Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-110/12 (M. N.)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-110/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-110/12, rješavajući apelacije Milenka Ninića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Milenko Ninić protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 017168 11 GŽ od 30. novembra 2011. godine;

„IK Sistemi“ d.o.o. Mostar protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 PS 063265 11 PŽ 2 od 31. oktobra 2011. godine;

Ferhad Habibić protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 038083 11 GŽ od 24. januara 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-110/12

Milenko Ninić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Vlasenice, kojeg zastupa Nada Todorović, advokat iz Vlasenice, podnio je 6. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 017168 11 GŽ od 30. novembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 5. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tuženog radi smetanja posjeda, pa je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tuženi bio u zadnjem mirnom posjedu prava služnosti prolaza puta, pa košenjem trave na tom putu nije proširio opseg svog prava služnosti, koje bi proširenje eventualno moglo predstavljati čin smetanja posjeda. Dakle, zaključeno je da je tuženi imao pravo služnosti i jače pravo posjeda, slijedom čega je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan.

2. AP-120/12

„IK Sistemi“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 PS 063265 11 PŽ 2 od 31. oktobra 2011. godine. U konkretnom, slučaju osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojeg je podnio protiv tuženog radi smetanja posjeda. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelant nije dokazao da ga je tuženi omeo u zadnjem, mirnom i faktičkom posjedu kao korisnika spornog predmetnog prostora (u vlasništvu tuženog), shodno zaključenom Ugovoru o zakupu istog, kao i da je obavljao i pružao usluge tuženom i da ga je ovaj omeo u pružanju ugostiteljskih usluga. S tim u vezi je i navedeno da je nespornim utvrđeno da je apelant zadnji mirni i faktički posjed predmetnih prostorija vršio 15. februara 2010. godine kada ga je zaključao, napustio predmetne prostorije i prestao obavljati ugovorenu djelatnost pružanja usluga u istom. U tom smislu je istaknuto da je pasivno ponašanje apelanta doprinijelo nastaloj situaciji te konačno opravdao postupanje tuženog raspisivanjem novog natječaja i uvođenjem u posjed novog davatelja usluga, a sve u cilju zaštite o osiguranja kontinuirane ishrane djelatnika tuženog.

3. AP-1208/12

Ferhad Habibić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, kojeg zastupa Jasmin Mutapčić, advokat iz Zenice, podnio je 2. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 038083 11 GŽ od 24. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je utvrđeno da je apelant smetao tužitelja u posljednjem mirnom posjedu pristupnog kolskog puta na nekretninama, pa mu je naloženo da poruši izgrađenu kapiju i ogradu i uspostavi pređašnje stanje, te da mu omogući nesmetan kolski i pješački prilaz njegovim nekretninama. Apelant je, također, obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tužitelj dokazao da je dugi niz godina prolazio predmetnim putem, da ga niko u tome nije smetao, da je prolazio kako pješice tako i motornim vozilima sve do kritičnog dana kada ga je apelant onemogućio, zagradivši put i postavivši ogradu. S tim u vezi je navedeno da je neosnovan apelantov navod da mu se kao tuženom nije moglo naložiti da poruši izgrađenu ogradu u smislu odredbe člana 84. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-110/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-110/12 (M. N.) | Sudska praksa | Aktio