Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1338/12 (V. D. i drugi)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1338/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Vesna Đogić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 016945 10 Rev od 13. decembra 2011. godine;

Milorad Đukić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 049212 11 Gž od 6. februara 2012. godine;

Enisa Džino, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051189 11 Gž od 14. marta 2012. godine;

D.B., protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 011914 12 Gž od 4. maja 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1338/12

Vesna Đogić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Konjica, podnijela je 12. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 016945 10 Rev od 13. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, M.M. i apelantica su obavezani da solidarno isplate određeni novčani iznos tužiteljima, na ime naknade štete radi umanjenja vrijednosti stana. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da su oštećenja u stanu tužitelja, koja oni definišu kroz umanjenu vrijednost stana zbog smanjene visine stana, u vezi sa izvođenjem radova, od strane M.M., u poslovnom prostoru apelantice, odnosno radova na pretvaranju stambenog prostora u poslovni prostor. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da u takvoj činjeničnoj situaciji ima mjesta primjeni odredbe člana 207. Zakona o obligacionim odnosima, koja propisuje da naručitelj i izvođač radova na nepokretnosti solidarno odgovaraju trećem licu za štetu koja mu nastane u vezi sa izvođenjem tih radova. Dakle, Vrhovni sud je konstatovao da kako prvotuženi kao izvođač i apelantica kao naručitelj radova na poslovnom prostoru, u toku postupka nisu ponudili dokaze da ne postoji uzročna veza između radova u poslovnom prostoru i smanjenja korisne visine stana tužitelja, to su u smislu navedene zakonske odredbe solidarno odgovorni za štetu koju trpe tužitelji.

2. AP-1475/12

Milorad Đukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banja Luke, podnio je 23. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 049212 11 Gž od 6. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade štete po osnovu zaključenog poravnanja isplati određeni novčani iznos. Naime, Okružni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da je, cijeneći da je apelant, kao naručitelj radova, prekludiran u pravu za podnošenjem predmetne tužbe, prvostepeni sud pravilno odlučio kao u izreci pobijane presude pozivom na odredbe člana 18. stav 1. i čl. 154., 177., 192., 600., 606., 607., 610., 613.-618., 621. i 622. Zakona o obligacionim odnosima.

3. AP-1959/12

Enisa Džino (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Behija Ljubović Aganović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 25. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051189 11 Gž od 14. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tužene da joj solidarno isplate određeni novčani iznos, na ime naknade štete. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naglasio da je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo jer je odredbom člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Shodno tome, Kantonalni sud je konstatovao da je tokom prvostepenog postupka dokazano da šteta nije uzrokovana namjerno i nepažnjom, te da se u konkretnom slučaju drugotuženi oslobođa odgovornosti, jer imajući u vidu da je napadnut i da je prenos novca vršen u vrlo opasnim okolnostima, štetu nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.

4. AP-2678/12

D.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Davor Kovač, advokat iz Ljubuškog, podnio je 17. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 011914 12 Gž od 4. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu solidarno isplate određeni novčani iznos, na ime naknade štete na vozilu, kao i da mu isplate određeni novčani iznos na ime troškova izrade strojarskog vještačenja. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da iz provedenih dokaza u spisu proizilazi da vozač apelantovog vozila nije brzinu vozila prilagodio prometnim propisima, atmosferskim prilikama i stanju ceste, te da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Također, Kantonalni sud je konstatovao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da predmetna dionica puta nije bila održavana, iz razloga što se prema stanju spisa predmeta može zaključiti suprotno, tj. da je cesta na mjestu nezgode bila posuta abrazivnim materijalom i to u ranim jutarnjim satima, te oko 19,00 sati, kao i da je bio stavljen i znak „opasnost“.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1338/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1338/12 (V. D. i drugi) | Sudska praksa | Aktio