Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-543/11 (M. C.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-543/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 543/11, rješavajući apelaciju Milorada Cvrkalja, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b), člana 59 st. 1, 2 i 3 i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Milorada Cvrkalja.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 003963 07 Rsž od 11.

novembra 2010. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Cvrkalja podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 003963 07 Rsž od 11. novembra 2010. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Miloradu Cvrkalju, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke, isplati iznos od 3.300,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Opštinskom sudu u Bihaću i Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milorad Cvrkalj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 5. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Rs 003963 07 Rsž od 11. novembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u to vrijeme, od Kantonalnog suda i Opštinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) je 28. februara 2014. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju, a kompletan spis 15. maja 2014. godine. Od JU Osnovna škola „Kulen Vakuf“ – Orašac – Kulen Vakuf je, takođe, 28. februara 2014. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Opštinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 7. marta 2014. godine, a kompletan spis 21. maja 2014. godine. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 6. marta 2014. godine, a tužena 13. marta 2014. godine.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 22. maja 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant se, u skladu sa odredbama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), 22. januara 2000. godine obratio Osnovnoj školi „Kulen Vakuf“ – Orašac – Kulen Vakuf (u daljnjem tekstu: tužena) zahtjevom za uspostavljanje radnopravnog statusa.

7. Nakon toga apelant je primio odgovor od tužene pod brojem 94/2000 od 2. marta 2000. godine u kojem je navedeno da je njegova prijava blagovremena.

8. Zatim, apelant se obratio Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143 ZOR-a (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) koja je svojim Rješenjem broj 13-34-856-UP- 1/00 AB-43 od 1. decembra 2000. godine odbila apelantovu žalbu za uspostavljanje radnopravnog statusa kao neosnovanu sa obrazloženjem da je apelant bio zaposlenik javne ustanove na čije se zaposlenike član 143 ZOR-a ne odnosi.

9. Po apelantovoj žalbi Federalna komisija za implementaciju člana 143 ZOR-a (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) donijela je 17. oktobra 2003. godine Rješenje broj 03- 34-504/01 kojim je uvažila apelantovu žalbu i poništila rješenje Kantonalne komisije, a drugim stavom dispozitiva istog rješenja odbila žalbu tužioca za rješavanje radnopravnog statusa kao neosnovanu zbog nedostatka dokaza. Istim rješenjem Federalna komisija je apelantovu žalbu za rješavanje radnopravnog statusa po članu 143 stav 2 ZOR-a odbila kao neosnovanu „zbog nedostatka dokaza“, odnosno nepostojanja dokaza da apelant nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca.

10. Nakon toga apelant je podnio tužbu Opštinskom sudu 27. aprila 2004. godine, a u konačno preciziranom tužbenom zahtjevu od 27. novembra 2006. godine je tražio da se poništi Rješenje Federalne komisije broj 03-34-504/01 od 17. oktobra 2003. godine.

11. Opštinski sud je 16. novembra 2006. godine zatražio od apelanta da dopuni i ispravi tužbu.

12. Presudom Opštinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj RS- 359/04 od 10. aprila 2007. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito Rješenje Federalne komisije broj 03-34-504/01 od 17. oktobra 2003. godine kojim je odbijena apelantova žalba za rješavanje radnopravnog statusa po članu 143 stav 2 ZOR-a. Takođe, istom presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi postojanje radnopravnog statusa apelanta kod tužene u periodu od 28. januara 2000. godine do 5. maja 2000. godine, da se naloži tuženoj da u apelantovu radnu knjižicu izvrši upis postojanja radnog odnosa i izvrši obavezu uplate doprinosa za navedeni period. I, konačno, istom presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tužena da apelantu isplati otpreminu u visini od 1.285,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. maja 2000. godine, pa do isplate, te da se obaveže tužena da apelantu isplati po osnovu plate za vrijeme čekanja u periodu od 31. januara 2000. godine do 5. maja 2000. godine iznos od 643,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. aprila 2004. godine pa do isplate.

13. Kako je naveo Opštinski sud, apelantov tužbeni zahtjev preciziran pismenim podneskom od 27. novembra 2006. godine je u cijelosti neosnovan, jer je sud na strani tužene utvrdio da ne postoji pasivna legitimacija za vođenje spora. Dalje je navedeno da sam apelant u tužbi navodi da je zasnovao radni odnos kod RO Osnovno obrazovanje i vaspitanje „Slavko Rodić“ -Drvar, a što se vidi i iz radne knjižice jer je apelantu upisan staž u neprekidnom trajanju od 12 godina i dva mjeseca, i to u periodu od 1. jula 1984. godine do 31. avgusta 1996. godine. Zatim, navodi se da apelant u toku postupka nije dokazao da je tužena pravni sljednik ranijeg poslodavca, a u skladu sa članom 143 stav 2 ZOR-a, da se kod tužene zatekao u radnom odnosu sa 31. decembrom 1991. godine. Kako je Opštinski sud dalje naveo, dokazi koje je apelant izveo na glavnoj raspravi upućuje na suprotno, a to je da se apelant nalazio u radnom odnosu u OŠ „Slavko Rodić“ Drvar sve do 31. avgusta 1996. godine. Osim toga, sud je prihvatio i potvrdu tužene od 3. januara 2007. godine iz koje se vidi da apelant nikad nije bio evidentiran kao radnik navedene škole. S obzirom na izloženo, te činjenicu da tužena nije pasivno legitimisana u ovom sporu, to tužbeni zahtjev, po zaključku Opštinskog suda, ne može ni biti usmjeren prema tuženoj, jer sa apelantom nije ni u kakvom pravnom odnosu, pa je sud u cijelosti odbio apelantove tužbene zahtjeve kao neosnovane.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 Rs 003963 07 Rsž od 11. novembra 2010. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

15. Kantonalni sud je naveo da je Federalna komisija zatražila dokaz od apelanta da nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, a pošto taj dokaz nije dobila, to je i odbijena apelantova žalba za rješavanje radnopravnog statusa. Navodi se da je apelantu radnu knjižicu izdala Skupština opštine Drvar pod registarskim brojem 228/65, da je zaključena od poslodavca OŠ „Slavko Rodić,, Drvar sa danom godine i upisan radni staž od 12 godina i dva mjeseca. Na osnovu potvrde tužene od 3. januara 2007. godine broj 3/07 utvrđeno je da apelant od samog osnivanja tužene nikad nije radio kao njen radnik. Dalje se navodi da je, na osnovu odluke o utvrđivanju školskog područja od 15. novembra 2006. godine i pravila JU OŠ „Kulen Vakuf“ – Orašac, iz sudskog registra utvrđeno da JU OŠ „Kulen Vakuf'' Orašac ima status pravnog lica sa sjedištem u Kulen Vakufu, pa je prvostepeni sud utvrdio da je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije na strani tužene. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u ovoj pravnoj stvari potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo kada je donio odluku kojom je u cijelosti odbio apelantove tužbene zahtjeve.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant je naveo da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se u roku obratio poslodavcu-školi, koji je u svom odgovoru broj 94/2000 od 2. marta 2000. godine naveo da je apelantova prijava blagovremena, te da je prije potpisivanja ugovora o radu dužan tuženoj dostaviti određenu dokumentaciju, čime je ispunjena zakonska pretpostavka da se apelant smatra zaposlenikom na čekanju posla. Međutim, ovu činjenicu su sudovi u potpunosti ignorisali čime je došlo do pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, jer prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke nije dao razloge zašto smatra da je odluka Federalne komisije zakonita i pravilna. Apelant je u tužbenom zahtjevu tražio poništenje te odluke, a sud je taj zahtjev odbio, pri tome dajući obrazloženje koje je neprihvatljivo. Dalje se navodi da sud nije naveo ni propis na kome je zasnovao takvu svoju odluku. Time je povrijeđeno materijalno pravo na apelantovu štetu, jer je odluka Federalne komisije očito nezakonita. Apelant nije imao drugog pravnog načina da tu odluku poništi osim da je pobija tužbom u parnici. Apelant smatra da postupak pred obje komisije, te prvostepenim i drugostepenim sudom nije sproveden u skladu sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije kako u pogledu samog trajanja postupka, tako i u pogledu toga što su sudovi obrazloženja za svoje odluke dali samo formalno, a ne suštinski, te da nisu obrazložili odbijanje dijela tužbenog zahtjeva u vezi sa poništenjem odluke Federalne komisije. Apelant navodi da je ukupna dužina trajanja postupka u ovom predmetu 11 godina. On navodi da je zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa podnio još 2000. godine, a odluka Kantonalnog suda je donesena krajem 2010. godine. Slijedom navedenog, apelant traži od Ustavnog suda da utvrdi povrede navedenih ustavnih prava, te da mu se dosudi iznos od 3.000,00 KM na ime naknade štete zbog toga što nije donesena meritorna odluka u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

17. Opštinski sud navodi da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se žali apelant.

18. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da su u navedenom periodu predmetom bila zadužena trojica sudija, a zbog izmjena u rasporedu poslova do kojih je dolazilo pri pokušaju da se postojeći broj sudija stavi u optimalni odnos sa ukupnim brojem predmeta koji je sud imao u radu, Kantonalni sud ocjenjuje da ni rok od tri godine, koliko je predmet bio kod ovog suda, znatno ne prelazi granice razumnog. Navodi se da je odluka Kantonalnog suda ostala neizmijenjena i nakon što je apelant tražio njeno ispitivanje u postupku revizije, pa Kantonalni sud ostaje pri razlozima datim u njenom obrazloženju i predlaže da se apelacija odbije.

19. U odgovor tužene na apelaciju se navodi da je područna škola u Martin Brodu bila u sastavu OŠ „Slavko Rodić“ iz Drvara, gdje je apelant zasnovao radni odnos, što je i vidljivo iz prateće dokumentacije, pa, prema tome, tužena škola u Kulen Vakufu ne može biti legitimisana u ovom sporu. Takođe, tužena smatra da nije prekršila bilo koji zakon, niti oštetila apelanta po bilo kojem osnovu. Tužena, takođe, navodi da nije prekršila prava koja su Ustavom Bosne i Hercegovine zagarantovana iako je spremna da sprovede svaku odluku koju Ustavni sud donese.

20. Tužena zaključuje da je Zakon o osnovnom, opštem i srednjem obrazovanju jasan, kao i ostali pravilnici i propisi u BIH, te smatra da nema potrebe da se u budućnosti bavi ovim predmetom, nego to prepušta nadležnim institucijama.

21.

V. Relevantni propisi

23. U Zakonu o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. (2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. […] Član 143.a (1) Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljem tekstu: kantonalni ministar). (2) O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljem tekstu: Federalna komisija), koju formira federalni ministar.

(3) U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije. (4) Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.

Član 143.c […] (2) Odluke federalne, odnosno kantonalne komisije su:

1. Konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom […..] Član 145.

Postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije.

24. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 01 0 Rs 003963 07 Rsž od 11. novembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. decembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 5. februara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno navodi da je postupak trajao predugo i da mu je stoga povrijeđeno pravo na „razumnost“ odlučivanja suda kao elementa pravičnog suđenja.

30. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Pravo na pravično suđenje – razuman rok

a) Relevantni principi

32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

33. Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

34. S obzirom na to da je predmetni postupak pokrenut podnošenjem zahtjeva za uspostavljanje radnopravnog statusa 22. januara 2000. godine, a da je okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda broj 01 0 Rs 003963 07 Rsž od 11. novembra 2010. godine, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka trajao 10 godina i 10 mjeseci.

c) Analiza dužine trajanja postupka

35. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, a koja se praktično svode na tumačenje odredaba ZOR-a i Zakona o parničnom postupku (ZPP), Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da je riječ o radnom sporu koji je po prirodi hitan i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak sprovede bez nepotrebnih odugovlačenja.

36. Vezano za ponašanje upravnih organa, odnosno Komisije za implementaciju odredbi člana 143 ZOR-a (uključujući i zahtjev tuženoj), Ustavni sud zapaža da je apelantov zahtjev ovim organima podnesen 22. januara 2000. godine i da je trajao do 17. oktobra 2003. godine, dakle, skoro četiri godine. S obzirom na prirodu radnopravnih zahtjeva, koji su hitni, Ustavni sud smatra da je ovaj rok van okvira razumnog odlučivanja. U odnosu na ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu podnio 27. aprila 2004. godine, a da je nakon toga Opštinski sud 16. novembra 2006. godine zatražio od apelanta da dopuni i ispravi tužbu, a svoju presudu je donio 10. marta 2007. godine, te da je, dakle, prvostepeni postupak okončan tek nakon skoro tri godine. Čak i kad se uzme u obzir da je sud od tužene tražio dostavu određene dokumentacije, Ustavni sud smatra da rok od tri godine predstavlja rok koji prelazi granice razumnog odlučivanja. Takođe, iz dokumentacije spisa je vidljivo da je žalbeni postupak trajao od 24. aprila 2007. godine do donošenja Presude Kantonalnog suda broj 01 0 Rs 003963 07 Rsž od 11. novembra 2010. godine, dakle, više od tri godine. S druge strane, Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, kao i sadržaj odgovora na apelaciju redovnih sudova zaključuje da apelant svojim ponašanjem nije bitnije doprinio dužini predmetnog postupka.

22. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da su u navedenom periodu predmetom bila zadužena trojica sudaca ovog suda, a zbog izmjena u rasporedu poslova do kojih je dolazilo pri „pokušaju da se postojeći broj sudija stavi u optimalni odnos sa ukupnim brojem predmeta koje je sud imao u radu“. Međutim, Kantonalni sud nije ponudio nikakve opravdane razloge za dugotrajnost parničnog spora osim što je u odgovoru na apelaciju ukazao na promjenu broja sudija koji su bili zaduženi predmetom i veliki broj neriješenih starih predmeta. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snose Opštinski i Kantonalni sud.

37. Uzimajući u obzir sve što je navedeno u pogledu složenosti postupka, kao i to da je riječ o radnom sporu koji je po prirodi hitan, Ustavni sud smatra da navedeni period od 10 godina i 10 mjeseci, svakako, ne predstavlja «razuman rok» za rješavanje takvog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Opštinski sud doprinijeli ukupnom trajanju predmetnog postupka, te da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

38. Apelant navodi da su mu osporenim presudama prekršeni i ostali aspekti prava na pravično suđenje. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

39. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta i dostavljenog spisa proizilazi da apelant navodi da je pokrenuo postupak u skladu sa odredbama ZOR-a sa zahtjevom za uspostavljanje radnopravnog statusa. Ustavni sud zapaža da je u toku postupka i sam apelant ukazivao da na predmetni spor treba primijeniti član 143 ZOR-a, odnosno primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe. Budući da su redovni sudovi, čije je postupanje uslovljeno postavljenim tužbenim zahtjevom apelanta, predmetni spor upravo riješili primjenom odredaba ZOR-a, kao i ZPP utvrdivši da tužena nije pasivno legitimisana u konkretnom slučaju, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnopravnih propisa.

40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

41. Vezano za apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

42. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

43. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

44. S obzirom na to da postupak traje 10 godina i 10 mjeseci, te da se radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 3.300,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona, s obzirom na sjedište Opštinskog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je postupak koji je hitne prirode trajao 10 godina i 10 mjeseci, te kada se neopravdano trajanje predmetnog postupka može pripisati ponašanju redovnih sudova.

46. S druge strane, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su Opštinski i Kantonalni sud za svoj zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva dali detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

47. Na osnovu člana 59 st. 1, 2 i 3 i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-543/11 (M. C.) | Sudska praksa | Aktio