Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2618/11 (A. P.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine · čl. 21
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Zakon o dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2618/11
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2618/11, rješavajući apelaciju Amira Pilava, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. 2. i 3. i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Amira Pilava.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan rješenjem Žalbenog vijeća pri Vijeću ministara Bosne i Hercegovine broj 01-16- 24-II/08 od 27. oktobra 2011. godine.
Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da apelantu Amiru Pilavu u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Odbija se kao neosnovana apelacija Amira Pilava podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 000273 08 U od 1. juna 2011. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Amir Pilav (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 27. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 000273 08 U od 1. juna 2011. godine, te zbog „prekoračenja razumnog roka za rješavanje po zahtjevu od 21. jula 2003. godine kojim je pokrenuo upravni postupak odnosno po tužbi od 19. septembra 2008. godine u upravnom sporu“.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik BiH“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u relevantnom periodu, od Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) i Žalbenog vijeća pri Vijeću ministara BiH (u daljnjem tekstu: Žalbeno vijeće) zatraženo je 23. jula 2013. godine, te od Žalbenog vijeća i 12. septembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je odgovor dostavio 30. jula 2013. godine, a Žalbeno vijeće 1. oktobra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Vijeće ministara BiH je Odlukom od 3. jula 2003. godine imenovalo članove Radne grupe resornih ministarstva (u daljnjem tekstu: Radna grupa), među kojim i apelanta ispred Ministarstava pravde BiH, za pripremu navedenog izvještaja. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za ljudska prava) je 11. jula 2003. godine donijelo rješenje o imenovanju članova radne grupe, među kojim i apelanta ispred Ministarstva pravde.
6. Apelant je 21. jula 2003. godine podnio zahtjev Ministarstvu za ljudska prava za donošenje odluke kojom mu se priznaje pravo na naknadu za rad u Radnoj grupi, počev od 15. jula 2003. godine do okončanja njenog rada (u daljnjem tekstu: zahtjev za naknadu). Apelant se pozvao na Odluku o kriterijima za određivanje novčane naknade za rad članovima povjerenstva i drugih tijela iz nadležnosti Vijeća ministara i ministarstava BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 29/02).
7. Vijeće ministara je 26. avgusta 2003. godine obavijestilo Ministarstvo za ljudska prava da je na sjednici održanoj 21. avgusta, pored ostalog, usvojilo zaključak da se sredstva za angažman članova Radne grupe osiguraju iz budžetskih sredstava institucija iz kojih članovi dolaze.
8. Ministarstvo za ljudska prava se zaključkom broj 01-16-1021-1/08 od 14. aprila 2008. godine oglasilo stvarno nenadležnim za postupanje po apelantovom zahtjevu za naknadu, sa naznakom da se zaključak, te apelantov zahtjev i urgencija dostave Ministarstvu pravde.
9. Odbor državne službe za žalbe je rješenjem broj 01-07-65/08 od 28. maja 2008. godine odbacio apelantovu žalbu od 26. maja 2008. godine izjavljenu zbog propuštanja radnje Ministarstva pravde da riješi po njegovom zahtjevu za naknadu kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja je ukazano da apelant u trenutku podnošenja žalbe nije imao status državnog službenika jer je iz državne službe dobrovoljo istupio 7. avgusta 2006. godine, kao i da se njegov zahtjev ne odnosi na potraživanje iz radnog odnosa dok je taj status imao.
10. Ministarstvo pravde je rješenjem broj 04-16-8244/08 od 10. jula 2008. godine odbilo apelantov zahtjev za naknadu kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, ukazano da je po apelantovom zahtjevu od 21. jula 2003. godine Ministarstvo za ljudska prava donijelo zaključak 14. aprila 2008. godine, nakon proteka svih rokova za postupanje po zahtjevu, ali da ni sam apelant nije reagovao, odnosno da nije koristio pravna sredstva koja je imao mogućnost koristiti zbog šutnje administracije.
11. Apelant je protiv rješenja Ministarstva pravde izjavio žalbu Žalbenom vijeću 22. jula 2008. godine, te urgenciju za postupanje po njegovoj žalbi 5. septembra 2008. godine.
12. Apelant je 19. septembra 2008. godine podnio tužbu Sudu BiH jer Žalbeno vijeće nije odlučilo po njegovoj žalbi odnosno urgenciji za odlučivanje po žalbi.
13. Sud BiH je presudom broj S1 3 U 000273 08 U od 18. februara 2011. godine apelantovu tužbu uvažio, te naložio Žalbenom vijeću da u roku od 15 dana odluči po apelantovoj žalbi. U obrazloženju presude je, pored ostalog ukazano, da su ispunjena oba kumulativna uslova iz člana 21. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02 do 74/10, u daljnjem tekstu: ZUP) tj. da tuženo Žalbeno vijeće u roku od trideset dana, a ni u daljnjem roku od sedam dana, nije donijelo rješenje po apelantovoj žalbi protiv prvostepene odluke.
14. Žalbeno vijeće se rješenjem broj 01-16-24/08 od 15. marta 2011. godine oglasilo stvarno nenadležnim za odlučivanje po apelantovoj žalbi, te ju je dostavilo Odboru državne službe za žalbe.
15. Odbor državne službe za žalbe se rješenjem broj 01-07-107/11 od 31. marta 2011. godine oglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje po apelantovoj žalbi.
16. Sud BiH je rješenjem broj S1 3 Ur 005576 11 Ur od 18. maja 2011. godine odlučujući po prijedlogu Žalbenog vijeća utvrdio da je za postupanje po apelantovoj žalbi nadležno Žalbeno vijeće.
17. Apelant je 24. februara 2011. godine Sudu BiH podnio zahtjev za donošenje dopunske presude jer presudom tog suda broj S1 3 U 000273 08 U od 18. februara 2011. godine nije odlučeno o njegovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja upravnog postupka od 17. januara 2011. godine.
18. Sud BiH je dopunskom presudom broj S1 3 U 000273 08 U od 1. juna 2011. godine odbio apelantovu tužbu. Sud BiH je istakao da je ZUP-om propisano da se upravni spor može voditi protiv konačnih upravnih akata institucija BiH, a da se konačnim upravnim aktom smatraju akta kojima je nadležna institucija odlučivala o nekom pravu ili obavezi građana ili pravne osobe u nekoj upravnoj stvari. Nadalje, ukazao je da je članom 12. stav 2. tačka 3. ZUP-a regulisano da se u upravnom sporu može tražiti da se utvrdi odgovornost uprave, uključujući i obavezu plaćanja naknade štete koja je nastala izvršenjem konačnog upravnog akta koji se u upravnom sporu pobija. Nadalje, Sud BiH je istakao da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete koju je tužilac pretrpio zbog dužine trajanja upravnog postupka, tj. odlučivanja po žalbi protiv prvostepenog rješenja, što ne predstavlja štetu koja je posljedica izvršenja konačnog upravnog akta koji se tužbom pobija u smislu citirane zakonske odredbe, zbog čega je neosnovan njegov zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog neodlučivanja u roku o njegovoj žalbi, odnosno da zbog toga nije povrijeđen član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Najzad, ukazano je da je u skladu sa članom VI Aneksa 4. Ustava BiH, Ustavni sud nadležan da odlučuje o povredi prava zagarantovanih članom II/3.e) Ustava BiH i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
19. Žalbeno vijeće je rješenjem broj 01-16-24-II/08 od 27. oktobra 2011. godine apelantovu žalbu protiv rješenja Ministarstva pravde od 10. jula 2008. godine odbilo kao neosnovanu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant tvrdi da mu je zbog prekoračenja razumnog roka za rješavanje po zahtjevu od 21. jula 2003. godine kojim je pokrenuo upravni postupak odnosno po tužbi koju je podnio 19. septembra 2008. godine u upravnom sporu, koji ukupno traje gotovo osam godina povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na imovinu. Apelant je predložio da se njegova apelacija usvoji i utvrdi povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na razumni rok, da se ukine dopunska presuda Suda BiH, te da se naloži BiH da mu „zbog prekoračenja razumnog roka za rješavanje po zahtjevu od 21. jula 2003. godine, te trajanja upravnog spora“, jer su ti postupci trajali više od osam godina, isplati naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.200,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
21. Sud BiH je istakao da je dopunskom presudom tog suda od 1. juna 2011. godine protiv koje je podnijeta apelacija, odlučeno samo o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete od 17. januara 2011. godine, pa da je očigledno da je postupak trajao nešto više od četiri mjeseca, odnosno da nije došlo do prekoračenja razumnog roka. Također, ponovljen je stav iz dopunske presude da se u konkretnom slučaju nije radilo o šteti koja je posljedica izvršenja konačnog upravnog akta.
22. Žalbeno vijeće je u odgovoru na apelaciju istaklo da je o apelantovoj žalbi odlučeno rješenjem od 27. oktobra 2011. godine koje je dostavljeno u prilogu odgovora.
V. Relevantni propisi
23. Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br.
19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Upravni spor može se voditi samo protiv konačnoga upravnog akta.
Konačni upravni akt, u smislu ovoga zakona, jeste akt kojim mjerodavna institucija iz člana 4. ovog zakona, rješava o izvjesnom pravu ili obvezi građanina ili pravne osobe u nekoj upravnoj stvari (u daljnjem tekstu: konačni upravni akt).
Član 9.
(…) Upravni spor može se pokrenuti i kada se radi o upravnoj ćutnji institucije iz člana 4. ovoga zakona (administrativna ćutnja), pod uslovima predviđenim članom 21. ovoga zakona.
Član 12.
Tužba za pokretanje upravnog spora ne odgađa izvršenje pobijanog konačnog upravnog akta, ako Sud drugačije ne odluči.
U upravnom sporu može se tražiti:
(...)
3) da se utvrdi odgovornost uprave, uključujući i obavezu plaćanja naknade za nastalu štetu;
4) da se odredi ispunjenje zakonske obaveze, ako se radi o nečinjenju od strane uprave ili javnih agencija.
Član 21.
Ako u upravnom postupku drugostepena institucija nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donijela rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od sedam dana po pismenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena. (...)
Ako u upravnom postupku prvostepena institucija protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donijela nikakvo rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da se obrati svojim zahtjevom drugostepenoj instituciji. Protiv rješenja drugostupene institucije stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uslovima iz stava 1. ovoga članka, pokrenuti i ako drugostepena institucija ne donese rješenje u propisanom roku.
24. Zakon o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH“ br. 29/02, 12/04, 88/07 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:
8. Načelo efikasnosti Član 8.
Organ koji vodi postupak, odnosno rješava u upravnim stvarima, dužan je osigurati uspješno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa fizičkih lica, pravnih lica i drugih stranaka.
Žalba kad prvostepeno rješenje nije doneseno u zakonskom roku Član 234.
(1) Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostepeni organ nije donio rješenje u zakonskom roku (član 208. st. 1. i 2), drugostepeni organ dužan je odmah, a najkasnije u roku od tri dana od prijema žalbe, tražiti da mu prvostepeni organ odmah dostavi sve spise predmeta i da pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Prvostepeni organ obavezan je postupiti po tom traženju u roku koji odredi drugostepeni organ s tim da taj rok ne može biti duži od pet dana. Ako drugostepeni organ nađe da rješenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga ili zbog krivice stranke, odredit će prvostepenom organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti duži od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta na rješavanje.
(2) Ako drugostepeni organ nađe da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, on će riješiti stvar prema spisima predmeta i donijet će svoje rješenje, ako je to moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima predmeta, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno, ako drugostepeni organ nađe da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostepeni organ, naložit će tom organu da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku koji ne može biti duži od osam dana, a prvostepeni organ obavezan je postupiti po tom traženju. Nakon što prvostepeni organ dostavi tražene podatke i dokaze, drugostepeni organ odmah će riješiti stvar. Rješenje drugostepenog organa doneseno po ovoj odredbi je konačno.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je dopunska presuda Suda BiH broj S1 3 U 000273 08 U od 1. juna 2011. godine kojom je odlučeno o apleantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, te dužina postupka odlučivanja po njegovom zahtjevu za isplatu naknade za rad u Radnoj grupi koju je formiralo Vijeće ministara. Apelant tvrdi da su mu je povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. Ustavni sud primjećuje da protiv osporene dopunske presude Suda BiH nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum podnošenja apelacije tj. 27. juni 2011. godine i datum donošenja presude tj. 1. juni 2011. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Nadalje, apelant tvrdi da da su mu navedena prava povrijeđena i zbog dužine trajanja postupka po njegovom zahtjevu za isplatu naknade. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Iako je u toku trajanja postupka pred Ustavnim sudom o apelantovom zahtjevu Žalbeno vijeće, nakon što mu je presudom od 18. februara 2011. godine Sud BiH naložio da odluči po apelantovoj žalbi, donijelo konačno odluku 27. oktobra 2011. godine, apelacija je u ovom dijelu bila dopustiva i u vrijeme njenog podnošenja, u odnosu na pravo na donošenje odluke u «razumnom roku» kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st.1., 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelant pobija dopunsku presudu Suda BiH, te tvrdi da su mu zbog propusta nadležnih organa da blagovremeno donesu odluku po njegovom zahtjevu, prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Osporena dopunska presuda Suda BiH
34. Apelant je u apelaciji osporio i dopunsku presudu Suda BiH kojim je njegova tužba kojom je u upravnom sporu tražio naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku odbijena kao neosnovana. Apelant je zatražio da ova presuda bude ukinuta.
35. U vezi sa ovim dijelom navoda Ustavni sud ukazuje da je u Odluci o dopustivosti broj AP-1310/11 od 27. februara 2014. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba), odlučivao o apelaciji istog apelanta protiv presude Suda BiH kojim je odbijen apelantov zahtjev za isplatu naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja upravnog postupka u kojem je tražio isplatu naknade za rad u Ekspertskoj grupi za izradu zakona kojim će se omogućiti implementacija Konvencije o zabrani razvijanja, proizvodnje, gomilanja i korištenja hemisjkog oružja i njegovom uništenju. Sud BiH je zaključio da se u skladu sa članom 13. ZUS-a naknada nematerijalne štete u upravnom sporu može tražiti samo kada je šteta nanesena izvršenjem konačnog upravnog akta. S obzirom da se radilo tužbi zbog šutnje administracije, apelantov zahtjev za naknadu štete je ocijenjen neosnovanim. Ustavni sud je zaključio da je redovni sud dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, da relevantne odredbe nisu proizvoljno primijenjene, kao i da u tom postupku nisu dovedene u pitanje procesne garancije na apelantovu štetu.
36. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema razloga da odstupi od navedenog stava, s obzirom da je i u konkretnom slučaju apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete u postupku odlučivanja po njegovoj tužbi zbog šutnje administracije odbijen kao neosnovan, te da je s tim u vezi ukazano i na član 13. ZUS-a koji naknadu štete u upravnom sporu propisuje za štetu nastalu u izvršenju konačnog upravnog akta.
37. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je osporenom presudom Suda BiH povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na donošenje odluke u razumnom roku
38. Apelant tvrdi da mu je zbog dužine trajanja upravnog postupka i upravnog spora povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
a) Relevantni principi
39. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
40. Ustavni sud, također, podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6. stav
1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
41. Ustavni sud zapaža da je apelant postupak za utvrđivanje i isplatu naknade za rad u Radnoj grupi pokrenuo pred Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice 21. jula 2003. godine. O njegovom zahtjevu konačno je odlučeno rješenjem Žalbenog vijeća od 27. oktobra 2011. godine. Shodno navedenom, proizilazi da je postupak odlučivanja po apelantovom zahtjevu trajao osam godina, tri mjeseca i šest dana.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
42. Ustavni sud primjećuje da, s obzirom na prirodu apelantovog zahtjeva, te iz dokumenta koji su predočeni, ne proizilazi da se u konkretnom slučaju radilo o složenim činjeničnim ili pravnim pitanjima koja bi eventualno uticala na dužinu postupka odlučivanja po apelantovom zahtjevu.
43. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant postupak pokrenuo pred Ministarstvom za ljudska prava u julu 2003. godine, a da je Vijeće ministara već u avgustu iste godine obavijestilo ovo Ministarstvo da će se sredstva za naknade za rad u Radnoj grupi osigurati u budžetima ministarstava iz kojih članovi radne grupe dolaze. U apelantovom slučaju to je bilo Ministarstvo pravde. Apelant je uz apelaciju predočio dopis Vijeća ministara sa navedenom informacijom, ne navodeći pri tom da li mu je ova informacija bila poznata već u avgustu 2003. godine, kao ni da je u povodu iste preduzeo bilo kakve radnje u svrhu ostvarivanja svog prava. Također, apelant ne navodi a to nije moguće zaključiti ni iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu da je u toj fazi postupka koristio žalbu zbog šutnje administracije, kao zakonsku mogućnosti ali ne i obavezu da izdejstvuje odluku o svom zahtjevu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3570/08 od 15. jula 2011. godine, stav 28, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba.). Međutim, Ustavni sud smatra da i pored obavijesti Vijeća ministara i kao i činjenice da apelant nije podnio žalbu zbog šutnje uprave, nisu postojale zapreke da Ministarstvo za ljudska prava u primjerenom roku postupi po apelantovom zahtjevu, što je ono nesporno propustilo učiniti budući da je tek u aprilu 2008. godine, dakle nakon više od četiri godine i to nakon apelantove urgencije, donijelo zaključak kojim se oglasilo nenadležnim i predmet ustupilo Ministarstvu pravde na daljnji postupak. Upravo takvim postupanjem Ministarstvo za ljudska prava je zanemarilo svoju obavezu da postupa u skladu sa načelom efikasnosti i ekonomičnosti postupka.
44. Nadalje, Ministarstvo pravde je o apelantovom zahtjevu odlučilo u julu 2008. godine. Apelant je protiv tog rješenja izjavio žalbu Žalbenom vijeću 22. jula 2008. godine, uputio urgenciju 5. septembra iste godine, te najzad pokrenuo upravni spor zbog šutnje administracije pred Sudom BiH 19. septembra 2008. godine. O apelantovoj tužbi Sud BiH je odlučio tek 18. februara 2011. godine tj. nakon gotovo dvije i po godine. Imajući u vidu da se šutnjom administracije povrjeđuje pravo stranke da se riješi o njenom zahtjevu ili žalbi odnosno ishoduje odluka u meritumu, pa se tužbom u ovom slučaju, napada sama činjenica „šutnje nadležnog organa“ i od suda traži intervencija za donošenje upravnog akta, postupak odlučivanja više od dvije godine po takvoj tužbi u apelantovom slučaju očigledno nije predstavljao efektivno pravno sredstvo koje je moglo doprinijeti i okončanju postupka koji je pokrenuo još 2003. godine.
45. Najzad, nakon donošenja presude Suda BiH kojom je Žalbenom vijeću naloženo da odluči o apelantovoj žalbi u roku od 15 dana, u relativno kratkim rokovima odlučeno je o pitanju sukoba nadležnosti između tog tijela i Odbora državne službe za žalbe, te je donijeta i konačna odluka u oktobru 2011. godine.
46. Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja ukupnoj dužini postupka doprinijeli nadležni organi uprave, prije svega Ministarstvo za ljudska prava, oglasivši se nenadležnim za postupanje po apelantovom zahtjevu nakon gotovo pet godina od njegovog podnošenja, Žalbeno vijeće propustom da odluči o apelantovoj žalbi, te najzad, Sud BiH, kome je trebalo gotovo dvije i po godine da odluči o apelantovoj tužbi u upravnom sporu zbog šutnje adminsitracije, čime je, u apelantovom slučaju, ovu zakonsku mogućnost da se izdejstvuje ubrzanje donošenja konačne odluke lišio učinka koji ona ima prema odredbama relevantnih propisa (ZUP-a i ZUS-a). Shodno navedenom, apelantov propust da izjavi žalbu zbog šutnje uprave u fazi postupka pred Ministarstvom za ljudska prava, iako se može smatrati doprinosom ukupnom trajanju postupka, u okolnostima konkretnog slučaja nema odlučujući karakter i ne umanjuje odlučujući doprinos trajanju postupka nadležnih tijela javne vlasti.
47. Najzad, propust Suda BiH da u presudi od 18. maja 2011. godine, kojom je usvojio apelantovu tužbu zbog šutnje administracije i naložio Žalbenom vijeću da donese odluku, odluči i o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka, suprotno tvrdnjama apelanta, bez značaja je za trajanje postupka odlučivanja po njegovom zahtjevu za isplatu naknade.
48. Ustavni sud smatra da trajanje postupka od osam godina, tri mjeseca i šest dana u predmetu koji nije pokretao složena činjeničan i pravna pitanja, te u kojem je i po tužbi u upravnom sporu zbog šutnje administracije odlučivano više od dvije i po godine ne zadovoljava standard donošenja odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje.
49. Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
50. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 20/06).
51. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno iznos od 300,00 KM u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
52. U konkretnom slučaju, budući da se radi o postupku u kojem se ne zahtijeva hitno postupanje, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM. S obzirom da je postupak trajao osam godina, tri mjeseca i šest dana apelantu se određuje ukupan iznos od 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužno isplatiti Vijeće ministara Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali navodi
53. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zasnivaju na navodima o nerazumno dugom trajanju postupka, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode i u ovom dijelu.
VIII. Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u predmetu koji nije pokretao složena činjenična i pravna pitanja, te u kom je i po tužbi u upravnom sporu zbog šutnje administracije odlučivano više od dvije i po godine, postupak trajao više od osam godina, čemu su u odlučujućoj mjeri doprinijeli organi javne vlasti.
55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud dao jasne i obrazložene razloge u osporenoj odluci koji ne ostavljaju utisak proizvoljne primjene materijalnog prava, te kada je u postupku nisu dovedene u pitanje procesne garancije na štetu apelanta.
56. Na osnovu člana 59. st. 1. 2. i 3. i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić