Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2231/11 (A. M.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Otkaz
- Radni odnos
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2231/11
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2231/11, rješavajući apelaciju Adnana Mursela, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Adnana Mursela, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000268 09 Rev od 8. marta 2011. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-08-000 449 od 26. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0 P- 07-000-305 od 26. septembra 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Adnan Mursel (u daljnjem tekstu: apelant) iz Wentwortha, Kanada, kojeg zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnio je 24. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000268 09 Rev od 8. marta 2011. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015- 0-Gž-08-000 449 od 26. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-07-000-305 od 26. septembra 2008. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik BiH“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u relevantnom periodu, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te od ZP Hidroelektrane na Trebišnjici a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 21. novembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Osnovni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 30. novembra do 30. decembra 2013. godine. Okružni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 17. januara 2014. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Iz stanja spisa proizilazi da je Rješenjem tuženog broj 191 od 25. februara 1992. godine apelantu prestao radni odnos „zbog neopravdanog izostanka sa posla duže od pet radnih dana uzastopno“. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio prigovor, koji je tuženi odbio.
7. Apelant je 17. aprila 1992. godine tadašnjem Osnovnom sudu udruženog rada u Mostaru podnio prijedlog radi poništenja Rješenja o prestanku radnog odnosa, broj 191 od 25. februara 1992. godine, ali navedeni sud zbog rata u BiH nikada nije donio odluku povodom apelantovog prijedloga.
8. Iz stanja spisa takođe proizilazi da je apelantu radni odnos kod tuženog konačno prestao (novim) Rješenjem broj 518-5 od 26. maja 1992. godine zbog toga što se apelant „nije odazvao na vojni poziva za izvršavanje obaveze iz opštenarodne odbrane“, koje apelantu nikada nije dostavljeno, jer je apelant zbog ratnih okolnosti napustio Trebinje i BiH.
9. Dalje, iz spisa proizilazi da se tokom 2004. godine apelant putem punomoćnika obratio Opštinskom sudu u Mostaru radi saznanja o toku parnice, da je Opštinski sud u Mostaru informisao apelanta da je spis uništen i da može da se stavi zahtjev za rekonstrukciju spisa, što je apelant učinio 2. marta 2005. godine, te je Opštinski sud u Mostaru nakon toga 2. avgusta 2006. godine donio naredbu o obnavljanju parničnog spisa.
10. Nakon toga, apelant je 24. oktobra 2006. godine podnio predmetnu tužbu Opštinskom sudu u Mostaru (radi poništenja novog Rješenja tuženog, broj 518-5 od 26. maja 1992. godine). Povodom podnesene tužbe Opštinski sud u Mostaru se rješenjem od 24. jula 2007. godine proglasio mjesno nenadležnim odlučivši da po pravosnažnosti tog rješenja (rješenje postalo pravosnažno 15. novembra 2007. godine) predmet ustupi Osnovnom sudu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.
Osporene presude
11. Osnovni sud je nakon što mu je predmet ustupio Opštinski sud u Mostaru (iz stanja spisa se ne vidi kada je to tačno učinjeno) donio Presudu broj 095-0-P-07-000-305 od 26. septembra 2008. godine kojom je odbačena apelantova tužba u dijelu kojim je apelant tražio da se poništi Rješenje tuženog broj 518-5 od 26. maja 1992. godine o prestanku radnog odnosa, te da se tuženom naloži da apelantu ponovo uspostavi radno-pravni status, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan. Tim dijelom tužbenog zahtjeva apelant je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati sve neisplaćene plate i ostale naknade iz radnog odnosa, počev od 26. maja 1992. godine, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te uplati doprinose za PIO, zdravstveno osiguranje i za slučaj nezaposlenosti, uz naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u stavu 1 izreke presude. Stavom 2 izreke te presude apelant je obavezan na naknadu troškova postupka.
12. Obrazlažući neosnovanost tužbenog zahtjeva Osnovni sud je naveo da je apelant uređenom tužbom od 24. oktobra 2006. godine opredijelio tužbeni zahtjev tako što je, između ostalog, tražio da se poništi Rješenje tuženog broj 518-5 od 26. maja 1992. godine, kojim je apelantu prestao radni odnos, tražeći istovremeno da ga tuženi vrati na posao. Iz provedenih dokaza Osnovni sud je zaključio da nije sporno da rješenje, čije poništenje apelant traži, apelantu nikada nije dostavljeno, istaknuvši još da se s obzirom na vrijeme donošenja rješenja u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe člana 80 tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovnim pravima), koje propisuju da radnik ima pravo da nadležnom organu, odnosno poslodavcu, podnese zahtjev za ostvarivanje svojih prava, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ti organi donose, a tiču se njegovih prava, obaveza i sl.
