštitu traži. Osnovni sud je u vezi s tim istakao da je propuštanjem rokova za osporavanje rješenja o upućivanju na čekanje takvo rješenje postalo pravosnažno i izvršno, te da su posljedice koje je proizvela njegova pravosnažnost odredile i pravnu sudbinu spornog rješenja o prestanku radnog odnosa, koje se činjenično i pravno povezuje sa rješenjem o upućivanju apelanta na čekanje. Tokom postupka Osnovni sud je utvrdio da je sporno rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno u skladu s odredbom člana 32 stav 4 ZRODO-a, te člana 64 Zakona o radnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZRO) i to istekom vremena čekanja na koje je apelant upućen. Sem toga, Osnovni sud je pojasnio da je tuženi donio rješenje o prestanku radnog odnosa shodno činjenici da je kod tuženog došlo do promjene sjedišta kao vida promjene u organizaciji i metodu rada, što za posljedicu može imati smanjenje obima posla i ukidanje radnih mjesta. Imajući u vidu sve izneseno, Osnovni sud je zaključio da je tuženi sproveo zakonit postupak kojim je odlučeno o prestanku radnog odnosa, pri čemu apelant nije uspio da dokaže činjenicu da mu tuženi nije ponudio radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi. Naime, tokom postupka Osnovni sud je zaključio da je apelantu zapravo i odgovaralo upućivanje na privremeno čekanje posla uz naknadu plate, jer apelant takvom svom položaju nije prigovarao, pa je Osnovni sud, na osnovu odredbi čl. 7 i 123 ZPP, te člana 386 stav 1 i člana 395, sve iz ZPP, odlučio kao u izreci presude.
11. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 054405 09 Gz od 29. oktobra 2009. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u dijelu stava 1 koji se odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa, pa je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U preostalom dijelu osporena presuda je preinačena i utvrđeno je da su rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa nezakonita, te je tuženom naloženo da apelanta vrati na radno mjesto blagajnika-likvidatora ili drugo radno mjesto koje odgovora njegovoj stručnoj spremi. U obrazloženju je navedeno da je apelantov osnovni prigovor ukazivanje na pogrešan zaključak prvostepenog suda da je ostvarena fikcija o zakonitosti rješenja o upućivanju apelanta na privremeno čekanje (rješenje od 24. februara 1998. godine) jer apelant za ovo rješenje nije znao, nikada mu nije uručeno, niti je imao razloga da ga osporava i da prema tome ovo rješenje nije moglo da proizvede nikakve posljedice za apelanta, koje mogu nastupiti samo od momenta saznanja za to rješenje. U žalbi je još istaknuto da i u slučaju da je rješenje doneseno i da mu je uručeno, institut „čekanja“ ne postoji prema odredbama ZRODO-a, kao i činjenica da je apelant za vrijeme čekanja posla primao platu i po isteku jedne godine na koliko je čekanje moglo biti određeno.
12. Okružni sud je u obrazloženju istakao da u situaciji kada predmet tužbenog zahtjeva nije bila odluka o upućivanja apelanta na čekanje od 24. februara 1998. godine, prvostepeni sud je bio dužan da ovo pitanje riješi kao prethodno pitanje, naročito, kako je istakao Okružni sud, zbog činjenice što je prvostepeni sud našao kauzalnu vezu između rješenja o čekanju i spornog rješenja, pa je u takvoj situaciji bilo neophodno da se raspravi pitanje punovažnosti rješenja o čekanju i to primjenom ZRODO-a, jer je ovaj zakon jedino mjerodavan u konkretnom slučaju. Stoga, kako je u obrazloženju istaknuto, ne mogu da se prihvate pravilnim zaključci prvostepenog suda da nema značaja činjenica da apelant nije primio rješenje o čekanju i da je morao znati da su njegova prava povrijeđena, a da ne daje značaj činjenicama da je apelant ostao u radnom odnosu i nakon isteka jedne godine (na koji period je bio upućen na čekanje) i da je za to vrijeme primao platu i da zbog toga njegova prava nisu povrijeđena, pa nije imao ni potrebu da traži zaštitu svojih prava. Prema ocjeni Okružnog suda, sve i da je postojalo rješenje o upućivanju apelanta na čekanje, takvo rješenje bi bilo nezakonito jer niti je bilo smanjenja obima posla, niti je apelant mogao spadati u kategoriju viška radnika, a shodno navedenom neprihvatljiv je i stav prvostepenog suda da je apelant bio u obavezi da osporava rješenje o čekanju posla imajući u vidu činjenicu da to rješenje nikada nije primio. Prilikom odlučivanja Okružni sud je imao u vidu i izvještaj Fonda PIO o radnicima koji su zaposleni na isto ili slično radno mjesto sa istom stručnom spremom kod tuženog i to istog dana kada je apelant upućen na čekanje (24. februar 1998. godine) ili neposredno nakon toga, što upućuje na zaključak da smanjenja obima posla nije bilo i da apelant nije spadao u kategoriju radnika za čijim radom je prestala potreba. Odluku u ovom dijelu Okružni sud je donio na osnovu odredbe člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP.
13. Odlučujući o reviziji tuženog, Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 054405 10 Rev od 16. februara 2011. godine, kojom je reviziju uvažio, te drugostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je apelantova žalba uvažena, prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev usvojen, tako što je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena (u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi nezakonitost spornog rješenja tuženog i zahtjev za vraćanje na ranije radno mjesto ili drugo odgovarajuće).
14. Nakon što je ponovio odluku nižestepenih sudova, te ispitao osporenu presudu u svjetlu žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena presuda donesena kao rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je prilikom odlučivanja, prije svega, citirao odredbe člana 1 ZRODO-a, te ZRO-a, koje propisuje na koga se primjenjuju odredbe navedenih zakona, kako bi riješio pitanje primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju, zaključivši da su u konkretnom slučaju primjenjive odredbe ZRODO-a, odnosno supsidijarno odredbe ZRO-a i to na pitanja koja nisu uređena odredbama ZRODO-a. Vrhovni sud je citirao odredbe člana 37 st. 2, 3 i 6 ZRODO-a, koje propisuju kada i u kojim rokovima se može podnijeti prigovor protiv svakog rješenja funkcionera koji rukovodi organom, odnosno u kojim rokovima funkcioner organa odgovora na prigovor, odnosno kada zaposlenik ima pravo da podnese tužbu nadležnom sudu.
15. Dovodeći citirane odredbe u kontekst konkretnog slučaja, Vrhovni sud je istakao da je Rješenjem tuženog broj 05/1-628/98 od 24. februara 1998. godine apelant upućen na čekanje posla na osnovu odredbe člana 64 ZRO-a, pa budući da apelant protiv tog rješenja nije vodio spor, navedeno rješenje je postalo konačno i pravosnažno protekom roka u kom je taj spor mogao pokrenuti. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant, shodno citiranom rješenju, imao status neraspoređenog radnika (odredba člana 32 ZRODO-a) i to od 24. februara 1998. godine do 20. decembra 1999. godine, kada mu je radni odnos prestao. Još je istaknuto da apelant za to vrijeme nije primao naknadu za topli obrok, te da je primao naknadu plate u visini od 70%, kako je precizirano u tački 3 rješenja o upućivanju apelanta na čekanje. U vezi s tim, Vrhovni sud nije mogao da prihvati apelantove navode da je za vrijeme čekanja posla radio, jer sve i da su ti navodi tačni (apelant ove navode ničim nije potkrijepio), ta okolnost ne utiče na status neraspoređenog radnika, koji podrazumijeva obavezu radnika da po potrebi faktički radi.
16. Vrhovni sud je naveo da iz sprovedenih dokaza ne proizilazi da je tuženi dokazao da je rješenje o upućivanju apelanta na čekanje posla dostavio apelantu. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, propuštanje tuženog da apelantu dostavi odluku o čekanju apelanta ne oslobađa obaveze da se kroz realizovanje aktivnog stava u odnosu na zaštitu prava iz radnog odnosa povrijeđenih mu radnjama tuženog, koje se manifestuje u nedolasku (svakodnevnom) na posao i u umanjenju plate, blagovremeno u rokovima propisanim odredbom člana 37 ZRODO-a, pismeno obrati zahtjevom za internu zaštitu nadležnom funkcioneru koji rukovodi državnim organom, a potom i nadležnom sudu. Dakle, Vrhovni sud je posebno istakao da apelant nije tražio ispitivanje zakonitosti rješenja o čekanju za koje je svakako znao, što proizilazi iz navoda tužbe u kojima apelant ističe da se od 24. februara 1998. godine nalazio na privremenom čekanju posla. U takvim okolnostima, prema ocjeni Vrhovnog suda, sasvim je nebitno da li je apelantu navedeno rješenje uručeno ili ne, jer je apelant za takav svoj status znao (neredovni dolasci na posao i umanjena plata). Vrhovni sud je istakao da apelant nije postupio u skladu sa odredbama člana 37 ZRODO-a, već je tužbu prvostepenom sudu podnio 15. marta 2000. godine, čime je propustio strogi zakonski prekluzivni rok za internu a zatim i sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa (član 37 st. 3 i 6 ZRODO-a). Prema ocjeni Vrhovnog suda, propuštanjem ovih rokova apelant je izgubio i samo pravo u materijalnopravnom smislu, čiju zaštitu traži u ovom sporu, pa je apelantova tužba nedozvoljena, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. Revizioni sud je još naglasio da odredba člana 37 ZRODO-a podrazumijeva aktivan stav radnika i poslodavca u postupku zaštite prava radnika, pa stoga propust jedne strane (tuženog) da apelantu dostavi rješenje o čekanju posla ne opravdava pasivnost apelanta kao radnika tuženog da traži zaštitu svojih prava koja su mu povrijeđena faktičkom radnjom, upućivanjem na čekanje posla, makar i usmeno. U tom kontekstu je istaknuto: „Ostvarivanje prava po osnovu rada vremenski je ograničeno navedenim odredbama ZRODO-a koje regulišu radne odnose i o nedozvoljenoj i neblagovremenoj tužbi se ne može meritorno odlučivati jer o zakonom propisanim-prekluzivnim rokovima u radnom sporu sud vodi računa po službenoj dužnosti.“
17. Iz obrazloženja dalje proizilazi da je promjenom sjedišta Vlade RS iz Pala u Banjaluku kod tuženog došlo do promjene u organizaciji i u metodu rada. Naglašeno je da se apelant nepodnošenjem prigovora protiv rješenja o upućivanju na čekanje sa takvim radnopravnim statusom očigledno saglasio, budući da je apelant istekom takvog radnopravnog statusa eventualno mogao biti raspoređen na radno mjesto u istom ili drugom državnom organu koje odgovora njegovoj stručnoj spremi, pod uslovom da je tuženi sa takvim radnim mjestom raspolagao. Međutim, ukoliko se zaposlenik ne može rasporediti na odgovarajuće radno mjesto, funkcioner, u smislu odredbe člana 32 stav 4 ZRODO-a, donosi rješenje o prestanku radnog odnosa zaposlenog, a apelant tokom postupka nije iznosio dokaze da je po isteku čekanja posla tuženi raspolagao sa radnim mjestom na koje ga je mogao rasporediti. Vrhovni sud je još naveo da bi okolnost da je tuženi primio nove radnike u vrijeme dok je apelant bio na čekanju posla, dakle u vrijeme promjene sjedišta Vlade RS i metode rada (u isto vrijeme četiri radnika su dobili otkaze), s obzirom na vrijeme prijema navedenih radnika, mogla biti od značaja za ocjenu zakonitosti rješenja tuženog o upućivanju apelanta na čekanje i nije od značaja za ocjenu zakonitosti osporenih rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu. S obzirom na sve navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci, shodno odredbi člana 250 stav 2 ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u iscrpnoj apelaciji iznosi neslaganje sa stavovima prvostepenog i revizionog suda koji su odbili njegov tužbeni zahtjev. Smatra da su navedeni sudovi pošli od netačne pretpostavke da je tuženi donio rješenje o njegovom upućivanju na čekanje od 24. februara 1998. godine, jer, kako tvrdi, takvo rješenje nikada nije doneseno, budući da mu je kopija tog rješenja predata na ročištu od 27. aprila 2009. godine, pa smatra da je to rješenje „isfabrikovano“ samo za potrebe spora. Apelant ne spori činjenicu da je u rješenju datum 24. februar 1998. godine, kada je apelant navodno upućen na čekanje do 24. februara 1999. godine (odredbe ZRODO-a ne poznaju institut čekanja posla), za šta apelant nije znao, ali je njemu radni odnos kod tuženog trajao sve do 31. decembra 1999. godine, za koji period je primao punu platu i sve druge naknade iz radnog odnosa kao i svi ostali radnici, što govori o tome da je zapravo sve vrijeme bio u radnom odnosu kod tuženog. U takvim okolnostima apelant se pita koja su mu prava bila uskraćena kod tuženog kada je primao puni iznos plate ne samo godinu dana, nego i nakon toga, sve do otkaza ugovora o radu. Isto tako, apelant podsjeća na to da je tuženi u isto vrijeme kada je on upućen na čekanje posla zaposlio četiri nova radnika sa istom ili sličnom kvalifikacijom pa se i u tom smislu postavlja pitanje da li su rješenja o otkazu zakonita ako je utvrđeno da nije došlo do smanjenja obima posla. Dalje, apelant ukazuje i na to da je postupak trajao od početka 2000. godine, što je za radni spor neprihvatljivo dug period ističući da mu je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, te traži da mu se za svaku godinu trajanja postupka isplati iznos od po 1.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je tokom postupka isticao, o kojim se navedeni sud iscrpno izjasnio u obrazloženju presude, iz čega proizilazi da su i apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava neosnovani, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. U vezi sa dužinom trajanja postupka pred navedenim sudom, istaknuto je da je apelantova revizija primljena 4. februara 2010. godine i da je Vrhovni sud o njoj odlučio nakon godinu i 12 dana, što, prema ocjeni Vrhovnog suda, predstavlja razuman rok za suđenje.
20. Okružni sud je naveo da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava na koja se apelant u apelaciji pozvao, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u ponovnom postupku u odnosu na dio odluke koji je vraćen na ponovno odlučivanje u vezi sa isplatom naknada iz radnog odnosa rješenjem od 11. jula 2011. godine tužba povučena zbog nedolaska apelanta na zakazano ročište, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 30. januara 2012. godine. Osnovni sud smatra da u predmetnom postupku nisu prekršena apelantova ustavna prava na koja se u apelaciji pozvao.
22. Tuženi je u odgovoru na apelaciju ocijenio neosnovanim apelantove navode predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 11/94 i 6/97), u tekstu koji je važio u spornom periodu, relevantne odredbe glase:
Član 1. stav 3.
Na zaposlene u državnim organima i izabrana odnosno postavljena lica primjenjuju se propisi o radnim odnosima u pogledu onih prava, obaveza i odgovornosti koja zakonom nisu posebno uređena.
Član 31.
Radni odnos zaposlenih u državnim organima i izabranih odnosno postavljenih lica prestaje pod uslovima i na način utvrđen ovim zakonom i drugim zakonima. Član 32. st. 1, 2. i 4.
Ako je u državnom organu došlo do smanjenja broja zaposlenih, odnosno postavljenih lica, usled promena u organizaciji i metodu rada, odnosno usled smanjenja obima i ukidanja poslova, zaposleni i postavljena lica raspoređuju se na radna mesta u istom ili drugom državnom organu koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi.
Odluku o raspoređivanju zaposlenih iz stava 1. ovog člana donosi funkcioner koji rukovodi organom u kojem se zaposleni raspoređuje. (...)
Ukoliko se zaposleni, odnosno postavljeno lice, ne može rasporediti u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, funkcioner, odnosno organ iz stava 2. ovog člana, donosi rješenje kojim se utvrđuje da je zaposlenom, odnosno postavljenom licu, prestao radni odnos.
Član 37.
Radi ostvarivanja svojih prava, zaposleni u državnom organu, odnosno postavljena lica pismeno se obraćaju funkcioneru koji rukovodi organom.
Protiv svakog rješenja ili drugog akta kojim je odlučeno o njegovim pravima i obavezama zaposleni, odnosno postavljeno lice, ima pravo da podnese prigovor. Prigovor se podnosi funkcioneru koji rukovodi državnim organom u roku od osam dana od dana uručenja rešenja ili drugog akta, a funkcioner je dužan da o njemu odluči u roku od 15 dana, od dana podnošenja prigovora.
Razmatrajući podneseni prigovor funkcioner preispituje svoju odluku i može je izmeniti ili dopuniti.
Zaposleni, odnosno postavljeno lice, ima pravo da podnese prigovor i u slučaju kad funkcioner u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva ne odluči o pravu na koje se zahtjev odnosi.
Ako funkcioner u utvrđenom roku ne odluči o podnetom prigovoru ili ako zaposleni, odnosno postavljeno lice nije zadovoljno odlukom funkcionera povodom podnetog prigovora, zaposleni, odnosno postavljeno lice može se obratiti nadležnom sudu u roku od 15 dana.
24. U Zakonu o radnim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98), u tekstu koji je važio u spornom periodu, relevantne odredbe glase:
Član 1. stav 2.
Odredbe ovog zakona primenjuju se i na radne odnose zaposlenih u državnim organima, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 64. st. 1. i 3.
Radnik za čijim je radom prestala potreba zbog smanjenog obima posla ili zbog drugih ekonomskih teškoća preduzeća, ustanove odnosno drugog pravnog i fizičkog lica koja zapošljava radnike, kao i zbog tehnoloških i organizacionih promena preduzetih radi prilagođavanja proizvodnje uslovima tržišta, direktor može uputiti na privremeno čekanje koje ne može biti kraće od 6 meseci niti duže od godinu dana (...).
Za vreme čekanja, u smislu stava 1. ovog člana, radnik ima pravo na naknadu plate u visini 70% plate koju je ostvario u mesecu koji prethodi mesecu u kojem je upućen na čekanje, ili (...).
25. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 054405 10 Rev od 16. februara 2011. godine kojom je pravosnažno okončan postupak u dijelu odluke o pravnoj valjanosti rješenja o otkazu ugovora o radu i vraćanja na posao, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. marta 2011. godine, a apelacija je podnesena 11. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dozvoljena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant osporava presude Vrhovnog i Osnovnog suda, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
33. Ustavni sud zapaža da apelant predmetnom apelacijom osporava odluke donesene u parničnom postupku pokrenutom radi zaštite prava iz radnog odnosa, koja se tiču njegovih građanskih prava, pa stoga primjenljivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju nije upitna.
A) Činjenično stanje i primjena materijalnog prava
34. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu revizionog, odnosno prvostepenog suda, kojima je odbijen njegov tužbeni zahtjev u odnosu na glavni tužbeni zahtjev koji se odnosi na ukidanje spornog rješenja i povraćaja na posao, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom materijalnog prava.
35. U vezi s ovim prigovorima kojima apelant ukazuje na kršenja prava na pravično suđenje s aspekta pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
37. Ispitujući osnovanost apelantovih navoda, Ustavni sud uočava da je apelant prigovore identične ovima iz apelacije iznosio tokom postupka, o čemu su se i Vrhovni i Osnovni sud dovoljno jasno i argumentovano izjasnili, a data obrazloženja se ne čine proizvoljnim. Naime, navedeni sudovi su, prije svega, raspravili pitanje primjene materijalnog prava, zaključivši da su na sporni odnos primjenjive odredbe ZRODO-a, te, suprotno stavu Okružnog suda, odredbe ZRO-a, što proizilazi iz relevantnih odredbi navedenih zakona (član 1 stav 3 ZRODO-a, odnosno član 1 stav 2 ZRO-a). Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Osnovni sud prilikom odlučivanja uzeli u obzir odredbe čl. 32 i 37 ZRODO-a koje propisuju kada funkcioner nadležnog organa može zaposleniku otkazati ugovor o radu, odnosno rokove i način zaštite prava zaposlenih u državnim organima, koji su, kako je naveo Vrhovni sud, prekluzivni i na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Ustavni sud primjećuje da je tokom postupka utvrđeno da je apelant 24. februara 1998. godine, zbog reorganizacije tuženog i promjene sjedišta organa tuženog, shodno odredbi člana 64 stav 1 ZRO-a, rješenjem upućen na čekanje posla, što je za apelanta tokom postupka bilo posebno sporno, utvrdivši da apelant protiv rješenja kojim je upućen na čekanje posla nije prigovarao funkcioneru tuženog, tako da je navedeno rješenje postalo konačno i izvršno, što je za Osnovni i Vrhovni sud bilo ključno za raspravljanje spornog pitanja u vezi sa prestankom radnog odnosa. U tom smislu je još istaknuto da je istekom radnopravnog statusa radnika na čekanju posla apelant mogao biti raspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto unutar organa tuženog ili drugog državnog organa pod uslovom da je tuženi raspolagao sa odgovarajućim radnim mjestom. Redovni sudovi su još naglasili da apelant tokom postupka nije dokazao (niti je u vezi s tim iznosio bilo kakve tvrdnje) da je tuženi raspolagao sa adekvatnim radnim mjestom, tako da je, shodno odredbi člana 32 stav 4 ZRODO-a, tuženi donio rješenje kojim je apelantu prestao radni odnos.
38. Vezano za apelantove navode da tuženi zapravo i nije donio sporno rješenje kojim je apelant upućen na čekanje posla, Ustavni sud zapaža da su sudovi razmotrili i te tvrdnje. Naime, Vrhovni i Osnovni sud su u vezi s tim istakli da je u takvim okolnostima potpuno irelevantno da li je tuženi apelantu dostavio sporno rješenje kada je apelant za svoj radnopravni status radnika na čekanju posla nesporno znao (neredovni dolasci na posao i smanjena plata, bez naknade toplog obroka), što je i sam apelant potvrdio u navodima iznesenim u tužbi. Još je istaknuto i da propuštanjem tuženog da apelantu dostavi rješenje o čekanju posla ne oslobađa apelanta obaveze da, u skladu sa zakonom, zaštiti svoja prava iz radnog odnosa, pri čemu je naglašeno da apelant, sem paušalnih tvrdnji, ničim nije dokazao da je za vrijeme čekanja posla primao platu u punom iznosu. Vrhovni i Osnovni sud su upravo imajući u vidu okolnost da apelant svom radnopravnom statusu radnika na čekanju posla nije prigovarao bili saglasni da se radi o nedozvoljenoj i neblagovremenoj tužbi jer apelant nije ispoštovao zakonom propisane rokove i proceduru za zaštitu prava iz radnog odnosa, u odnosu na odluku kojom je upućen na čekanje posla, što je, shodno relevantnim odredbama ZRODO-a, bila osnovna procesnopravna pretpostavka za meritorno odlučivanje u konkretnom slučaju.
39. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Osnovni sud takođe razmotrili i apelantove navode o prijemu novih radnika za vrijeme dok je on bio na čekanju posla (tokom postupka je takođe utvrđeno da su u relevantnom periodu četiri radnika dobila otkaz) nalazeći da je ta okolnost relevantna samo u kontekstu odluke o upućivanja apelanta na čekanje posla, koja je postala konačna i izvršna (jer apelant svom statusu radnika na čekanju posla nije prigovarao nadležnom funkcioneru), a ne i u odnosu na sporno rješenje o otkazu ugovora o radu. Dovodeći navode apelacije u kontekst obrazloženja datih u osporenim presudama, te imajući u vidu sadržaj relevantnih odredbi ZRODO-a i ZRO-a koje su u konkretnom slučaju primijenjene, Ustavni sud iz datih obrazloženja ne vidi proizvoljnost u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentima koji su analizirani u prethodnim tačkama ove odluke.
B) Pravo na suđenje u razumnom roku
41. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i sa aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i sa tog aspekta. a)Relevantni principi
42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
43. Sem toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
44. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu da zadovolje uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
45. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni radni spor pokrenuo 15. marta 2000. godine, koji je u dijelu glavnog odlučivanja (poništenje spornog rješenja i povraćaj na posao) pravosnažno okončan presudom Vrhovnog suda od 15. februara 2011. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste period od gotovo 11 godina.
c) Analiza dužine trajanja postupka
46. U konkretnom slučaju radi se o radnom sporu pokrenutom radi poništenja spornog rješenja i povraćaja na posao, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu. Isto tako, s obzirom na predmet spora, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak za apelanta vrlo značajan.
47. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni radni spor, koji je prema zakonu hitan, na tri instance trajao gotovo 11 godina, što je neprihvatljivo dug period, za šta najveću odgovornost snosi Osnovni sud, čije su odluke dva puta ukidane, što je svakako uticalo na ukupnu dužinu postupka. Za Ustavni sud je posebno neprihvatljivo da je Osnovnom sudu, nakon što mu je Okružni sud po drugi put vratio predmet na ponovni postupak (14. decembar 2005. godine) trebalo tri godine i šest mjeseci (2. mart 2009. godine) da u ponovnom postupku donese presudu, pri čemu je zanemario okolnost da je predmetni radni spor pokrenut u martu 2000. godine, a za takvu pasivnost Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio relevantno obrazloženje. Ustavni sud zapaža da su nakon toga u relativno kratkom periodu, za nešto kraće od dvije godine, donesene dvije presude, što ne može biti opravdanje za ukupnu dužinu trajanja predmetnog postupka, a iz priloženih dokaza ne proizilazi da je apelant na bilo koji način doprinio da predmetni postupak traje tako dugo. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.
48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
49. Apelant je zatražio da mu se zbog dužine trajanja postupka naknadi nematerijalna šteta. Prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.
50. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
51. S obzirom na to da predmetni postupak prema zakonu spada u kategoriju hitnih postupaka, te imajući u vidu da je na tri sudske instance trajao skoro punih 11 godina, Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, prema usvojenim kriterijumima, trebalo isplatiti ukupan iznos od 3.300,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
e) Pravo na imovinu
52. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava nije posebno obrazložio, već se navodi o kršenju tog prava, takođe, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati ove navode.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je radni spor, koji je prema zakonu hitan, trajao gotovo punih 11 godina, za što najveći dio odgovornosti snosi Osnovni sud, koji u odgovoru na apelaciju nije ponudio relevantno obrazloženje za svoju pasivnost, a apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini postupka.
54. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su Osnovni i Vrhovni sud, odbivši apelantov tužbeni zahtjev, za svoju odluku dali jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizilazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji je apelant neosnovano ukazao.
55. Na osnovu člana 59 st. 1, 2 i 3 i člana 74 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić