Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1480/12 („ArcelorMittal“ Zenica d.o.o. i drugi)
Odluka donesena 25. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1480/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije „Ime Apelantad.o.o. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Ime Apelantad.o.o., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 008271 11 Rev od 29. decembra 2011. godine;
Razija Badić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 001750 09 Rsž od 16. februara 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1480/12 „ArcelorMittal“ Zenica d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Advokatsko društvo „Marić & Co“ iz Sarajeva, podnio je 23. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 008271 11 Rev od 29. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezan je apelant da tužiteljima na ime naknade po osnovu minulog rada, po osnovu prekovremenog rada, te na ime naknade po osnovu noćnog rad, za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, naglasio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su obavezali apelanta da plati tužiteljima određeni novčani iznos, na ime razlike manje isplaćene naknade po osnovu noćnog i prekovremenog rada, te po osnovu minulog rada u predmetnom periodu, shodno nalazu, odnosno dopuni nalaza, vještaka ekonomske struke, odnosno odredbama člana 44. Pravilnika o radu apelanta, člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH („Službene novine F BiH“ broj 19/00), te člana 12. stav 1. tač. 1. i 2. u vezi sa članom 13. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH („Službene novine F BiH“ broj 54/05).
2. AP-1490/12 Razija Badić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnijela je 24. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 001750 09 Rsž od 16. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, naloženo je tuženom da apelantici isplati na ime razlike manje isplaćenih plata za januar i februar 2005. godine i na ime regresa za 2004. godinu, određeni novčani iznos, dok je u preostalom dijelu zahtjev za isplatu razlike plata u određenom novčanom iznosu, odbijen kao neosnovan. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantica ne može zasnivati svoj tužbeni zahtjev na odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH i tražiti visinu plate obračunatu množenjem osnovice koju čini 55 % prosječne plate u F BiH sa najnižim koeficijentom iz Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u F BiH od 2,50 pa sve to uvećano za procent minulog rada, jer je to u suprotnosti za odredbom člana 24. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH, zato što je odredbom člana 24. stav 1. tog kolektivnog ugovora definisano da se osnovna plata službenika utvrđuje množenjem koeficijenata platnog razreda odnosno grupacije poslova u kojoj je razvrstan sa osnovicom za platu. Također, Kantonalni sud je ukazao na to da je odredbom stava 2. člana 24. predmetnog kolektivnog ugovora propisano: „osnovica za obračun plate utvrđivati će se pregovorima svaka tri mjeseca na način i po postupku koji će utvrditi potpisnici tog ugovora, s tim da najniža plata u organima uprave ne može biti manja od 70 % prosječne neto plate isplaćene po zaposleniku u Federaciji u protekla tri mjeseca“.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1480/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić