Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2469/14 (M. B.)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2469/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-2469/14, rješavajući zahtjev Muharema Bratića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 22/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Muharema Bratića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Muharem Bratić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, podnio je 28. maja 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 I 008208 13 Gž od 10. marta 2014. godine i rješenja Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 I 002274 09 I od 18. aprila 2013. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da privremeno zastane sa prodajom založenih dionica koje je dozvoljeno rješenjem o izvršenju istog suda, broj 18 0 I 002274 09 I od 16. decembra 2009. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 18 0 I 002043 09 I od 1. juna 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 10. marta 2014. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju tog suda, broj 18 0 I 002274 09 I od 16. decembra 2009. godine. Navedenim rješenjem je dozvoljeno izvršenje protiv apelanta u vezi naplate mjeničnog duga u iznosu od 89.918,34 KM, po prijedlogu Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja). Osnov potraživanja tražioca izvršenja, kako je navedeno u njegovom prijedlogu za izvršenje od 9. decembra 2009. godine, su neizmirene mjenične obaveze iz mjenice bez protesta serije AF 2041950 koja je potpisana, prihvaćena i avalirana na iznos od 89.918,34 KM od strane apelanta kao izvršenika, proistekle iz ugovora o kreditu. U obrazloženju rješenja kojim je odbijen apelantov prigovor, između ostalog je navedeno da je tražilac izvršenja u prijedlogu istakao da je sa apelantom bio u kreditnom odnosu (ugovor o kreditu za kupovinu dionica) po kom osnovu je apelantu odobren kredit u iznosu od 150.000.00 KM a tražilac izvršenja je ovo potraživanje osigurao zasnivanjem založnog prava na dionicama apelanta. S obzirom da apelant nije u ugovorenom roku, do 1. juna 2009. godine, tražiocu izvršenja vratio predmetni kredit niti je izvršio svoje obaveze, tražilac izvršenja mu je najprije produžio rok za vraćanje, s napomenom da će ugovor u slučaju neispunjenja obaveza biti otkazan. Apelant, kako je dalje navedeno u prijedlogu, nije izmirio svoje obaveze u ostavljenom (produženom) roku te je na taj način predmetni ugovor o kreditu otkazan i u cjelini je dospio na naplatu sa danom 24. novembar 2009. godine u iznosu od 89.918,34 KM. Navedeni iznos predstavlja glavnicu sa kamatama i troškovima kredita. Tražilac izvršenja je u prijedlogu zatražio da se postupi prema odredbama čl. 29. i 39. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) i relevantnim odredbama Zakona o mjenici. Imajući u vidu odredbe ugovora o kreditu, ugovora o jemstvu i priloženu mjenicu koja je potpisana, prihvaćena i avalirana od strane apelanta te okolnosti koje su istaknute u apelantovom prigovoru, kao i složenost i problematiku spora i izvršenja, Općinski sud je zakazao ročište u vezi raspravljanja o prigovoru apelanta. Na tom ročištu je apelant potvrdio da je bio u kreditnom i založnom odnosu sa tražiocem izvršenja od kojeg je dobio 150.000,00 KM kredita za kupovinu dionica na tržištu hartija od vrijednosti, da je kredit realizovan, da je za osiguranje tog kredita dao svoje dionice u zalog, da je tražiocu izvršenja vratio 61.000,00 KM i da duguje 89.000,00 KM a ne 89.918,34 KM koliko je rješenjem o izvršenju dozvoljeno, te je za njega upitan iznos od 918,34 KM. Imajući u vidu sve navedene činjenice predmeta, te kako je naveo Općinski sud, priznanje apelanta o postojanju kreditnog odnosa do njegovog jednostranog raskida od strane tražioca izvršenja, kao činjenicu da je za apelanta upitan samo iznos od 918,34 KM koji se odnosi na kamate i troškove, a za koje nije ponudio svoje izdvojene dokaze koji bi bili kontra dokazima tražioca izvršenja, apelantov prigovor protiv rješenja kojim je dozvoljeno izvršenje je odbijen kao neosnovan i isto rješenje je održano na snazi.

3. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi donio rješenje broj 01 0 I 008208 13 Gž od 10. marta 2014. godine, kojim je apelantova žalba odbijena i prvostepeno rješenje od 18. aprila 2013. godine potvrđeno. Izrekom rješenja su odbačene dopune i pojašnjenja apelantove žalbe u podnescima od oktobra i decembra 2013. godine i januara 2014. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju ponovio činjenice koje je utvrdio prvostepeni sud, a prije svega da je apelant priznao dug od 89.000,00 KM po osnovu ugovora o kreditu a da za sporni iznos od 918,34 KM nije dokazao ni minimum svojih tvrdnji iz prigovora, zbog čega je isti neosnovan. Relevantna je po ocjeni Kantonalnog suda činjenica da je apelant podigao kredit, da je otplatio dio kredita i da je priznao dug u iznosu od 89.000,00 KM. Prvostepeni sud je cijenio navode iz prigovora zbog kojih je održano ročište na kojem je apelant ponovio ranije istaknute navode, nakon čega je prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice i donio pravilnu odluku koju je utemeljio na odredbi člana 49. stav 2. ZIP-a umjesto na odredbi člana 50. tačka 7. ZIP-a, ali taj propust u sadržajnom smislu nije uticao na zakonitost pobijanog rješenja. Nadalje je navedeno da je apelant podnio tri podneska naslovljena kao dopuna žalbe koje su primljene u dane precizirane u rješenju, ali da ih je sud odbacio kao neblagovremene jer su podneseni nakon isteka roka od osam dana propisanog u članu 12. tačka 3. ZIP-a. Imajući u vidu sve navedeno Kantonalni sud je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu a dopune žalbe odbacio kao neblagovremene.

4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenja navedenih prava dovodi u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Smatra da je tražilac izvršenja imao mogućnost izbora naplate kredita prodajom založenih dionica ili naplatom u novcu, ali usljed globalne ekonomske krize nije iskoristio to svoje pravo već mu je „neblagovremeno“ i jednostrano otkazan ugovor o kreditu. Apelant navodi da ni sud nije odmah izdao rješenje o izvršenju a tražilac izvršenja je sve vrijeme zaračunavao redovne i zatezne kamate, te troškove opomena. Budući da mu je takvim postupanjem nanesena šteta, Općinskom sudu u Mostaru je protiv tražioca izvršenja podnio tužbu radi naknade štete. Stoga smatra da Ustavni sud treba naložiti Općinskom sudu spajanje s predmetom za naknadu štete koji je evidentiran kod Općinskog suda u Mostaru. Predložio je da Ustavni sud po službenoj dužnosti donese privremenu mjeru kojom bi od prvostepenog suda zatražio da privremeno zastane s prodajom založenih dionica do okončanja postupka o apelaciji.

5. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

6. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

7. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

8. U konkretnom slučaju, apelant od Ustavnog suda traži da po službenoj dužnosti „zatraži od prvostepenog suda da privremeno zastane sa prodajom založenih dionica“ koje su tražiocu izvršenja bile instrument osiguranja kredita. Iz navedenog proizilazi da apelant traži obustavu izvršenja pravosnažnog rješenja o izvršenju Općinskog suda kojim je dozvoljeno izvršenje na založenim dionicama apelanta zbog neisplaćenog kredita, koji je bio obezbijeđen založnim pravom na predmetnim dionicama. S tim u vezi, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud cijeni da apelant, osim zahtjeva kojim je predloženo odlaganje izvršenja pravosnažnog rješenja, nije ponudio nikakve razloge i dokaze koji bi po svom sadržaju i suštini Ustavnom sudu bili dovoljni da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

9. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2469/14 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio