Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-108/12 (S.N.)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-108/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelantai drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

S. N., protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 010073 10 GŽ od 31. oktobra 2011. godine;

Hajrija Keranović, Zeneida Kočan i Meliha Mehadžić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 006157 10 REV od 17. novembra 2011. godine;

Aladin Sejfović, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 RS 002333 08 RSŽ od 24. februara 2012. godine;

Mlađen Lasica, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000249 11 GŽ od 8. marta 2012. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-108/12 S. N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Kemal Ganić i Mehmed Vranac advokati iz Visokog, podnio je 6. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 010073 10 GŽ od 31. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka tuženog Tvornice radijatora i kotlova „Metal-ad“ d.o.o. Visoko o prestanku radnog odnosa apelanta, da se tuženi obaveže da apelanta vrati na poslove koje je radio prije prestanka radnog odnosa ili druge odgovarajuće poslove u skladu sa njegovom postojećom radnom sposobnosti, da mu tuženi uspostavi radni odnos na neodređeno vrijeme i isplati naknade plaća po ugovoru o radu i Općem kolektivnom ugovoru za period od aprila 2009. do decembra 2010. godine, te regres za 2008. i 2009. godinu. U postupku je utvrđeno da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao zbog isteka ugovora o radu koji je zaključen na određeno vrijeme, a apelant i tuženi nakon toga nisu zaključili novi ugovor, niti je apelant faktični nastavio raditi kod tuženog. Sud je zaključio da okolnosti da se apelant u vrijeme isteka ugovora o radu nalazio na bolovanju ne mogu imati uticaja na apelantov radnopravni status, a osim toga, utvrđeno je da je tuženi u konkretnom slučaju kao dan prestanka ugovora o radu naveo dan završetka apelantovog bolovanja, što nikako nije na štetu apelanta, jer je prema samom ugovoru, apelantov ugovor o radu već bio istekao.

2. AP-162/12 Hajrija Keranović, Zeneida Kočan i Meliha Mehadžić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Bihaća, koje zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnijele su 11. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 006157 10 REV od 17. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da im tuženi Federalni zavod za PIO/MIO Mostar isplati razliku plaća za period od marta 2003. do marta 2005. godine u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelanticama, kao bivšim zaposlenicama Društvenog fonda za PIO BiH, nakon ujedinjavanja sa Zavodom MIO Mostar i formiranjem tuženog, isplaćivana plaća u skladu sa ranije zaključenim ugovorima o radu sa Društvenim fondom za PIO BiH, koji su u skladu sa odredbama člana 105. Zakona o radu preneseni na novog poslodavca-tuženog, i koji u spornom periodu nisu bili izmijenjeni, niti su apelantice zaključile nove ugovore sa tuženim, pa su neosnovani njihovi navodi da im je tuženi u spornom periodu trebao isplaćivati veće plaće.

3. AP-1653/12 Aladin Sejfović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić advokatica iz Cazina, podnio je 7. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 RS 002333 08 RSŽ od 24. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi DOO „Dubrava“ Cazin na ime razlike plaće za period od novembra 2004. do jula 2005. godine i na ime regresa za 2005. godinu isplati novčane iznose bliže navedene i dispozitivu presude, kao i da mu uplati doprinose iz radnog odnosa, dok je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio isplatu razlike plaće za period od 1. septembra do 31. oktobra 2004. godine, troškova prevoza za period od januara 2004. do decembra 2005. godine, i regresa za 2004. godinu. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, sud je zaključio da apelant s tim u vezi nije dokazao odlučne činjenice, tj. nije dokazao da je primao manju plaću u periodu od 1. septembra do 31. oktobra 2004. godine prema Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika tuženog, da je u periodu od januara 2004. do decembra 2005. godine imao troškove prevoza na posao, kao i to da je 2004. godine uopće imao godišnji odmor određen odlukom tuženog i da je taj godišnji odmor iskoristio, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

4. AP-1775/12 Mlađen Lasica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rudog, podnio je 14. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000249 11 GŽ od 8. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da ga tužena Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine primi na rad i zaključi s njim ugovor o radu, te da ga rasporedi na poslove u skladu sa njegovom stručnom spremom i radnim sposobnostima. U postupku je utvrđeno da se apelant kao zaposlenik ranije Republičke uprave carina Republike Srpske prijavio na interni oglas na više pozicija za radno mjesto saradnik-carinik za četiri Regionalna centra, ali da nije primljen niti raspoređen na radno mjesta na koja se prijavio. Na izvršeni izbor kandidata apelant je uložio prigovor koji je rješenje tužene odbijen kao neosnovan. Osim toga, rješenjem tužene utvrđen je status zaposlenika na raspolaganju i konstatiran prestanak radnog odnosa. Navedena rješenja su presudom Suda Bosne i Hercegovine poništena. S tim uvezi, u postupku po predmetnoj tužbi apelanta, zaključeno je da sama činjenica da su pomenuta rješenja tužene poništene u postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine, ne znači automatski da je apelant primljen na neko od radnih mjesta na koja se prijavio po internom oglasu, niti da je zasnovao radni odnos kod tužene, zbog čega je njegova tužba neosnovana.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 108/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-108/12 (S.N.) | Sudska praksa | Aktio