13. Isto tako je istaknuto da se prigovor podnosi u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno nečije pravo, odnosno od dana saznanja za povredu njegovog prava, a prema odredbi člana 81 Zakona o osnovnim pravima poslodavac je dužan da o prigovoru odluči u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora, odnosno ukoliko to ne učini u navedenom roku radnik ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom, uz napomenu da radnik ne može da traži sudsku zaštitu ukoliko prethodno nije tražio zaštitu od poslodavca, osim prava na novčano potraživanje. Osnovni sud je istakao da, s obzirom na okolnost da apelant prethodno nije tražio zaštitu od tuženog, nego je odmah neposredno uređenom tužbom od 24. oktobra 2006. godine tražio poništenje odluke kojom mu je prestao radni odnos, tužba je odbačena u dijelu kojim je apelant tražio da se poništi rješenje tuženog od 26. maja 1992. godine o prestanku apelantovog radnog odnosa.
14. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu plata i drugih naknada iz radnog odnosa, te uplatu doprinosa proisteklih iz radnog odnosa, Osnovni sud je naveo da je ovaj dio zahtjeva odbijen zbog toga što apelant nije uspio s dijelom tužbenog zahtjeva u vezi s poništenjem spornog rješenja o prestanku radnog odnosa i vraćanje na posao.
15. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud je donio Presudu broj 015-0-Gž-08-000 449 od 26. marta 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je, između ostalog, naveo da je pravilna odluka prvostepenog suda o odbacivanju tužbe u odnosu na zahtjev za poništenje Rješenja tuženog broj 518-5 od 26. maja 1992. godine i vraćanje na posao, te dosljedno tome i odluka o odbijanju isplate plata i ostalih naknada iz radnog odnosa, imajući u vidu odredbe člana 81 stav 1 i člana 83 stav 1 Zakona o osnovnim pravima. Istaknuto je još da apelant sporno rješenje od 26. maja 1992. godine nikada nije primio, budući da je apelant zbog rata u BiH napustio Trebinje, pa je to objektivna okolnost koja je sprečavala apelanta da se obrati tuženom sa prigovorom na rješenje o prestanku radnog odnosa, pa tek onda sudu za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa.
16. Međutim, prema ocjeni Okružnog suda, ova objektivna smetnja kod apelanta je prestala ukidanjem ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske broj 02-732/96 od 19. juna 1996. godine, koja je stupila na snagu istog dana. Ipak, kako je istaknuto u obrazloženju, apelant se nakon toga nije obratio tuženom, niti je podnio tužbu u roku od 15 dana računajući od 19. juna 1996. godine, kada je objektivno bio u mogućnosti da to učini, već je to učinio tek 24. oktobra 2006. godine. Okružni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o prekluzivnom roku čijim propuštanjem radnik gubi pravo ne samo na sudsku zaštitu nego i samo materijalno pravo iz radnog odnosa čija je zaštita tražena pred sudom.
17. Okružni sud je još istakao da je u vrijeme prestanka ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti na snazi bio Zakon o radnim odnosima koji je skoro identično propisivao postupak zaštite prava radnika iz radnog odnosa kao i Zakon o osnovnim pravima koji je bio na snazi u vrijeme donošenja spornog rješenja. Jedini apelantov prigovor od suštinskog značaja da je blagovremeno podnio zahtjev za sudsku zaštitu podnošenjem prijedloga Osnovnom sudu udruženog rada u Mostaru za poništenje Rješenje tuženog broj 191 od 25. februara 1992. godine Okružni sud je ocijenio kao neosnovan, uz obrazloženje da je apelant tužbom jasno tražio poništenje Rješenja broj 518-5 od 26. maja 1992. godine, pa je u takvim okolnostima sud mogao da odlučuje samo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, u smislu odredbe člana 2 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
18. Vrhovni sud je odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude donio Presudu broj 118 0 P 000268 09 Rev od 8. mart 2011. godine kojom je reviziju odbio. Vrhovni sud je nakon preispitivanja nižestepenih odluka u svjetlu revizijskih navoda i po službenoj dužnosti zaključio da su pobijane odluke pravilne. U obrazloženju se Vrhovni sud pozvao na relevantne odredbe tada važećeg Zakona o osnovnim pravima, te ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova zaključivši da su nižestepene odluke pravilne i na zakonu zasnovane (o čemu se revizioni sud iscrpnije izjasnio na str. 3 do 5 obrazloženja presude). Vrhovni sud je istakao, između ostalog, da su neosnovani apelantovi navodi da je rješenje čije poništenje traži nezakonito zbog toga što zahtjev za internu zaštitu koju je tužilac tražio protiv Rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa broj 191 od 25. februara 1992. godine, ne može da nadomjesti nedostatak zahtjeva za internu zaštitu protiv rješenja tuženog od 26. maja 1992. godine, jer je predmet spora Rješenje tuženog broj 518-5 od 26. maja 1992. godine, a ne Rješenje tuženog broj 191 od 25. februara 1992. godine. Dalje je istaknuto da iz apelantovog zahtjeva za rekonstrukciju spisa od 2. marta 2005. godine proizilazi da je apelant već tada saznao za povredu svojih prava (nastalih kao posljedica donošenja Rješenja o prestanku radnog odnosa broj 518-5 od 26. maja 1992. godine), a da je zaštitu svojih prava zatražio kod suda 24. oktobra 2006. godine, pa je više nego očigledno da je apelant to učinio protekom prekluzivnog roka od 15 dana od dana saznanja za povredu, odnosno nakon više od godinu dana od dana saznanja za povredu svog prava. Na kraju obrazloženja Vrhovni sud je dodao da sama činjenica da su sudovi odbacili tužbu radi poništenja rješenja tuženog od 26. maja 1992. godine i uspostave radnopravnog statusa, a u preostalom dijelu odbili zahtjev tužioca, ne utiče na pravilnost i zakonitost odluka nižestepenih sudova, kojima je apelantovu tužbu i u ovom dijelu trebalo odbaciti, jer akcesorna potraživanja dijele sudbinu glavnog potraživanja. Na osnovu svega navedenog Vrhovni sud je odlučio da primijeni odredbe člana 248 ZPP-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu je radni odnos prestao na nezakonit način, te mu je pred redovnim sudovima uskraćeno pravo na pravično suđenje, koje podrazumijeva i suđenje u „razumnom roku“ pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, ustanovljenim na zakonu, pri čemu je nepravilno primjenjeno i materijalno pravo. Apelant se ne slaže sa stavovima redovnih sudova da je trebalo da se prije obraćanja sudu obrati tuženom radi zaštite svojih prava, pa u tom pravcu tvrdi da je postojao izuzetak od tog pravila pozvavši se na stav Vrhovnog suda izražen u nekim odlukama. U tom pravcu se pozvao i na odluku Komisije za ljudska prava u predmetu br. CH/003921 od 2. juna 2006. godine koja ukazuje da je prekršeno pravo podnositeljke prijave da se o njenom građanskom pravu odluči pred sudom, kao i to da su sudovi bili u obavezi da primijene standarde iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, bez obzira na ograničenja iz člana 83 Zakona o osnovnim pravima.
20. Dalje ističe da je iskoristio ostavljeni rok za podnošenje prijedloga Osnovnom sudu udruženog rada u Mostaru za zaštitu prava, o kojem nije odlučeno zbog ratnih okolnosti, tako da je predmet nakon brojnih odluka konačno došao pred Osnovni sud, koji je morao da donese drugačiju odluku. U tom pravcu je istaknuto da je apelant protiv prvog akta koji je tuženi donio, broj 191 od 25. februara 1992. godine, kojim mu je prestao radni odnos, ulagao pravne lijekove tuženom. Međutim, apelant smatra da je Rješenje tuženog broj 518-5 od 26. maja 1992. godine koje je uslijedilo kasnije potpuno neosnovano i bespredmetno, budući da je apelantu radni odnos prestao rješenjem od 25. februara 1992. godine. Zbog svega navedenog apelant traži da se apelacija usvoji, te da se tuženi obaveže i na naknadu troškova na ime nematerijalne štete u iznosu od 6.000,00 KM, koju je apelant trpio u toku vođenja predmetnog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani apelantovi navodi izneseni u apelaciji, budući da je apelant propustio da traži zaštitu svojih prava iz radnog odnosa u rokovima propisanim zakonom, koji su po svom karakteru prekluzivni, tako da propuštanjem roka stranka gubi pravo na pravnu zaštitu.
22. Osnovni sud smatra da su navodi iz apelacije neosnovani i da tokom postupka pred navedenim sudom ni u kom slučaju nisu učinjene povrede postupka na koje apelant ukazuje kao ni povrede prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
23. Tuženi je u iscrpnom odgovoru na apelaciju naveo, između ostalog, da nezadovoljstvo sudskom odlukom samo po sebi ne može da bude razlog tvrdnji da postoji povreda prava na koja se apelant u apelaciji pozvao, predloživši da se apelacija kao neosnovana odbije. V.Relevantni propisi
24. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/09 i 42/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 21/92) u relevantnom dijelu glasi: Član 80.
Zaštita prava radnika Radnik ima pravo da nadležnim organima u organizaciji, odnosno poslodavcu podnosi zahtjev radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima.
Prigovor iz stav 1. ovog člana radnik podnosi organu utvrđenom opštim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je saznao za povredu prava.
Podnošenje prigovora iz stava 1. ovog člana zadržava izvršenje odluke do donošenja konačne odluke u organizaciji, odnosno kod poslodavca, izuzev u slučajevima utvrđenim zakonom.
Član 81. stav 1.
Nadležni organ u organizaciji, odnosno poslodavac dužan je da o zahtjevu, odnosno o prigovoru radnika donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora.
Član 83. st. 1. i 2.
Radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom.
Zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje.
25. Zakon o radnim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96 i 3/97) u relevantnom dijelu glasi:
Član 56.
Radnik koji nije zadovoljan rješenjem nadležnog organa u preduzeću može, u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, da podnese prigovor upravnom odboru preduzeća ili njemu po funkciji drugom odgovarajućem organu određenom kolektivnim ugovorom.
Organ iz stava 1. ovog člana dužan je da odluči o prigovoru u roku od 15 dana od dana ulaganja prigovora. U postupku rješavanja po prigovoru, organ iz stava 1. ovog člana obavezan je da zatraži mišljenje sindikata, i da ga razmotri.
Rješenje drugostepenog organa iz stava 1. ovog člana konačno je u preduzeću. Član 57.
Radnik ima pravo da u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja drugostepenog organa iz člana 56. stav 1. ovog zakona, odnosno do isteka roka za odlučivanje po prigovoru ako o prigovoru nije odlučeno, podnese tužbu nadležnom sudu, radi zaštite svojih prava, u skladu sa zakonom.
Radnik koji se nije koristio pravom u preduzeću nema pravo na sudsku zaštitu u smislu prethodnog stava.
26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav 1.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati posebnu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI.Dopustivost
27. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu s članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000268 09 Rev od 8. marta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. marta 2011. godine a apelacija je podnesena 24. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant takođe ukazuje da je u predmetnom postupku prekršeno i njegovo pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje, zbog čega traži isplatu naknade na ime nematerijalne štete.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
34. Prije nego što počne da ispituje navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora da odgovori na pitanje primjene člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o radno-pravnom sporu, koji se ticao apelantovih „građanskih prava i obaveza“, pa stoga primjena člana 6 Evropske konvencije nije upitna.
A) Primjena materijalnog prava
35. U vezi s apelantovim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da asupstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
37. Cijeneći postupak u cjelini Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni u ocjeni da apelant nije ispoštovao proceduru propisanu tada važećim Zakonom o osnovnim pravima (član 83), prema kojoj radnik prije obraćanja sudu prvo mora da se obrati poslodavcu, a tek potom u strogo propisanim rokovima da traži zaštitu kod suda. Ustavni sud dalje zapaža da su sudovi, krećući se u smislu odredbe člana 2 ZPP-a, u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, uzeli u obzir da apelantu rješenje čije je poništenje tražio, nije urečeno, ali da je tokom postupka utvrđeno da je apelant najkasnije 2. marta 2005. godine imao saznanje da je sporno rješenje doneseno, što apelant tokom postupka nije osporavao. Dakle, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, imajući u vidu tu okolnost, te relevantne odredbe Zakona o osnovnim pravima kojima su jasno propisani i procedura i rokovi za zaštitu prava iz radnog odnosa, došli do zaključka da je apelantova tužba podnesena bez poštovanja tada važećeg Zakona o osnovnim pravima, te van zakonom propisanih rokova. Uočljivo je takođe da su redovni sudovi uzeli u obzir i da je Zakon o radnim odnosima koji je stupio na snagu 1997. godine na gotovo identičan način propisivao proceduru zaštite prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova te relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke, te obrazloženje Vrhovnog suda u vezi s prigovorom apelanta da je dio njegovog tužbenog zahtjeva odbačen dok je drugi odbijen, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoj stav dali dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u jednom segmentu, dakle ni u segmentu primjene materijalnog prava na šta apelant neosnovano apelacijom ukazuje.
38. U vezi s apelantovim pozivanjem na praksu Vrhovnog suda zauzetu u nekim odlukama, koja je drugačija od ove, u sličnim činjeničnim okolnostima, Ustavni sud primjećuje da apelant ove navode nije potkrijepio relevantnim dokazima, kako bi ih učinio opravdanim, pa u takvim okolnostima Ustavni sud ove paušalne navode smatra neutemeljenim.
39. Nadalje, u vezi s apelantovim pozivanjem na stav Komisije za ljudska prava zauzet u odluci broj CH/00/3921 od 7. juna 2006. godine Ustavni sud smatra da taj stav nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Naime, Komisija za ljudska prava je u toj odluci, imajući vidu okolnost da je rješenje o otkazu ugovora o radu iz 1993. godine bilo manjkavo jer nije sadržavalo pouku o pravnom lijeku, zaključila da u takvim okolnostima apelantkinja, kao neuka stranka, nije ni bila u obavezi da ispoštuje odredbu člana 83 Zakona o osnovnim pravima, odnosno da se prije podnošenja tužbe (u tom predmetu tužba je podnesena u avgustu 1996. godine) s prigovorom obrati poslodavcu. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je tužba podnesena u oktobru 2006. godine, da je apelanta tokom postupka zastupao advokat, a prema stanju spisa proizilazi da sporno rješenje o otkazu ugovora o radu nije bilo manjkavo kao u odluci na koju se apelant neosnovano pozvao.
40. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud zaključuje da je postupak koji apelant osporava proveden u skladu sa standardima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.
B)Pravo na suđenje u „razumnom roku“
41. Ustavni sud zapaža da apelant postupak osporava i s aspekta dužine njegovog trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.
a)Relevantni principi
42. Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
43. U vezi s apelantovim navodima kojima ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje Ustavni sud zapaža da je apelant 24. oktobra 2006. godine, podnošenjem tužbe Opštinskom sudu u Mostaru, pokrenuo radni spor radi poništenja Rješenja tuženog broj 518-5 od 26. maja 1992. godine. Stoga, s obzirom na tu okolnost, ne može da se govori o nastavku postupka koji je apelant pokrenuo 17. aprila 1992. godine pred Osnovnim sudom udruženog rada u Mostaru radi poništenja Rješenja tuženog broj 1092 od 25. februara 1992. godine. Imajući u vidu tu okolnost Ustavni sud će dužinu postupka sagledati od momenta podnošenja tužbe Opštinskom sudu u Mostaru, dakle od 24. oktobra 2006. godine, pa do konačne odluke Vrhovnog suda 8. marta 2011. godine, što predstavlja period od četiri godine i pet mjeseci.
c) Analiza dužine trajanja postupka
44. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu, dakle o sporu koji je hitan, shodno odredbi člana 420 ZPP-a. Dalje, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu, a iz predmeta spora proizilazi da je on za apelanta značajan.
45. Sagledavajući ovaj postupak s aspekta dužine njegovog trajanja, Ustavni sud zapaža da je apelant (24. oktobra 2006. godine) podnio tužbu (nenadležnom) Opštinskom sudu u Mostaru, koji se (nakon nešto duže od godinu dana) rješenjem koje je postalo pravosnažno 15. novembra 2007. godine, proglasio mjesno i stvarno nenadležnim u ovom postupku dostavljajući spis (iz spisa nije vidljivo kada je to tačno učinjeno) Osnovnom sudu na nadležno postupanje. Ustavni sud zapaža da je postupak od momenta pravosnažnosti rješenja Opštinskog suda u Mostaru (15. novembar 2007. godine) na tri instance trajao ukupno tri godine i četiri mjeseca, što, prema ocjeni Ustavnog suda, ne vodi zaključku da je u postupku pred redovnim sudovima prekršeno apelantovo pravo na suđenje u „razumnom roku“. Ustavni sud podsjeća da je prilikom odlučenja imao u vidu da se radi o hitnom postupku, te okolnost da je i sam apelant, koji je imao advokata, doprinio ukupnoj dužini postupka (period od nešto duže od godinu dana) podnošenjem tužbe nenadležnom sudu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ovaj radni spor, sagledan s aspekta dužine njegovog trajanja u okolnostima kada je i sam apelant doprinio ukupnoj dužini trajanja postupka, zadovoljava standarde iz 6 stav 1 Evropske konvencije.
46. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
47. U okolnostima kada nije utvrđeno da je bilo kršenja apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“, Ustavni sud smatra da je neosnovan apelantov zahtjev kojim traži isplatu naknade na ime nematerijalne štete.
Pravo na imovinu
48. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na iste navode koje je apelant istakao u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasno i argumentovano obrazloženje o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te kad je radni spor trajao ukupno četiri godine i pet mjeseci, odnosno pred nadležnim redovnim sudovima na tri instance tri godine i četiri mjeseca, za čiju ukupnu dužinu trajanja dio odgovornosti snosi i sam apelant, zbog podnošenja tužbe nenadležnom sudu.
50. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu
51. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić