Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-373/11 (A. G.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Razvod braka
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dijete
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Miješanje u porodični život
  • Vanparnični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-373/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 373/11, rješavajući apelaciju Amera Grcića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Amera Grcića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 V 053924 10 Gz od 22. oktobra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Amer Grcić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 27. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 V 053924 10 Gz od 22. oktobra 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u to vrijeme, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku Maje Klisara-Grcić (u daljnjem tekstu: protivnica predlagača) je zatraženo 1. februara 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od pravnog zastupnika protivnice predlagača je, također, 25. februara 2011. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 23. februara 2011. godine, pravni zastupnik protivnice predlagača 11. marta 2011. godine, dok protivnica predlagača nije dostavila odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda (tada važećih), odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 15. marta 2011. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 037335 08 p od 25. aprila 2008. godine razveden je brak apelanta i protivnice predlagača.

7. Nakon toga apelant je 14. augusta 2008. godine protiv navedene presude o razvodu braka izjavio žalbu Kantonalnom sudu u dijelu koji se odnosi na povjeravanje mldb. kćeri G. N. (u daljnjem tekstu: kćerka) koja je rođena 6. oktobra 2006. godine u Sarajevu - Općina Centar na odgoj i čuvanje protivnici predlagača. Kako slijedi iz dokumentacije spisa i navoda iz apelacije, prvostepenom presudom su međusobni kontakti između kćerke i apelanta citiranom presudom pravomoćno uređeni na način da otac preuzima kćerku na adresi stanovanja svakog utorka i četvrtka u 16 sati i vraća je na adresu stanovanja u 20 sati, kao i da svaki drugi vikend preuzima kćerku i u prisustvu majke sa njom provodi vrijeme, prema mogućnostima oba roditelja.

8. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 V 053924 08 V od 12. januara 2010. godine, donesenom u vanparničnom postupku pokrenutom po prijedlogu apelanta protiv protivnice predlagača radi oduzimanja roditeljskog staranja, protivnici predlagača je oduzeto roditeljsko staranje nad kćerkom. Stavom II istog rješenja je utvrđeno da se ne dozvoljava podnošenje protivprijedloga u ovoj pravnoj stvari od protivnice predlagača od 3. septembra 2009. godine za oduzimanje roditeljskog staranja apelantu nad kćerkom i G. D. (drugo zajedničko dijete stranaka). Naime, kako je navedeno u obrazloženju rješenja, iz cjelokupnog dokaznog postupka, mišljenja organa starateljstva, njihovih službenih zabilješki, potkrijepljenih i potvrđenim na sudu, izjavama posebnog staratelja kćerke i predstavnika organa starateljstva, Općinski sud je zaključio da protivnica predlagača svojim upornim i neadekvatnim držanjem, te tobožnjom spremnošću za saradnju, koju je bazirala na čistom uvjetovanju, nije stvarala uvjete za održavanje osobnih odnosa i neposrednih kontakata kćerke sa apelantom kao drugim roditeljem. Navedeno je da je, i pored niza odluka organa starateljstva donesenih po službenoj dužnosti, kao i njihovih učinjenih napora i istrajavanja na poštivanju sudske odluke, te postizanju bilo kakvih dogovora, apelant samo u dva navrata kontaktirao sa kćerkom. S obzirom na navedeno, Općinski sud je ocijenio da je protivnica predlagača takvim ponašanjem, stavljajući u prvi plan vlastiti interes, ne samo narušila interese kćerke već izvršila i zloupotrebu svojih prava kao roditelja koji živi sa njom. Dalje, Općinski sud je utvrdio da protivnica predlagača svojim ponašanjem ne samo da nije stvorila uvjete za održavanje osobnih i neposrednih kontakata kćerke i apelanta već je dovela do potpunog onemogućavanja, odnosno sprečavanja njihovih održavanja donošenjem samostalne odluke o odjavljivanju sa dosadašnje adrese prebivališta i prijavljivanju u Italiji, gdje, po samoj izjavi njenog opunomoćenika, živi sa djecom stranaka. Protivnica predlagača je, kako se navodi u prvostepenom rješenju, to učinila bez prethodne saglasnosti i zakonom utvrđene obaveze da obavijesti apelanta kao drugog roditelja, koji je usljed toga bio primoran preduzeti određene radnje kod nadležnih organa, kao što su nadležno Tužilaštvo i MUP. Dalje je navedeno da je apelant po izjavi posebnog staratelja kćerke 1. septembra 2009. godine zvanično obavijestio organ starateljstva o izvršenoj odjavi protivnice predlagača sa adrese stanovanja i prijave u Italiji.

9. Imajući u vidu sve navedeno, sagledavši okolnosti cijelog slučaja, te našavši da su se u cijelosti ispunili uvjeti iz člana 154. Porodičnog zakona FBiH („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/05 i 41/05), Općinski sud je primjenom navedenih odredaba odlučio kao u izreci rješenja. Kako je naveo Općinski sud, prema odredbama Porodičnog zakona FBiH, roditeljsko staranje je skup odgovornosti, dužnosti i prava roditelja koje imaju cilj da zaštite osobna i imovinska prava i interese, a koje treba da se ostvare u najboljem interesu dijeteta. Takav skup odgovornosti i dužnosti roditelja, koje vrše zajednički, sporazumno i ravnopravno, impilicira prvenstveno odgovornost za razvoj i odgoj djeteta, njegovu zaštitu nužnu za njegovu dobrobit, očuvanje njegovog života i zdravlja, štiti ga od svih oblika poroka, zloupotreba i asocijalnih pojava, ali isto tako i odgovornost da se upozna sa njegovim pravima i da mu se omogući njihovo ostvarivanje, kao i da se odgoji u duhu mira, dostojanstva, tolerancije, ravnopravnosti i solidarnosti, u skladu sa njegovim uzrastom i zrelosti. Budući da je institut roditeljskog prava ustanovljen radi zaštite interesa djeteta, članom 154. Porodičnog zakona FBiH su eksplicitno utvrđeni uvjeti pod kojima se može izreći mjera oduzimanja roditeljskog prava, pa je, između ostalog, stavom 5. citiranog člana propisano da se roditeljsko staranje može oduzeti i roditelju koji ne stvara uvjete za održavanje osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem ili onemogućava, odnosno sprečava njihovo održavanje. Općinski sud navodi da s tim u vezi roditelj sa kojim dijete ne živi ne samo da ima pravo da bude informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta, da prethodno i blagovremeno bude obaviješten o promjeni adrese prebivališta, odnosno boravišta, već i pravo na viđanje i ostvarivanje neposrednih kontakata radi međusobnog uspostavljanja i njegovanja odnosa, jačanja njihove emotivne i porodične veze. Osim toga, Općinski sud je za donošenje ovakve odluke našao uporište, između ostalog, i u članu 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, članom 8. Evropske konvencije je, kako je zaključio Općinski sud, između ostalog, svakom licu zagarantirano pravo na poštivanje porodičnog života, kao autonomnog koncepta, koji treba uzeti u razmatranje kao porodični život de facto, bez obzira na pravni status porodice, budući da se činjenica rođenja, tj biološka veza između majke i oca i djeteta, po pravilu, smatra porodičnim životom u smislu citiranog člana.

10. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 V 053924 10 Gz od 22. oktobra 2010. godine žalba protivnice predlagača je uvažena i prvostepeno rješenje preinačeno tako što je odbijen apelantov prijedlog da se protivnici predlagača oduzme roditeljsko staranje nad kćerkom, dok je u preostalom nepobijanom dijelu prvostepeno rješenje ostalo neizmijenjeno.

11. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 154. Porodičnog zakona FBiH propisano da se roditeljsko staranje može oduzeti i roditelju koji ne stvara uvjete za održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem ili onemogućava, odnosno sprečava njihovo održavanje. Međutim, ova zakonska odredba nema imperativni karakter, tako da onemogućavanje ili sprečavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem ne mora nužno voditi oduzimanju roditeljskog staranja roditelju koji te kontakte onemogućava, odnosno sprečava, kako to, prema ocjeni Kantonalnog suda, pogrešno zaključuje prvostepeni sud. Kako je dalje naveo Kantonalni sud, dobrobit djeteta ukazuje na potrebu da takva mjera bude izrečena prema roditelju koji svoju roditeljsku ulogu i odgovornost ne ispunjava na zadovoljavajući način, ali samo onda kada je to u najboljem interesu djeteta. Dalje se navodi da se kod činjenice da kćerka od raskida bračne zajednice svojih roditelja živi sa majkom na koju se navikla i za koju je emotivno vezana postavlja pitanje da li bi potpuno onemogućavanje kontakta kćerke sa majkom bilo u njenom najboljem interesu, posebno kada se ima u vidu uzrast kćerke koja je rođena 6. oktobra 2006. godine. Imajući u vidu mišljenje stručnog tima Službe socijalne zaštite, Kantonalni sud je utvrdio da bi u slučaju izricanja mjere oduzimanja roditeljskog staranja i potpunog odvajanja kćerke od majke, moglo doći do pojave dubljih emocionalnih poremećaja kod djeteta i negativnih posljedica po razvoj ličnosti kćerke. Zbog toga, izricanje mjere oduzimanja roditeljskog staranja protivnici predlagača, prema ocjeni Kantonalnog suda, ne bi bilo u najboljem interesu kćerke. Dalje, Kantonalni sud se pozvao na član 3. Konvencije o pravima djeteta koji postavlja najbolji interes djeteta kao najvažniji kriterij za postupanje sa djetetom i donošenje odluka u vezi sa djetetom, kao i na odredbu člana 269. stav 1. Porodičnog zakona FBiH, kojim je propisano da je interes djece odlučujući uvijek kada se interesi roditelja sukobljavaju sa interesima djece, a o čemu sud mora voditi računa po službenoj dužnosti.

12. Prvostepeni sud je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pogrešno zaključio da se organ starateljstva saglasio sa mjerom oduzimanja roditeljskog staranja protivnici predlagača, jer je, prema stanju spisa, potpuno jasno da je stručni tim Službe socijalne zaštite radi zaštite interesa kćerke preporučio mjeru oduzimanja protivnici predlagača prava da živi sa djetetom na period od godinu dana, a ne mjeru oduzimanja roditeljskog staranja, smatrajući takvu mjeru suviše rigoroznom. Kako je zaključio Kantonalni sud, oduzimanjem roditeljskog staranja protivnica predlagača više ne bi imala pravni titulus da obavlja nijedan sadržaj roditeljskog staranja osim izdržavanja, shodno članu 154. stav 7. Porodičnog zakona FBiH, a što bi imalo kao posljedicu da kćerka bude onemogućena u ostvarivanju kontakata sa svojom majkom. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pogrešno zaključuje da se organ starateljstva saglasio sa mjerom oduzimanja roditeljskog staranja protivnici predlagača, jer je, prema stanju spisa, potpuno jasno da je stručni tim Službe socijalne zaštite radi zaštite interesa kćerke preporučio mjeru oduzimanja protivnici predlagača prava da živi sa djetetom samo na period od godinu dana, a ne mjeru oduzimanja roditeljskog staranja. Zbog toga, izricanje mjere oduzimanja roditeljskog staranja protivnici predlagača, prema ocjeni Kantonalnog suda, ne bi bilo u najboljem interesu kćerke, pa je stoga sud žalbu uvažio, prvostepeno rješenje preinačio i odbio prijedlog za oduzimanje roditeljskog staranja protivnici predlagača nad kćerkom.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

14. Kako je naveo apelant, u konkretnom predmetu prvostepeni sud je proveo sve dokaze koje su stranke predložile i pribavio opsežno mišljenje Centra za socijalni rad. On smatra da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku, a da su rješenjem Kantonalnog suda kojim je žalba protivnice predlagača uvažena i prvostepeno rješenje preinačeno tako što je odbijen apelantov prijedlog da se protivnici predlagača oduzme roditeljsko staranje nad kćerkom povrijeđena njegova ustavna prava. Apelant navodi da Kantonalni sud potpuno zanemaruje mišljenje stručnog tima organa starateljstva koji se, u suštini, složio sa oduzimanjem roditeljskog staranja protivnici predlagača. Apelant je posebno naglasio da iz svih dokaza proizlazi da je majka od dana razvoda braka do danas preduzela niz nedopuštenih radnji kako bi onemogućila viđanje oca sa djetetom i na druge načina zloupotrijebila svoje roditeljsko pravo staranja. Također, apelant ističe da je Općinski sud tokom postupka u ovom vanparničnom predmetu apelanta mogao zaključiti da je protivnica predlagača isključivi krivac za prekid kontakata kćerke sa ocem, da nastavlja sa radnjama radi zabrane kontakata kćerke sa svojim ocem, tako da oni trenutno uopće ne postoje, niti otac zna bilo što o kretanju djeteta i adresi njegovog prebivališta.

15. S obzirom na sve navedeno, apelant smatra da je rješenjem Kantonalnog suda došlo do povrede apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, pa predlaže da se ova apelacija usvoji, osporeno rješenje Kantonalnog suda ukine, a prvostepeno rješenje ostavi na snazi.

b) Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru Kantonalnog suda na apelaciju se navodi da sud smatra da u konkretnom slučaju nema povreda prava na pravičan postupak, prava na porodični život i prava na zabranu diskriminacije na koje se poziva apelant. Naime, postupak u ovom predmetu je proveden u skladu sa odredbama Zakona o vanparničnom postupku i Zakona o parničnom postupku, dok je odluka suda donesena u skladu sa relevantnim materijalnopravnim propisima.

17. U odgovoru pravnog zastupnika protivnice predlagača se navodi da je apelant vršio stalne pritiske i prijetnje radi mijenjanja prezimena sina, pri čemu su uz dokumentaciju dostavljeni i datumi kad je te pritiske i u kom obliku preduzimao apelant. Apelant je prikrio činjenicu da je iskoristio sva svoja zakonska prava u skladu sa odredbama Porodičnog zakona FBiH, kao i Obiteljskog zakona Republike Hrvatske, te još jednom pokušava izmanipulirati pravni sistem, a niti jednog koraka nije preduzeo, niti namjerava učiniti kako bi došao do svojih prava i obaveza, postupajući i brinući se o ukupnom razvoju svoje djece. Konačno, zastupnik učesnika u postupku moli da se donese pravična odluka.

V.Relevantni propisi

18. U Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:

2. Roditeljsko staranje Član 142.

Ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obavezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna saglasnost drugog roditelja.

(1) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud. [….] Član 153. stav 1 Sud će u vanparničnom postupku roditelju oduzeti pravo da živi sa djetetom, a čuvanje i odgoj djeteta povjeriti drugoj osobi ili ustanovi ako roditelji, odnosno roditelj sa kojim dijete živi ugrožava interes djeteta i u većoj mjeri zanemaruje podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta ili ne sprečava drugog roditelja ili člana porodične zajednice da se na ovaj način ponaša prema djetetu, ili ako je kod djeteta došlo do većeg poremećaja u odgoju. (2) [….] Član 154. stav 1 Roditelju koji zloupotrebom svojih prava, ili grubim zanemarivanjem svojih dužnosti, ili napuštanjem djeteta, ili nestaranjem o djetetu sa kojim ne živi očito stavlja u opasnost sigurnost, zdravlje ili moral djeteta, ili koji ne zaštiti dijete od ovakvog ponašanja drugog roditelja ili druge osobe, sud će u vanparničnom postupku oduzeti roditeljsko staranje. (3) [….] Aneks I Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni Hercegovini

19. Konvencija o pravima djeteta (1989) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. st. 1. i 2.

1. U svim akcijama u vezi s djecom, bez obzira da li ih poduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili zakonska tijela, najbolji interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja.

2. Države-potpisnice uzimaju na sebe da osiguraju djetetu zaštitu i brigu koja je potrebna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, zakonskih staratelja ili drugih pojedinaca zakonski odgovornih za njega, i da bi se ovo postiglo, preduzeće sve zakonske i upravne mjere.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. Predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 V 053924 10 Gz od 22. oktobra 2010. godine u dijelu odluke o roditeljskom staranju protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 7. decembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 27. januara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ostalom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem u dijelu u kojem je odlučeno o roditeljskom staranju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

27. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

28. Ustavni sud, također, podsjeća na to da i jurisprudencija Evropskog suda za ljudska prava smatra brigu o djeci i njihovo povjeravanje jednom od roditelja ili u, izuzetnim slučajevima, nekoj ustanovi pitanjem široke slobode nadležnih organa u procjeni svih relevantnih činjenica u okvirima pozitivnog nacionalnog zakonodavstva. Šta je konkretan interes djece je uvijek primarna procjena. Evropski sud za ljudska prava priznaje nadležnim vlastima pravo slobodne procjene o tome kakva je odluka u interesu djece i ne smatra da je neophodno da mijenja odluke nacionalnih sudova, vodeći računa o prevladavajućim društvenim i kulturnim okolnostima. Sud je izrazito svjestan činjenice da su odluke o povjeravanju djece jednoj ili drugoj strani ne samo veoma osjetljive prirode nego s vremenom dovode i do uspostavljanja novih društvenih veza, koje se ne mogu prekinuti ni obnovljenim kontaktima s roditeljima. Zato sud u ovakvim slučajevima svoju ulogu vidi prvenstveno u nadgledanju zakonitosti u procesu odlučivanja i donošenja kvalitetnih odluka o povjeravanju djece na daljnju brigu i čuvanje (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Olsson v. Švedska, presuda od 27. novembra 1992. godine, serija A broj 250, stav 90, i Evropski sud za ljudska prava, Johansen v. Norveška, presuda od 7. augusta 1996. godine, 23 EHRR 33, stav 64).

29. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li je Kantonalni sud u postupku povodom žalbe, preinačavajući djelimično prvostepenu presudu, naveo jasne razloge i interes malodobne djece u pogledu njihovog povjeravanja, te načinu održavanja njihovih ličnih odnosa i neposrednih kontakata. U tom smislu, Ustavni sud napominje da su kriteriji za odlučivanje suda u postupcima u kojima odlučuje o povjeravanju djece raznovrsni, te da je sud dužan rukovoditi se najboljim interesom djeteta, a taj interes zavisi od okolnosti koje mogu biti značajne za donošenje odluke među kojima mogu biti želje roditelja, želje djece, stambene, zdravstvene i socijalne prilike oba roditelja, njihove mogućnosti ili integriranost djeteta u određenu socijalnu sredinu. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je sud koji donosi odluku o povjeravanju djece, prema relevantnim odredbama Porodičnog zakona BiH, dužan pribaviti nalaz i stručno mišljenje organa starateljstva ili drugih specijaliziranih ustanova, te odgovarajućih stručnjaka – psihologa ili psihijatara, a u konačnici i mišljenje djeteta, vodeći računa da se razgovor obavi na adekvatan način i uz pomoć stručnjaka.

30. Polazeći od ovih općih razmatranja, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud u obrazloženju svog rješenja o povjeravanju zajedničkog malodobnog djeteta-kćerke apelanta i protivnice predlagača zasnovao na odredbi člana 142. stav 2, odbivši apelantov prijedlog da se protivnici predlagača-majci oduzme roditeljsko staranje nad maloljetnom kćerkom. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku pozivajući se na relevantne propise Porodičnog zakona FBiH i Konvencije o pravima djeteta, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud obrazložio zašto smatra da je u interesu maloljetnog djeteta da se povjeri na staranje majci i da bi odvajanje od poznate porodične sredine štetno utjecalo na psihički razvoj ličnosti djeteta, zaključivši da je u većem interesu djeteta da i dalje ostane u istoj porodici, sa majkom uz redovno kontaktiranje sa ocem, budući da je od rođenja s majkom. Kantonalni sud je utvrdio da je kćerka od svog rođenja upućena na majku za koju je čvrsto emotivno vezana, a da je majka potpuno posvećena njenom pravilnom odgoju i da se u tom smislu do sada pokazala kao brižna i odgovorna majka. U tom smislu Kantonalni sud je zaključio da bi, u slučaju izricanja mjere oduzimanja roditeljskog staranja i potpunog odvajanja kćerke od majke, moglo doći do pojave dubljih emocionalnih poremećaja kod djeteta i negativnih posljedica po razvoj ličnosti kćerke, a što je potpuno suprotno odredbama Porodičnog zakona FBiH i Konvencije o pravima djeteta. Zbog toga izricanje mjere oduzimanja roditeljskog staranja protivnici predlagača, po ocjeni Kantonalnog suda, ne bi bilo u najboljem interesu kćerke o čemu je Kantonalni sud za svoju odluku dao jasne i argumentirane razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nisu povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na porodični život

31. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

32. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

33. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava u pogledu primjene člana

8. Evropske konvencije koja uključuje sljedeće principe: a) garantiranje prava na poštivanje porodičnog života, član 8. Evropske konvencije pretpostavlja postojanje porodice (vidi presudu u predmetu Marckx, serija A broj 31, stav 31), b) član 8. Evropske konvencije je primjenjiv na „porodični život“, „nelegalne“ porodice, kao i na slučajeve koji se tiču „legalne“ porodične zajednice, c) iako je suštinski objekt člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnog miješanja državnih vlasti, također, postoji pozitivna obaveza tih vlasti da efektivno „poštuju“ porodični život. U tom smislu Ustavni sud podsjeća na to da vlasti imaju široko polje procjene u određivanju toga koji koraci treba da budu preduzeti u pogledu potreba zajednice i potreba pojedinaca (vidi, Abdulaziz, Cabales i Balkaandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A broj 94, stav 67).

34. Imajući u vidu navedene principe, Ustavni sud smatra da odluka o povjeravanju maloljetnog djeteta na staranje majci predstavlja miješanje u pravo na poštivanje porodičnog života apelanta kao djetetovog oca. Sljedeće pitanje na koje, prema navedenim principima, Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li je to miješanje u skladu sa zakonom. Ustavni sud zapaža da je odluka donesena na osnovu odredbe člana 142. Porodičnog zakona FBiH, pa stoga Ustavni sud zaključuje da je miješanje bilo na osnovu zakona.

35. Razmatrajući da li je ovo miješanje u skladu sa principima stava 2. člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je riječ o miješanju radi zaštite interesa maloljetnog djeteta, što odgovara principu „zaštite prava i sloboda drugih“ iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud smatra da je riječ o neophodnom miješanju u apelantovo pravo na poštivanje porodičnog života zbog sprečavanja nepovoljnih posljedica na psihički razvoj maloljetnog djeteta, tako da odluka o povjeravanju djeteta na staranje majci predstavlja miješanje koje je neophodno u demokratskom društvu i kojim je uspostavljen razuman odnos proporcionalnosti između apelantovog prava na poštivanje porodičnog života i zaštite javnog interesa, a to je zaštita prava i interesa maloljetnog djeteta.

36. Kako je Ustavni sud već zaključio, u konkretnom slučaju je odluka o povjeravanju djeteta donesena na osnovu stručne ocjene svih odlučnih činjenica u najboljem interesu djeteta, uz uvažavanje i primjenu pozitivnih zakonskih odredaba. U interesu društvene zajednice jeste da se, ako već roditelji ne mogu postići sporazum, djeci omoguće najbolji uvjeti za zaštitu i odgoj, pa činjenica da je Kantonalni sud zaključio da treba preinačiti prvostepeno rješenje kojim se protivniku predlagača oduzima roditeljsko staranje ukazuje da nema kršenja prava iz člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nediskriminacija

37. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

38. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

39. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, stav 32).

40. Ustavni sud, također, podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67, Zahirović, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. januara 1999. godine, tačka 120, odluke januar-juli 1999. godine, CH/9750, Rajić, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 3. aprila 2000. godine, tačka 53, odluke januar-juni 2000. godine, CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. septembra 2001. godine, tačka 154).

41. Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio nikakve argumente na kojima zasniva svoje navode o diskriminaciji. Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede čl. 6. i 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo povrede člana 14. u vezi sa čl. 6. i 8. Evropske konvencije, kao ni povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud, uvažavajući sve okolnosti slučaja, preinačio odluku o roditeljskom staranju, te brigu o maloljetnom djetetu, uvažavajući njegovu dob i druge okolnosti, povjerio majci, dajući za to valjane i na zakonu zasnovane razloge za primjenu Porodičnog zakona FBiH koji uvažavaju prvenstveno interes djeteta.

43. Također, nije povrijeđeno pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud odluku o povjeravanju brige o maloljetnom djetetu donio primjenom materijalnih propisa Porodičnog zakona FBiH, jer je miješanje u apelantov privatni i porodični život bilo zasnovano na zakonu uz održavanje razumanog odnosa proporcionalnosti između apelantovog ustavnog prava na privatni i porodični život i zaštite javnog interesa koji se izražava kroz najbolji interes maloljetnog djeteta.

44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na porodični život, jer apelant nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje o diskriminaciji.

45. Na osnovu člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić