Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1464/14 (A. H.)
Odluka donesena 25. 06. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1464/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-1464/14, rješavajući apelacije Amara Hajre, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio:
Amar Hajro protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 019663 14 KŽ 2 od 2. aprila 2014. godine i Amar Hajro protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 019663 14 KŽ 3 od 13. maja 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1464/14 Amar Hajro (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 019663 14 Kž 2 od 14. marta 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 10. aprila 2014. godine.
U krivičnom predmetu protiv apelanta i A.L., zbog krivičnog djela razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, rješenjem sudije za prethodni postupak od 13. januara 2014. godine, apelantu i A.L. određen je pritvor koji po tom rješenju, prema apelantu može trajati do 11. februara 2014. godine do 15,40 sati. U postupku produžavanja pritvora, rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 019663 14 Kv 3 od 10. marta 2014. godine, apelantu i A.L., produžen je pritvor za još dva mjeseca, te je određeno da isti po tom rješenju najduže može trajati do 10. maja 2014. godine ili do nove odluke suda. Također, istaknuto je da im je pritvor produžen iz razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), a u odnosu na apelanta pritvor je produžen i temeljem posebnog pritvorskog razloga iz tačke c) predmetne zakonske odredbe.
Rješenjem Vrhovnog suda od broj 09 0 K 019663 14 Kž 2 od 14. marta 2014. godine odbijena je žalba apelantovog branitelja i branitelja A.L. na navedeno rješenje Kantonalnog suda. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da apelantov branitelj prvenstveno ukazuje da se apelant u pritvoru nalazi nezakonito, jer je na dan 10. mart 2014. godine, kada je održano ročište za produženje pritvora, isti trebao biti pušten na slobodu, s obzirom da je izrekom prethodnog rješenja o produženju pritvora od 10. februara 2014. godine, bilo određeno da mu pritvor može trajati do 10. marta 2014. godine ili do nove odluke suda. Naime, Vrhovni sud je naglasio da takav prigovor nije osnovan jer se trajanje pritvora računa od momenta (sata) lišenja slobode, tako da pritvor ističe u onom momentu (satu) koji odgovara satu lišenja slobode, pa kako je u konkretnom slučaju pritvor prema apelantu mogao trajati do 10. marta 2014. godine do 15,40 sati, a ročište za produženje pritvora na kojem je doneseno pobijano rješenje je održano 10. marta 2014. godine u 8,40 sati, to je očigledno da trajanje pritvora prema apelantu u vrijeme donošenja pobijanog rješenja nije isteklo, pa stoga suprotni žalbeni prigovori njegovog branitelja nisu mogli biti uvaženi.
Apelant je, također, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti Kantonalnom sudu puštanje apelanta na slobodu.
Vrhovni sud je 13. maja 2014. godine dostavio Ustavnom sudu rješenje broj 09 0 K 019663 14 Kž 3 od 13. maja 2014. godine, kojim je odbio apelantovu žalbu protiv rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 019663 14 Kv 5 od od 7. maja 2014. godine o produženju pritvora za još dva mjeseca, te isti može najduže trajati do 10. jula 2014. godine (ova rješenja apelant u predmetnoj apelaciji nije osporio).
2. AP-2440/14 Apelant je, putem istog zastupnika, podnio 28. maja 2014. godine novu apelaciju Ustavnom sudu u kojoj je osporio iz prethodnog stava navedeno rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 019663 14 KŽ 3 od 13. maja 2014. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se nalaže njegovo puštanje na slobodu do donošenja konačne odluke Ustavnog suda u predmetnoj apelaciji.
Osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 13. maja 2014. godine je potvrđeno rješenje Kantonalnog suda od 7. maja 2014. godine kojim je apelantu, zajedno sa A.L., produžen pritvor za još dva mjeseca, pa isti po navedenom rješenju može najduže trajati do 10. jula 2014. godine ili do nove odluke suda. Također, istaknuto je da im je pritvor produžen iz razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka d) ZKP-a, a u odnosu na apelanta pritvor je produžen i temeljem posebnog pritvorskog razloga iz tačke c) predmetne zakonske odredbe. Vrhovni sud je istakao da nisu osnovani žalbeni prigovori apelantovog branitelja da je pobijano rješenje Kantonalnog suda nezakonito te da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, tj. da je doneseno bez prijedloga tužitelja i bez prethodnog saslušanja apelanta. S tim u vezi je navedeno da se u konkretnom slučaju radilo o redovnoj kontroli opravdanosti pritvora koju sud vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru (član 151. stav 1. ZKP-a), pa se ova kontrola vrši od strane suda po službenoj dužnosti, a ne temeljem posebnog prijedloga tužitelja, niti se u ovoj fazi postupka održava posebno ročište za izjašnjenje stranaka povodom kontrole opravdanosti pritvora kako to pogrešno smatra žalba. Vrhovni sud je, također, istakao da se žalbom apelanta ne pobijaju ni opći ni posebni uvjeti za produženje pritvora prema optuženom-apelantu, slijedom čega taj sud nije ni bio u prilici da ispituje pravilnost pobijanog rješenja Kantonalnog suda u vezi sa daljnjim postojanjem ili nepostojanjem tih uvjeta za produženje pritvora.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1464/14.
Apelacioni navodi Nakon brižljive analize pojedinačno podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant (u apelaciji broj AP-1464/14), prvenstveno, ukazuje da se u pritvoru nalazi nezakonito, zato što u izreci rješenja kojim je produžen pritvor nije navedeno da pritvor traje do 10. marta 2014. godine do 15,40 sati, slijedom čega apelant zaključuje da je, zbog tog propusta suda, pritvor u njegovom slučaju bio legitiman do 9. marta 2014. godine do 24,00 sata. Apelant je, također, naveo (u apelaciji broj AP-2440/14) da su stavovi iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda od 13. maja 2014. godine proizvoljni i nezakoniti, budući da, po ocjeni apelanta, u konkretnom slučaju nije bilo mjesta da Kantonalni sud vrši kontrolu pritvora koji svakako ističe ex lege 10. maja 2014. godine.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su Kantonalni i Vrhovni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremenih mjera.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić