Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1874/11 (N. M.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu · čl. 2
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 80
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-1874/11
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1874/11, rješavajući apelaciju N. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija N. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 006649 10 Rev od 25. januara 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 006649 09 Gž od 5. marta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 006649 08 P od 24. septembra 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. N. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banovića, koju zastupa Zurijeta Salkanović, advokat iz Živinica, podnijela je 22. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 006649 10 Rev od 25. januara 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 006649 09 Gž od 5. marta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 006649 08 P od 24. septembra 2009. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od Općinskog pravobranilaštva u Banovićima, koje je zastupalo tuženu Općinu Banovići (u daljnjem tekstu: tužena) kao suprotnu stranu u sporu, zatraženo je 6. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 17. februara 2014. godine, a tužena i Kantonalni sud 26. i 28. februara 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem općinskog načelnika tužene broj 01-05-532/08 od 27. marta 2008. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje) apelantici je prestao radni odnos zbog predaje falsificirane javne isprave (diplome o završenoj srednjoj školi) u toku trajanja radnog odnosa. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Odbor državne službe za žalbe je donio Rješenje broj 01-34-742/08 od 11. jula 2008. godine kojim je žalbu odbio.
Parnični postupak radi zaštite prava iz radnog odnosa
6. Presudom Općinskog suda broj 33 0 P 006649 08 P od 24. septembra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 P 006649 09 Gž od 5. marta 2010. godine, odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi sporno rješenje, kao i Rješenje Odbora državne službe za žalbe broj 01-34-742/08 od 11. jula 2008. godine i da se naloži tuženoj da apelanticu vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije nezakonitog prestanka ugovora o radu; da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa od 11. jula 2008. godine i da joj isplati naknade plaće u mjesečnom iznosu od po 662,40 KM, sve do vraćanja na rad, sa zakonskim zateznim kamatama. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica 18. augusta 2008. godine podnijela tužbu protiv tužene radi poništenja spornog rješenja, u kojoj je navela da sporno rješenje nije zasnovano na Zakonu o radu i Zakonu o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima). Općinski sud je istakao da je nakon ocjene izvedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da apelanticin tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, Općinski sud je utvrdio da je, na osnovu uvida u sporno rješenje, utvrdio da je apelantici, namještenici općinskog organa državne službe tužene (Općine Banovići), prestao radni odnos 31. marta 2008. godine zbog utvrđenja da je u toku radnog odnosa podnijela falsificiranu javnu ispravu. Naime, utvrđeno je da je apelantica tuženoj predala diplomu broj 01-615/1 od 3. jula 1997. godine, izdatu u JU Mješovita srednja škola „Gračanica“, za koju je provjerom nadležnih organa utvrđeno da nije zavedena u djelovodniku navedene škole u Gračanici.
7. Navedeno je da je prije donošenja spornog rješenja prethodila istraga Policijske uprave iz Živinica (u daljnjem tekstu: PU Živinice) i Kantonalnog tužiteljstva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo), odnosno da je PU Živinice Tužiteljstvu dostavio izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv više zaposlenika Općine Banovići, među kojima je apelantica, koja je u periodu 1999/2000 godine predala falsificiranu diplomu o srednjoj školi radi reguliranja radnopravnog statusa. Dalje je navedeno da je, na osnovu predate diplome, apelantica raspoređena na poslove i radne zadatke referenta za administrativno-tehničke poslove u službi BIZ-a i izbjeglica i raseljenih lica, te da joj je Rješenjem broj 01-05-1119/03 od 8. decembra 2003. godine utvrđena visina koeficijenta za obračun plaće po osnovu rasporeda na poslove referenta za administrativno-tehničke poslove. Dalje je navedeno da je Tužiteljstvo utvrdilo da su diplome krivotvorene na osnovu provjera „evidencije kod škola koje se vode kao izdavači diploma“. Tužiteljstvo je o svim detaljima obavijestilo rukovoditelja organa uprave, a posebno o utvrđenju da je za sve prijavljene nastupila zastara krivičnog gonjenja i to znatno prije podnošenja izvještaja Policijske uprave u Živinicama o počinjenom krivičnom djelu. U vezi sa ovim dokazima, Općinski sud je naglasio da ih je prihvatio kao vjerodostojne jer su u pitanju materijalni dokazi kojim stranke nisu prigovarale, niti su osporavale njihovu autentičnost i nadležnost organa koji su ih izdali. Slijedom toga, Općinski sud je utvrdio da je apelantica diplomu o završenoj srednjoj školi, stručno zvanje mašinski tehničar, djelovodni broj 01-615/1 od 3. jula 1997. godine izdatu u JU Mješovita srednja škola „Gračanica“, pribavila na nezakonit način i da ju je predala tuženoj i upisala u radnu knjižicu. Dalje, u presudi je navedeno da je poslije dopisa Tužiteljstva tužena donijela sporno rješenje a da je Služba za opću upravu i društvene djelatnosti izvršila poništenje izvršenog upisa u radnu knjižicu na osnovu akta Tužiteljstva od 11. septembra 2007. godine. Također je Općinski sud istakao da iz apelanticinog iskaza proizlazi da je bila u radnom odnosu kod tužene od 1974. godine na poslovima sekretarice, odnosno tehničkog sekretara, te da je 1997/98. upisala srednju školu u Gračanici koju je završila i dobila diplomu koju je predala u pisarnicu pravne službe, ali da nije mijenjala radno mjesto na kojem je radila po diplomi na osnovu koje je zasnovala radni odnos. Osim toga, Općinski sud je naveo da iz apelanticinog iskaza proizlazi da nije branila validnost sporne diplome niti je brisanje diplome iz radne knjižice pokušavala osporiti.
8. Općinski sud je istakao da nije prihvatio navode apelanticinog punomoćnika da je prije donošenja osporenog rješenja trebalo provesti disciplinski postupak radi utvrđivanja razloga za prestanak radnog odnosa, odnosno da je diploma falsificirana i da ju je apelantica upotrijebila kao pravu javnu ispravu u toku radnog odnosa, jer utvrđivanje ovih činjenica nije predviđeno kao povreda službene dužnosti iz člana 53. Zakona o namještenicima nego je predviđeno kao obavezni razlog za prestanak radnog odnosa prema članu 70. stav 1. tačka 12. tog zakona. Također, Općinski sud je istakao da su neosnovani apelanticini navodi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Zakona o radu i Zakona o vijeću zaposlenika kao opće propise koji reguliraju radnopravni status zaposlenika, jer je prestanak radnog odnosa u slučaju upotrebe falsificirane javne isprave prilikom zasnivanja radnog odnosa i podnošenja u toku radnog odnosa regulirano Zakonom o namještenicima (član 70. stav 1. tačka 12), te da ovaj zakon, u skladu sa članom 2, ima prioritet u primjeni u odnosu na druge zakone. Isto tako, Općinski sud je utvrdio da su neosnovani apelanticini navodi da je tužena u 2001. godini imala saznanje da je njena diploma falsificirana i da je zbog toga protekao zakonski rok za donošenje osporenog rješenja, jer u Zakonu o namještenicima nije propisan poseban rok u kojem se mora donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa zaposleniku iz člana 70. tog zakona. Pri tome, Općinski sud je naveo da smatra da je tužena imala relevantno saznanje da je apelanticina diploma falsificirana tek 22. maja 2007. godine, tj. kada je zaprimila akt Tužiteljstva, jer je tek tada obaviještena da je diploma falsificirana.
9. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je zaključio da je sporno rješenje, u smislu odredbi člana 70. stav 1. tačka 12. Zakona o namještenicima, zakonito i opravdano jer apelantica, s obzirom na to da je poništena diploma o završenoj srednjoj školi IV stepena, ne može biti raspoređena na poslove namještenika ako ne ispunjava uvjete iz Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji državne službe, za koji je predviđen IV stepen stručne spreme. Naglašeno je da odredbe člana 70. Zakona o namještenicima reguliraju prestanak radnog odnosa po sili zakona, tj. kada se steknu uvjeti, pa je vođenje disciplinskog postupka u ovom slučaju nepotrebno.
10. Kantonalni sud je u svojoj odluci istakao da utvrđeno činjenično stanje u prvostepenom postupku nije dovedeno u sumnju apelanticinim žalbenim navodima i da je, i prema njegovom stavu, Općinski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio apelanticin zahtjev. Navedeno je da je Općinski sud sa sigurnošću utvrdio da diploma koju je apelantica predala tuženoj u toku trajanja radnog odnosa nije zavedena u djelovodniku Mješovite srednje škole u Gračanici i da je falsificirana. Stoga, i prema stavu Kantonalnog suda, nije postojala obaveza tužene da apelantici prije donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa pruži mogućnost da iznese svoju odbranu, niti je za utvrđenje o falsificiranoj diplomi potrebno da postoji pravosnažna odluka. Također, Kantonalni sud je istakao da odredbama Zakona o namještenicima, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, nije propisan poseban rok za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa zaposleniku iz člana 70. tog zakona. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije bilo osnova za primjenu odredaba Zakona o radu u pogledu roka za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa.
11. Vrhovni sud je, odlučujući o apelanticinoj reviziji, donio Presudu broj 33 0 P 006649 10 Rev od 25. januara 2011. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju svoje presude Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelanticini navodi da je Kantonalni sud propustio sankcionirati pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza prvostepenog suda, a naročito ocjenu akta Tužiteljstva broj Kt-broj 426/07 od 18. maja 2007. godine, te da je trebao provesti žalbenu raspravu. Naime, kako je navedeno u presudi Vrhovnog suda, apelantica se u zapisniku sa glavne rasprave od 31. augusta 2009. godine očitovala da nema primjedbi ni prigovora na provedene dokaze tužene (među kojim je i akt Tužiteljstva broj Kt: 426/07). Vrhovni sud je istakao da su neosnovani i prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, navedeno je da je Općinski sud utvrdio, a Kantonalni sud prihvatio kao pravilna utvrđenja iz kojih proizlazi da je sporno rješenje apelantici kao namještenici tužena donijela primjenom člana 70. stav 1. tačka 12. i člana 71. Zakona o namještenicima nakon utvrđenja da je apelantica u toku trajanja radnog odnosa kod tužene podnijela falsificiranu diplomu, odnosno svjedočanstvo o završenoj srednjoj školi - JU Mješovita srednja škola u Gračanici, od 3. jula 1997. godine; da je na osnovu te diplome raspoređena na radno mjesto sekretarice, odnosno tehničkog sekretara, za koje je predviđen IV stepen stručne spreme. Dalje je, između ostalog, ponovljeno da među strankama nije bilo sporno da je apelantica od 1974. godine bila zaposlena kod tužene općine na poslovima sekretarice, odnosno tehničkog sekretara, da je u toku trajanja radnog odnosa u svoj dosje uložila diplomu i svjedočanstva Mješovite srednje škole „Gračanica“ od 3. jula 1997. godine, da su te isprave bile evidentirane u apelanticinoj radnoj knjižici (koja je kasnije poništena). Slijedom toga, i Vrhovni sud je zaključio da su na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (član 70. stav 1. tačka 12. Zakona o namještenicima) kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan, jer je u vrijeme donošenja pobijanog rješenja (11. jula 2007. godine) upravo važio Zakon o namještenicima koji je lex specialis (stupio na pravnu snagu 16. augusta 2005. godine,) a od tada prestao je da važi Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u FBiH. Također, Vrhovni sud je naveo da se apelanticini prigovori da je tužena trebala prethodno provesti disciplinski ili inspekcijski postupak ne mogu prihvatiti, jer je članom 55. stav 2. Zakona o državnoj službi FBiH taksativno određeno koje su to teške povrede službene dužnosti državnih službenika (primjenjuje se i na namještenike prema članu 53. stav 2. Zakona o namještenicima), a one ne definiraju predaju falsificirane ili lažne diplome kao povredu službene dužnosti, što su nižestepeni sudovi pravilno i zaključili. Vrhovni sud je naglasio da odredbe iz člana 70. stav 1. tačka 12. Zakona o namještenicima predstavljaju samostalni zakonski temelj prestanka radnog odnosa i okolnost što u konkretnom slučaju krivotvorenost diplome nije utvrđena krivičnom presudom (nastupila zastarjelost gonjenja) nije od odlučnog značaja kod toga da su utvrđene na temelju provedenih odgovarajućih provjera (srednje škole, izjave same apelantice) nadležnog Tužiteljstva, pa radni odnos apelantici nije prestao nezakonito. Pri tome, kako je navedeno u presudi Vrhovnog suda, ni apelantica u toku dokaznog postupka nije osporila autentičnost akta Tužiteljstva niti da je nepravilno sastavljen, kao ni istinitost sadržanih činjenica, pa je, prema shvatanju Vrhovnog suda, pravno utemeljen stav nižestepenih sudova da je tužena čitanjem tog akta kao isprave nadležnog državnog organa mogla steći izvjesnost o postojanju lažne diplome i svjedočanstva, jer apelantica gubi iz vida da su utvrđene osnovom navedenih provjera. Ne mogu se prihvatiti osnovanim ni apelanticini prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode o uskraćenom pravu na odbranu pri donošenju spornog rješenja tužene, koje je isticala u prvostepenom postupku, svojoj žalbi, a ponavlja i u reviziji pozivom na odredbe Zakona o radu koji se primjenjuje prema člana 2. Zakona o namještenicima. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da su je redovni sudovi pogrešnom i proizvoljnom primjenom Zakona o namještenicima lišili prava na rad, a time i prava na plaću, naknade na plaću, zdravstveno i penziono osiguranje i druga prava koja proizlaze iz radnog odnosa. U tom smislu apelantica konstatira da je Vrhovni sud, prilikom odlučivanja o reviziji, retroaktivno primijenio Zakon o namještenicima, iako je u vrijeme učinjene povrede bio na snazi Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 13/98). Apelantica tvrdi da je u periodu 1999/2000. godine predala falsificiranu diplomu o srednjoj školi, dakle u vrijeme važenja Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u FBiH iz 1998. godine. Budući da, kako apelantica smatra, Zakonom o namještenicima iz 2005. godine nije predviđena njegova retroaktivna primjena, onda je nesporno da se trebao primijeniti zakon koji je važio u vrijeme počinjene povrede, posebno zbog toga što tužena nije tokom postupka isticala ili dokazivala da je nakon stupanja na snagu Zakona o namještenicima apelantica podnijela falsificiranu diplomu. Naročito, apelantica smatra da je za njen slučaj bitno da se primijeni zakon iz 1998. godine, jer su odredbama tog zakona (član 78) propisani i rokovi za vođenje disciplinskog postupka zbog povreda službene dužnosti, u kojem je propisano, između ostalog, da pokretanje disciplinskog postupka zbog teške povrede službene dužnosti zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana saznanja za izvršenu povredu i počinitelja, a najduže u roku od godinu dana od dana izvršene povrede. Slijedom toga, apelantica tvrdi da je u njenom slučaju nastupila zastara pokretanja postupka, te da je osnovan njen tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje nezakonitih rješenja i uspostavljanje prava iz radnog odnosa. U prilog tvrdnjama da je na njenu štetu proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, apelantica navodi da je u drugom slučaju koji je u cijelosti identičan njenom, Kantonalni sud donio Presudu broj 33 0 P 007588 10 Gž kojom je žalbu uvažio i poništio rješenje tužene, te tuženoj (Općini Banovići) naložio da tužitelju u tom predmetu uspostavi prava iz radnog odnosa i isplati plaće kao i pripadajuće doprinose, sa pravnim stavom da je ,Zakon o namještenicima stupio na snagu 16. augusta 2005. godine, pa, imajući u vidu princip vremenskog važenja zakona i činjenicu da je tužitelj kod tužene zasnovao radni odnos 2000. godine, to se odredbe ovog Zakona nisu ni mogle primijeniti u vrijeme zasnivanja radnog odnosa tužitelja, a niti se pravilnost zasnivanja radnog odnosa i eventualni nedostaci ili nezakonito postupanje u to vrijeme u konkretnom slučaju može ocijeniti kroz odredbe ovog Zakona. Dalje, apelantica tvrdi da je nejasno i nelogično koji je pravni osnov retroaktivne primjene Zakona o namještenicima, kada u prijelaznim i završnim odredbama tog zakona nije normirana retroaktivna primjena odredaba niti bilo šta što bi uputilo da bi se mogao primijeniti na odnose nastale prije njegova stupanja na snagu. Apelantica tvrdi da je logičkom, jezičkom i gramatičkom metodom tumačenja odredaba Zakona o namještenicima nesporno da nije moguća njegova retroaktivna primjena. S ciljem primjene uporedne metode tumačenja zakona, apelantica je navela odredbe Porodičnog zakona i Zakona o eksproprijaciji, kojima je propisano da se zakon primjenjuje i na ranije započete postupke.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je istakao da pri donošenju odluke nije povrijedio apelanticina ljudska prava.
14. Kantonalni sud je istakao da su u obrazloženju presude dati odgovarajući činjenični i pravni razlozi za potvrđivanje prvostepene presude, te je predložio da se apelacija odbije.
15. Općinski sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je presuda tog suda zasnovana na zakonu i da nisu prihvatljivi navodi iz apelacije da su apelantici povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz Evropske konvencije. Naročito je Općinski sud istakao da apelantica nije navela ni jednu konkretnu okolnost iz koje bi se moglo utvrditi da se radi o kršenju njenih prava.
16. Tužena je istakla da je Vrhovni sud u svojoj odluci dao odgovore zašto su Općinski i Kantonalni sud pravilno primijenili materijalno pravo na konkretni slučaj, budući da je u vrijeme donošenja spornog rješenja važio Zakon o namještenicima koji je lex specialis, čijim je stupanjem na pravnu snagu prestao da važi Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave FBiH. V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 49/05 od 8. augusta 2005. godine) relevantne odredbe glase:
Član 2.
Na radno-pravni status namještenika u organima državne službe primjenjuje se Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) i drugi opći propisi o radu i kolektivni ugovori, osim u pitanjima koja su regulirana ovim Zakonom.
Član 52.
Namještenik disciplinski odgovara za povrede službene dužnosti utvrđene ovim ili drugim zakonom ili podzakonskim propisom Vlade Federacije, odnosno propisom vlade kantona.
Član 53.
Povrede službene dužnosti mogu biti lake i teške.
[…] Teške povrede službene dužnosti namještenika predstavljaju povrede službene dužnosti utvrđene za državne službenike u Zakonu o državnoj službi.
X - PRESTANAK RADNOG ODNOSA
Član 70. stav 1. tačke 10. i 12.
Namješteniku prestaje radni odnos u organu državne službe u sljedećim slučajevima i to:
10) na osnovu izrečene disciplinske kazne prestanka radnog odnosa u organu državne službe - na dan kada rješenje o disciplinskoj kazni postane konačno;
12) kada se utvrdi da je prilikom prijema u radni odnos, ili u toku trajanja radnog odnosa u organu državne službe podnio lažne ili falsifikovane javne isprave, ili dao lažne izjave - na dan kada se utvrdi da su te isprave lažne ili falsifikovane, odnosno izjave lažne.
Član 71.
O prestanku radnog odnosa iz bilo kog razloga navedenog u članu 70. ovog Zakona donosi se rješenje.
Rješenje o prestanku radnog odnosa donosi rukovodilac organa državne službe.
Protiv rješenja o prestanku radnog odnosa može se u roku od 15 dana od dana prijema rješenja izjaviti žalba Odboru za žalbe.
Izjavljena žalba odlaže izvršenje rješenja.
Rješenje Odbora za žalbe doneseno po žalbi je konačno.
Član 80.
Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 13/98).
Član 81.
Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama Federacije BiH“.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 33 0 P 006649 10 Rev od 25. januara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 25. marta 2011. godine, a apelacija je podnesena 22. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
25. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su, prema njenom mišljenju, redovni sudovi pri donošenju svojih odluka nepravilno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava. Naime, apelantica smatra da su redovni sudovi, s obzirom na vrijeme kada je „učinjena sporna povreda“, trebali primijeniti Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (iz 1998. godine) a ne Zakon o namještenicima. Također, apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zato što je Kantonalni sud u istoj pravnoj situaciji donio različitu odluku.
26. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka naveo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
28. Dovodeći navedene stavove u vezu sa apelanticinim navodima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance, pozivajući se na odredbe člana 70. stav 1. tačka 12. Zakona o namještenicima, ustanovili da je u konkretnom slučaju tužena pravilno zaključila da je ispunjen uvjet za prestanak radnog odnosa apelantici budući da je ona u toku trajanja radnog odnosa kod tužene kao poslodavca podnijela falsificiranu ispravu, odnosno diplomu o završenoj srednjoj školi. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelantica i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da tužena nije mogla donijeti odluku o prestanku radnog odnosa za nju, s obzirom na činjenice da je u vrijeme kada je ona predala tuženoj falsificiranu diplomu bio na snazi Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u FBiH, koji je u svojim odredbama propisivao zastarne rokove za pokretanje disciplinskih postupaka protiv namještenika u slučaju učinjenih (lakših i težih) povreda službene dužnosti. Ustavni sud, međutim, zapaža da su redovni sudovi u osporenim presudama detaljno ispitali ove apelanticine navode i dali iscrpne razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno zašto je odluka tužene kojom je apelantici prestao radni odnosa pravilna i zasnovana na zakonu.
29. Naime, Ustavni sud zapaža da je u redovnom sudskom postupku nesporno utvrđeno da je apelantica do prestanka radnog odnosa bila namještenica u Općini Banovići (dakle u državnom organu) i to na poslovima i radnim zadacima referenta za administrativno-tehničke poslove u službi BIZ-a i izbjeglica i raseljenih lica. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da je Zakon o namještenicima stupio na snagu 16. augusta 2005. godine i da je u članu 2. tog zakona propisano da se na radnopravni status namještenika u organima državne službe primjenjuje Zakon o radu i drugi opći propisi o radu i kolektivni ugovori, osim u pitanjima koja su regulirana ovim Zakonom. Dakle, iz ove odredbe jasno proizlazi da se na radnopravni status namještenika primjenjuju odredbe ovog zakona kao lex specialis zakona ukoliko je on regulirao određenu materiju a samo u slučaju ako u tom zakonu nije regulirana određena materija da se kao supsidijarni zakon primjenjuju Zakon o radu i drugi opći propisi o radu i kolektivni ugovor. Ustavni sud ukazuje i na to da je odredbama člana 80. Zakona o namještenicima propisano da danom njegovog stupanja na snagu prestaje da važi Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 13/98). Slijedom toga, Ustavni sud ističe da, nasuprot apelanticinim navodima, iz citiranih odredbi jasno proizlazi da se na sve odnose vezane za radnopravni status namještenika o kojima se odlučuje nakon 16. augusta 2005. godine primjenjuju odredbe tog zakona, te da se nakon stupanja na snagu ne može primjenjivati Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine. Stoga, budući da je apelantica imala status namještenice u državnom organu, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava u situaciji kada su redovni sudovi zaključili da se ovaj spor treba razriješiti primjenom relevantnih odredaba Zakona o namještenicima, pri čemu su dali iscrpne razloge za takav stav.
30. Osim toga, budući da apelantica tvrdi da je u njenom slučaju nastupila i zastara pokretanja postupka protiv nje, s obzirom na to da je ona spornu diplomu predala tuženoj, kako proizlazi iz prvostepene presude, u periodu 1999/2000. godine, jer su odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u FBiH bili propisani rokovi za pokretanje postupka protiv zaposlenika u slučaju učinjenih povreda službene dužnost, Ustavni sud zapaža da Zakon o namještenicima regulira kao poseban razlog prestanka radnog odnosa situaciju kada radni odnos prestaje na osnovu izrečene disciplinske kazne prestanka radnog odnosa u organu državne službe (član 70. stav 1. tačka 10. Zakona o namještenicima). Međutim, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da se u konkretnom slučaju nije radilo o povredama službene dužnosti niti je apelantici radni odnos prestao iz tog razloga. Naime, apelantici je radni odnos prestao iz sasvim drugog zakonskog razloga, tj. zbog njenog nezakonitog postupanja u toku trajanja radnog odnosa, koje je sankcionirano prestankom radnog odnosa „po sili zakona“, u skladu sa odredbama člana 70. stav 1. tačka 12. Zakona o namještenicima. Tom odredbom je propisano da namješteniku prestaje radni odnos kada se utvrdi da je prilikom prijema u radni odnos ili u toku trajanja radnog odnosa u organu državne službe podnio lažne ili falsificirane javne isprave, ili dao lažne izjave – na dan kada se utvrdi da su te isprave lažne ili falsificirane, odnosno izjave lažne. S obzirom na navedeno, budući da je u postupku utvrđeno da je apelantica, koja je bila zaposlena kod tužene od 1974. godine, u toku trajanja radnog odnosa tuženoj dostavila falsificiranu diplomu o završenoj srednjoj školi na osnovu koje je, kako to proizlazi iz provedenog postupka, raspoređena na poslove i radne zadatke referenta za administrativno-tehničke poslove u službi BIZ-a i izbjeglica i raseljenih lica, i za koje joj je utvrđena visina koeficijenta za obračun plaće, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u primjeni odredbe člana 70. stav 1. tačka 12. Zakona o namještenicima. U tom kontekstu se u cijelosti pokazuju neosnovanim apelanticini navodi, na kojim ustrajava i u apelaciji, vezani za zastaru vođenje disciplinskog postupka.
31. U pogledu apelanticinih navoda da je isti sud u identičnoj pravnoj situaciji donio drugačiju odluku, Ustavni sud, na osnovu uvida u dostavljenu Presudu Kantonalnog suda broj 33 0P 007588 10 Gž od 30. juna, zapaža da je tačno da je i u tom predmetu odlučivano o zakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa zbog istog razloga kao i apelantici. Ustavni sud konstatira da je i u tom predmetu Općinski sud donio presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja o prestanku radnog odnosa zbog predaje falsificirane isprave – diplome o završenoj srednjoj školi, ali da je, suprotno od odlučivanja u apelanticinom predmetu, Kantonalni sud prvostepenu presudu preinačio, usvojio tužbeni zahtjev, te poništio rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelju u tom predmetu. Međutim, nasuprot apelanticinim tvrdnjama da se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, Ustavni sud zapaža da je u tom predmetu Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu jer je utvrdio da za tužitelja u tom predmetu nisu ispunjeni uvjeti za primjenu člana 70. stav 1. tačka
12. Zakona o namještenicima. Naime, u tom predmetu je Kantonalni sud istakao da je tužitelj kod tužene zasnovao radni odnos tokom 2000. godine, a da je falsificiranu diplomu stekao i upisao u radnu knjižicu 1998. godine, te da je prilikom zasnivanja radnog odnosa kod tužene ispunjavao uvjete u pogledu stručne spreme i pored sporne diplome, pa je Kantonalni sud zaključio da tužitelj nije spornu diplomu predao tuženoj ni prilikom zaposlenja niti u toku trajanja radnog odnosa, te da se stoga u njegovom slučaju ne može primijeniti član 70. stav 1. tačka 12. Zakona o namještenicima. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelanticini navodi neosnovani, te da Kantonalni sud nije u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji donio različitu odluku, s obzirom na to da se ne radi o činjenično identičnoj pravnoj stvari.
32. Stoga, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantica za takvu svoju tvrdnju, osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Ostali navodi
33. U pogledu apelanticinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenog prava u suštini vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da se temelje na istim razlozima, također neosnovani.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih odredaba Zakona o namještenicima, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
35. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić