Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4560/11 (J. S., S. S. i S. B.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4560/11
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4560/11, rješavajući apelaciju Joke Stanivuković i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b), člana 59 st. 1, 2 i 3 i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Joke Stanivuković, Siniše Stanivukovića i Sanje Bobek.
Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050043 10 Rev od 13. septembra 2011. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantima Joki Stanivuković, Siniši Stanivukoviću i Sanji Bobek, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 4.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se apelacija Joke Stanivuković, Siniše Stanivukovića i Sanje Bobek podnesena protiv odluke o troškovima postupka sadržane u Presudi Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050043 10 Rev od 13. septembra 2011. godine i Presudi Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050043 10 Gž od 17. marta 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Joka Stanivuković, Siniša Stanivuković i Sanja Bobek (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Milan Trbojević, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 26. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv dijela Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050043 10 Rev od 13. septembra 2011. godine i dijela Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 050043 10 Gž od 17. marta 2010. godine u kojima je odlučeno o troškovima postupka.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i „Čajavec-Mega“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. aprila 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor 28. aprila 2014. godine, a Vrhovni sud 30. aprila 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Ratko Stanivuković (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) podnio je Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) 10. oktobra 1994. godine tužbu protiv tuženog radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa i neisplaćenih plata i, s tim u vezi, naknade štete. Presudom Osnovnog suda broj RS-181/94 od 29. maja 1995. godine u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev prednika apelanata. Protiv navedene presude prednik apelanata je podnio žalbu Višem sudu u Banjoj Luci koji je Rješenjem broj Ž. 20/96 od 16. aprila 1996. godine ukinuo osporenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno rješavanje.
6. U ponovljenom postupku Osnovni sud je zakazao pripremno ročište za 20. avgust 2003. godine na kojem je donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Protiv navedenog rješenja prednik apelanata je podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje, navodeći da nije primio poziv za ročište, ali je sud taj prijedlog odbio. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za povrat u pređašnje stanje prednik apelanata je podnio žalbu koju je Okružni sud uvažio Rješenjem broj Ž-483/03 od 29. marta 2006. godine, ukinuo rješenje kojim se tužba smatra povučenom i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
7. Nakon toga, u ponovljenom postupku, Osnovni sud je zakazao i održao pripremno ročište 2. novembra 2006. godine a poslije toga još pet ročišta, te donio Presudu broj 071-0-P-06- 000 953 od 18. juna 2007. godine. Stavom 1 navedene presude poništene su odluke direktora tuženog od 16. juna 1994. godine i Upravnog odbora tuženog broj 13/94 od 26. avgusta 1994. godine o prestanku radnog odnosa prednika apelanata i obavezan tuženi da prednika apelanata vrati na posao i rasporedi na radno mjesto na kojem je radio do prestanka radnog odnosa, ili na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. Stavom 2 obavezan je tuženi da predniku apelanata na ime neisplaćenih plata isplati iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. marta 2007. godine do isplate. Stavom 3 obavezan je tuženi da predniku apelanata naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi sa zakonskom kamatom od donošenja presude do isplate u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu zahtjev prednika apelanata za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.
8. Prednik apelanata je umro 7. jula 2007. godine, te su u parnicu stupili apelanti kao njegovi zakonski nasljednici.
9. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 011-0-Ž-07-000 477 od 12. oktobra 2007. godine žalbu tuženog djelimično uvažio, ukinuo st. 2 i 3 prvostepene presude i u tom dijelu predmet vratio na ponovni postupak Osnovnom sudu a u preostalom dijelu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u stavu 1. U obrazloženju presude Okružni sud je, kao razlog ukidanja prvostepene presude u st. 2 i 3, naveo da se prilikom određivanja visine naknade štete zbog neiplaćenih plata predniku apelanata vještak nije držao samo činjenice utvrđivanja naknade štete, kao i da tuženom nije omogućeno da se o ovom pitanju očituje u postupku pred sudom zbog čega je, kako je naveo taj sud, trebalo predmet u ovom dijelu vratiti na ponovni postupak, pa s tim u vezi ukinuti i odluku o troškovima postupka.
10. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 071-0-P-07-006289 od 30. maja 2008. godine kojom je djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao tuženog da apelantima kao solidarnim povjeriocima u roku od 15 dana od dana donošenja presude, na ime naknade štete zbog neisplaćenih plata za periode od 1. jula 2001. godine do 22. maja 2006. godine isplati iznose, takođe, precizirane u presudi, ukupno 4.018,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom do 30. u mjesecu za prethodni mjesec do konačne isplate, dok je tužbeni zahtjev apelanata za isplatu iznosa preko dosuđenog odbijen kao neosnovan. Presudom je, takođe, odbijen kao neosnovan zahtjev apelanata za isplatu naknade toplog obroka, zimnice i regresa. Presudom je obavezan tuženi da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi sa zakonskom kamatom od donošenja presude do konačne isplate, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.
11. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 011-0-Ž-08-000378 od 16. septembra 2008. godine žalbu apelanata djelimično usvojio, preinačio presudu od 30. maja 2008. godine u odbijajućem dijelu tako što je obavezao tuženog da apelantima na ime naknade štete zbog izgubljene zarade prednika apelanata za periode od 1994. godine do 2006. godine, isplati ukupan iznos od 15.849,00 KM. Presudom je ukinuta i odluka o kamati u odbijajućem dijelu, kao i odluka o troškovima postupka i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje uz obrazloženje da prvostepena presuda ne sadrži obrazloženje o sporednom potraživanju, odnosno kamati čak ni za dosuđujući dio naknade, što, shodno zakonskim odredbama, obavezno mora sadržavati.
12. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 050043 07 P od 16. oktobra 2009. godine kojom je djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao tuženog da apelantima kao solidarnim povjeriocima isplati iznos od 19.867,00 KM po osnovu zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga dosuđen presudom Okružnog suda od 16. septembra 2008. godine i presudom Osnovnog suda od 30. maja 2008. godine sa procesnom zateznom kamatom na navedeni iznos, počevši od 19. avgusta 2009. godine do konačne isplate, u roku od 15 dana, dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev apelanata odbijen. Presudom je obavezan tuženi da apelantima isplati troškove postupka uz iznosu od 3.900,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate u roku preciziranom presudom. U obrazloženju je navedeno da je putem ekonomsko-finansijskog vještačenja utvrđen iznos visine stope zakonske zatezne kamate, te utvrđeno da kamata prelazi iznos glavnice koja je dosuđena presudama navedenim u izreci. Navedeno je kako je odredbama člana 4B. Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate (u daljnjem tekstu: Zakon o dopuni Zakona) propisano da iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od iznosa glavnog duga, pa je, prema obrazloženju Osnovnog suda, apelantima dosuđen iznos kamate kao u dispozitivu. Obrazloženo je i da, shodno odredbama člana 386 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), apelantima pripada i pravo na naknadu troškova postupka koji se obračunavaju na osnovu tarifnog broja 3 Tarife o naknadama i nagradi za rad advokata u ukupnom iznosu od 3.900,00 KM, i to za troškove detaljno precizirane u presudi, dok je, prema obrazloženju Osnovnog suda, zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa neosnovan, jer je postavljen suprotno odredbama navedene tarife.
13. Protiv navedene presude i apelanti i tuženi su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je stavom 1 Presude broj 71 0 P 050043 10 Gž od 17. marta 2010. godine žalbe odbio i potvrdio osporenu presudu. Stavom 2 presude je odbijen kao neosnovan i zahtjev apelanata i zahtjev tuženog za naknadu troškova na ime sastava žalbi. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio hronologiju predmeta i naveo da su žalbe obje strane neosnovane, te da je prvostepeni sud pravilno donio odluku o visini kamate i dosuđenih troškova, sve na osnovu važećih zakonskih propisa. Obrazloženo je da kako su žalbe stranaka ocijenjene kao neosnovane, prema zaključku Okružnog suda, strankama ne pripada ni pravo na naknadu troškova za sastav žalbe, pa je shodno odredbama člana 397 stav 1 ZPP odluke kao u stavu 2 izreke ove presude.
14. Protiv navedene presude Okružnog suda od 17. marta 2010. godine i protiv presude Okružnog suda od 16. septembra 2008. godine tuženi je izjavio reviziju.
15. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 050043 10 Rev od 13. septembra 2011. godine reviziju izjavljenu protiv presude od 16. septembra 2008. godine odbio, a reviziju izjavljenu protiv presude od 17. marta 2010. godine djelimično uvažio na način što je ukinuo tu presudu Okružnog suda i Presudu Osnovnog suda broj 71 0 P 050043 07 P od 16. oktobra 2009. godine u dijelu u kojem je tuženi obavezan da apelantima na ime glavnog duga (od 4.018,00 KM - dosuđen presudom Osnovnog suda od 30. maja 2008. godine) plati zakonsku zateznu kamatu i u tom dijelu tužba se odbacuje. Presudom je djelimično usvojena žalba tuženog i presuda Osnovnog suda od 16. oktobra 2009. godine ukinuta u dijelu u kojem je apelantima dosuđena zakonska zatezna kamata iznad iznosa od 15.849,00 KM, te u dijelu u kojem je na iznos zakonske zatezne kamate od 19.867,00 KM dosuđena procesna kamata počev od 19. avgusta 2009. godine, na način da se zahtjev apelanata u ovom dijelu odbija. U preostalom dijelu u kojem je apelantima dosuđena zakonska zatezna kamata u iznosu od 15.849,00 KM revizija je odbijena. Presudom je, takođe, obavezan tuženi da apelantima na ime troškova postupka isplati iznos od 2.730,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. oktobra 2009. godine.
16. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj 071 0 P 06 000 953 od 18. juna 2007. godine utvrđeno da je predniku apelanata nezakonito prestao radni odnos kod tuženog zbog čega Vrhovni sud smatra da je pravilan stav drugostepenog suda prema kojem, da nije bilo nezakonitog postupanja tuženog, prednik apelanata bi radio i po redovnom toku stvari ostvarivao zaradu kao i svi radno angažovani radnici u tom periodu, slijedom čega se, prema stanovištu drugostepenog suda koje prihvata i Vrhovni sud, osnovanim pokazuje zahtjev prednika apelanata da mu se, u smislu odredbi člana 189 stav 3 Zakona o obligacionim odnosima, naknadi izgubljena zarada za period od 1. juna 1994. godine (kada mu je prestao radni odnos) do 22. maja 2006. godine (kada je otišao u penziju).
17. S tim u vezi, obrazloženo je da je, kako iz nalaza vještaka ekonomske struke proizilazi da u navedenom periodu prednik apelanata nije primio 19.867,00 KM na ime izgubljene zarade, prema mišljenju Vrhovnog suda, tužbeni zahtjev u ovom dijelu osnovan. Dalje, navedeno je da je odredbama člana 4b Zakona o dopuni Zakona propisano da iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od iznosa glavnog duga, a kako je u konkretnom slučaju obračunata kamata u iznosu većem od iznosa glavnog duga od 15.849,00 KM, prema obrazloženju Vrhovnog suda, zahtjev za isplatu kamate iznad navedenog iznosa je neosnovan. Navedeno je i da je činjenica da je apelantima presudom Osnovnog suda od 30. maja 2008. godine na ime glavnog potraživanja - izgubljene zarade - dosuđen iznos od 4.018,00 KM u visini primanja koja su u periodu od 1. jula 2001. godine do 22. maja 2006. godine primali svi ostali radnici, a kako je o navedenom već odlučeno u okviru dosuđenja iznosa od 15.849,00 KM, prema obrazloženju Vrhovnog suda, u ovom dijelu radi se o presuđenoj stvari pa je taj sud u ovom dijelu tužbu apelanata odbacio. Navedeno je i da je neosnovan zahtjev apelanata za isplatu procesne kamate, budući da se procesna zatezna kamata na iznos neisplaćene dospjele zatezne kamate ne može tražiti sve dok ne prestane glavno novčano potraživanje iz kojeg kamate proizilaze, koje u konkretnom slučaju još nije prestalo, pa je Vrhovni sud i u ovom dijelu preinačio drugostepenu presudu i odbio navedeni zahtjev apelanata.
18. Vrhovni sud je obrazložio i da je, shodno odredbama člana 397 ZPP, donio odluku o troškovima postupka, pa je, prihvatajući razloge nižestepenih sudova i nalazeći da je uspjeh apelanata u ovom sporu 70%, odlučio kao u izreci presude, uzimajući u obzir i da tuženi nije tražio naknadu troškova revizionog postupka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenog prava apelanti vide u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da Vrhovni sud nije mogao donijeti odluku o troškovima i pri tome je ne obrazložiti a u situaciji kada o troškovima nije odlučio Okružni sud, zbog čega je, kako smatraju, Vrhovni sud morao konstatovati da to Okružni sud nije učinio a ne preuzeti nadležnost Okružnog suda bez ikakvog zakonskog uporišta. Apelanti navode i da je odluka o troškovima trebalo da bude donesena shodno važećoj tarifi u RS. Takođe, smatraju da je postupak u predmetu koji je po zakonu hitan neopravdano dugo trajao, te traže da im Ustavni sud dosudi po 3.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
20. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga navedenih u svojoj presudi, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
21. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u postupku koji je vođen pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
22. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je ukratko naveo tok cjelokupnog postupka, te naveo da je apelacija neosnovana pošto su presude tog suda donesene u roku od samo godinu dana i u prvobitnom i u ponovljenom postupku.
V. Relevantni propisi
23. U Zakonu o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 14/94, 32/94, 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 383.
Parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka. Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu.
Član 386. st. 1. i 2.
(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.
(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Član 397.
Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek, odlučit će i o troškovima postupka nastalim u postupku povodom tog pravnog lijeka.
Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka, Kad se ukine odluka protiv koje je podnijet pravni lijek i predmet vrati na ponovno suđenje ostavit će se da se o troškovima postupka povodom pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.
Sud može postupiti po odredbi stava 3. ovog člana i kada odluku protiv koje je podnijet pravni lijek samo djelomično ukine.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 050043 10 Rev od 13. septembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 29. septembra 2011. godine a apelacija je podnesena 26. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelanti pobijaju navedene presude u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, tvrdeći da su tim prekršena njihova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) Primjena materijalnog prava
30. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su osporene presude donesene u parnici koja je vođena povodom tužbe prednika apelanata kojom je traženo utvrđivanje nezakonitim rješenja o prestanku radnog odnosa prednika apelanata i naknade izgubljenih zarada, dakle, o građanskom postupku u kojem se rješavalo o pravima prednika apelanata pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.
31. Dalje, apelanti tvrde da im je osporenim odlukama u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene prava jer je, kako navode, Vrhovni sud bez ikakvog zakonskog osnova preuzeo nadležnost Okružnog suda i odlučio o troškovima postupka a da prethodno o tome nije odlučivao Okružni sud. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematizuju, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud Presudom broj 71 0 P 050043 07 P od 16. oktobra 2009. godine u ponovljenom postupku donio i odluku o troškovima postupka koji su detaljno precizirani u toj presudi, pozivajući se tom prilikom na odredbe ZPP i tarifnog broja 3 Tarife o naknadama i nagradi za rad advokata u ukupnom iznosu od 3.900,00 KM dok je, prema obrazloženju Osnovnog suda, zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa neosnovan, jer je postavljen suprotno odredbama navedene tarife. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, rješavajući po žalbama i apelanata i tuženog protiv navedene presude, Okružni sud Presudom broj 71 0 P 050043 10 Gž od 17. marta 2010. godine potvrdio odluku prvostepenog suda u cijelosti u odnosu na dosuđene troškove postupka, te odbio zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, pozivajući se na odredbe člana 397 ZPP, jer je žalbe odbio kao neosnovane. Pored toga, Vrhovni sud je djelimično usvajajući žalbu tuženog, između ostalog, prihvatajući razloge nižestepenih sudova vezane za opravdanost dosuđenja troškova postupka, te uzimajući u obzir uspjeh apelanata u sporu od 70% i donio odluku o troškovima shodno odredbama člana 397 ZPP kojima je jasno propisano da će sud kada preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek, ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, donijeti i odluku o troškovima cijelog postupka.
34. U kontekstu navedenog Ustavni sud u konkretnom slučaju ne nalazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno ili pogrešno primijenili materijalno pravo, te smatra da su obrazloženja tih sudova vezana za troškove postupka u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, smatra da apelanti ne nude nikakav argument niti dokaz kojim bi učinili vjerovatnim da su prilikom određivanja visine troškova postupka redovni sudovi postupali proizvoljno, niti je nešto takvo, kako je već rečeno, iz postupka vidljivo. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra navode apelanata o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim.
B) Pravo na donošenje odluke u razumnom roku
36. Apelanti dalje smatraju da im je pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije prekršeno i zbog toga što predmetne odluke nisu donesene u razumnom roku jer je postupak pokrenut 1994. godine.
a) Relevantni principi
37. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
38. Ustavni sud, takođe, podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
39. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je prednik apelanata tužbom pokrenuo pred Osnovnim sudom 10. oktobra 1994. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 13. septembra 2011. godine. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga, pri ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koju apelanti ukazuju Ustavni sud će uzeti u obzir stadijum postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 37). Dakle, Ustavni sud će, uzimajući u obzir i stadijum postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, tj. period od 15 godina i devet mjeseci.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
40. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet tužbenog zahtjeva prednika apelanata bilo utvrđivanje nezakonitosti odluka o prestanku radnog odnosa i naknada štete zbog neisplaćenih plata u periodu dok su sporne odluke tuženog bile na snazi. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud zapaža da se radilo o postupku koji je, prema odredbi člana 420 ZPP hitan, te da se nije radilo o naročito složenom sudskom postupku.
41. Ustavni sud zapaža da, iako je Osnovni sud prvobitnu presudu donio za svega sedam mjeseci, te da je tu presudu Okružni sud djelimično ukinuo u maju 1996. godine i predmet u jednom dijelu vratio na ponovni postupak Osnovnom sudu kojem je, nakon toga, trebalo sedam godina (do avgusta 2003. godine) za zakazivanje pripremnog ročišta. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je i nakon toga predmet još dva puta vraćan na ponovni postupak Osnovnom sudu zbog isključivo proceduralne greške tog suda i da je redovnim sudovima na tri instance bilo potrebno skoro sedamnaest godina (uključujući period od jedne godine i dva mjeseca koji ne ulazi u nadležnost Ustavnog suda) da bi okončao radni spor koji nije bio složen i koji je po zakonu hitan. Ustavni sud, osim toga, zapaža i da su apelanti u parnicu stupili 2007. godine, nakon smrti prednika apelanata kao njegovi zakonski nasljednici, i da su nakon toga redovni sudovi u postupku postupali u relativno kratkim rokovima i u periodu od četiri godine na tri instance donijeli šest odluka ali da, posmatrajući konkretan postupak u cjelini, ta činjenica ne opravdava dužinu trajanja postupka od skoro 17 godina od čega 15 godina i devet mjeseci koji ulaze u nadležnost Ustavnog suda. Pri tome Ustavni sud zapaža da u odgovorima na apelaciju redovni sudovi nisu dali nikakav razlog za svoje nepostupanje u konkretnom predmetu, već, naprotiv, ističu da nije bilo kršenja prava apelanata. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji odgovornost redovnih sudova za nedonošenje odluke u razumnom roku.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
43. Apelanti navode da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje navedenog prava vezuju za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno primjenu materijalnog prava u vezi sa dosuđenim troškovima postupka. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
Pitanje naknade nematerijalne štete
44. Apelanti su zatražili da im se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 20/06).
45. Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke u predmetu koji se tiče prava iz radnog odnosa i koji je po zakonu hitan trebalo isplatiti iznos od približno 300,00 KM. S obzirom na to da je postupak trajao više od 15 godina, apelantima se određuje ukupan iznos od 4.500,00 KM. S obzirom na sjedište redovnih sudova pred kojima je predmetni postupak iz radnog odnosa trajao, u relevantnom periodu, više od 15 godina, ovaj iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
46. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) i člana 6 stav 1 Evropske konvnecije u odnosu na primjenu materijalnog i procesnog prava kada su, suprotno tvrdnjama apelanata, redovni sudovi donijeli odluke o troškovima postupka u skladu sa relevantnim propisima.
47. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje ovog prava vezuju za primjenu materijalnog prava u odnosu na dosuđene troškove postupka a Ustavni sud nije utvrdio da je u tom smislu materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.
48. S druge strane, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) i člana 6 stav 1 Evropske konvnecije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak, u koji su apelanti stupili nakon smrti njihovog pravnog prednika, koji nije bilo složen, trajao ukupno skoro 17 godina, odnosno u ratione temporis nadležnosti Ustavnog suda 15 godina i devet mjeseci.
49. Na osnovu člana 59 st. 1, 2 i 3 i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić