Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1686/12 (M. C. i drugi)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1686/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-1686/12, rješavajući apelacije Milovana Cukuta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Milovan Cukut, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 RS 016984 11 RSŽ od 9. februara 2012. godine;

L.M., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 006632 10 REV 2 od 26. januara 2012. godine;

Dragoslav Jovičević, protiv presude SUD BIH broj S1 3 P 000950 11 GŽ od 8. marta 2012. godine;

„Prevent Leather Sarajevo“ d.o.o. Visoko, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 RS 016948 11 RSŽ od 20. februara 2012. godine;

Haso Karašin, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 RS 027529 12 RSŽ od 7. juna 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1686/12

Milovan Cukut (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Mirjana Savić advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 9. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 RS 016984 11 RSŽ od 9. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu Administrativnu službu Opštine Šipovo da mu isplati razliku neisplaćenih plaća za periode bliže navedene u dispozitivu presude, kao i da mu isplati regres i naknadu za zimnicu za 2009. godinu. U postupku je utvrđeno da je tužena apelantu pravilno obračunavala plaće i ostale naknade u skladu sa odredbama kolektivnog ugovora i ugovora o radu, kao i u skladu sa odlukom Vlade Republike Srpske kojom je utvrđena najniža cijena rada u oblasti lokalne samouprave Republike Srpske, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev neosnovan.

2. AP-1707/12

L.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Nedeljko Ripić advokat iz Mostara, podnio je 10. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 006632 10 REV 2 od 26. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev te je utvrđeno da mu je nezakonito prestao radni odnos kod prvotuženog Hercegovačko-Neretvanskog kantona, te da je apelant bio djelatnik prvotuženog do 1. augusta 2005. godine, slijedom čega je prvotuženi dužan apelantu isplatiti neisplaćene plaće za period od aprila do augusta 2005. godine, dok je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud naloži prvotuženom da apelanta vrati na posao, uspostavi mu radno pravni status i isplati neisplaćene plaće za period od augusta 2005. do maja 2007. godine. Osim toga, odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da ga prvotuženi rasporedi na iste poslove koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa ili druge odgovarajuće poslove, te da mu prvotuženi isplati naknadu na ime regresa za 2005. i 2006. godinu, kao i tužbeni zahtjev koji je podnio protiv drugotužene Općine Jablanica i trećetužene Općine Prozor. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, u postupku je utvrđeno da je apelantu kao bivšem zaposleniku Profesionalne vatrogasne postrojbe sa sjedištem u Mostaru, prestao radni odnos 31. marta 2005. godine jer je navedena vatrogasna postrojba Zakonom o vatrogastvu ukinuta, a apelant u periodu od 1. aprila 2005. do 1. augusta 2005. godine nije raspoređen u neki drugi organ uprave, pa mu u skladu da odredbama člana 115. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine kao neraspoređenom radniku za navedeni period pripada pravo na plaću u visini koju je imao prije stavljanja na raspolaganje. Međutim, nakon isteka pomenutog perioda, uključujući i otkazni rok od 30 dana, apelantu je ex lege prestao radni odnos, te apelant nije više radio kod prvotuženog, a uzimajući u obzir i to da je njegovo radno mjesto ukinuto, sud je zaključio da je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva neosnovan. Osim toga, sud je u zaključio da su osnovani prigovori o nedostatku pasivne legitimacije na strani drugotužene i trećetužene, jer je apelant bio zaposlenik Profesionalne vatrogasne postrojbe koja je bila u sastavu Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-Neretvanskog kantona, a prema Zakonu o vatrogastvu, drugotužena i trećetužena, kao jedinice lokalne samouprave, nisu imale obavezu preuzimanja zaposlenika koji su stavljeni na raspolaganje nakon ukidanja pomenutog organa uprave.

3. AP-1753/12

Dragoslav Jovičević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 14. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude SUD BIH broj S1 3 P 000950 11 GŽ od 8. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu Upravu za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine da apelanta primi na rad i s njim zaključi ugovor o radu, te ga rasporedi na poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima. U postupku je utvrđeno da je apelant, kao zaposlenik ranije Republičke uprave carina Republike Srpske, nakon stupanja na snagu Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja i formiranja tužene, rješenjem tužene iz 2005. godine, dobio status zaposlenika na raspolaganju u trajanju od dva mjeseca, uz uslov da ukoliko ne bude preuzet od strane drugog poslodavca, radni odnos će mu prestati. Također je utvrđeno da u skladu sa Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta i Pravilnikom o načinu zapošljavanja i odabira državnih službenika, apelant nije izabran po internom oglasu kod tužene, niti je zasnovao radni odnos kod tužene. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da jedino tužena kao poslodavac može donijeti odluku o potrebi popunjavanja određenog već sistematizovanog radnog mjesta, nakon prethodnog oglašavanja da je radno mjesto upražnjeno i donijeti odluku o prijemu kandidata u radni odnos, te s njim zaključiti ugovor o radu, a da takvu odluku ne može donijeti sud, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

4. AP-1757/12

„Prevent Leather Sarajevo“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mujarić & Gagula iz Sarajeva, podnio je 14. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 RS 016948 11 RSŽ od 20. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom poništena je kao nezakonita apelantova odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju T.K., te je naloženo apelantu da tužitelja vrati na rad i uspostavi mu radno-pravni status na poslovima koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. U postupku je utvrđeno da je tužitelj bio zaposlen kod apelanta na poslovima rukovodioca Odjela za obradu špalta, da mu je apelant otkazao ugovor o radu jer više nije postojala potreba za njegovim radom, tj. zbog ekonomskih, tehničkih i organizacionih razloga, pa je tužitelj proglašen viškom u skladu sa Programom o zbrinjavanju viška zaposlenika apelanta. Također je utvrđeno da je apelant nakon otkaza ugovora o radu, ponudio tužitelju novi ugovor o radu, ali koji je, po ocjeni suda, bio nepovoljan za tužitelja u pogledu školske spreme, vremena na koje se zaključuje i drugih prava poja pripadaju zaposleniku. Uzimajući u obzir navedeno, kao i činjenicu da je dokaznom postupku utvrđeno da kod apelanta još uvijek postoji potreba za poslovima i zadacima radnog mjesta na kojem je tužitelj ranije radio, a za koje je i kvalificiran, da je apelant nakon otkaza ugovora o radu tužitelju povećao proizvodnju i broj zaposlenih, sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 87. Zakona o radu o otkazu ugovora o radu tužitelju, tj. zbog ekonomskih, tehničkih i organizacionih razloga na koje se apelant pozvao, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

5. AP-3339/12

Haso Karašin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Senad Bosto advokat iz Bugojna, podnio je 14. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 RS 027529 12 RSŽ od 7. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog „Špedicijaturist“ d.d. Bugojno da apelantu uplati doprinose za PIO, za period od januara do marta 2011. godine, dok je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu, te da sud naloži tuženoj ponovno zasnivanje radnog odnosa sa apelantom na poslovima koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i kvalifikacijama, da mu isplati plaće za period od januara do decembra 2011. godine i uplati doprinose preko dosuđenog iznosa. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, u postupku je utvrđeno da je radni odnos apelanta kod tuženog prestao zbog teže povrede radne obaveze, a nakon izricanja disciplinske mjere „posljednja opomena pred otkaz“, jer je apelant zatečen u pokušaju pribavljanja imovinske koristi na način da je za sebe zadržao novčani iznos na ime navodnog sipanja goriva u autobus tuženog. Sud je zaključio da je odluka tuženog kao poslodavca donesena u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radu, a s obzirom na ovakav zaključak, apelantu ne pripada isplata traženih naknada.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1686/12.Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1686/12 (M. C. i drugi) | Sudska praksa | Aktio