Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1808/12 (A. Z. i drugi)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1808/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-1808/12, rješavajući apelacije Adema Zećirevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Adem Zećirević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 002504 11 REV od 9. februara 2012. godine;

Erika Salaj-Šmic i Miroslava Marković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035844 11 REV od 15. marta 2012. godine;

Marjana Komšo i Anita Filipović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 000494 10 GŽ od 28. februara 2012. godine;

Radmila Kovačević, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 MAL 000662 11 GŽ od 10. maja 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1808/12 Adem Zećirević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Višnja Hrgić advokatica iz Prnjavora, podnio je 16. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 002504 11 REV od 9. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju koji je 2001. godine zaključen između S.Z. kao davaoca izdržavanja i tuženog R.G. kao primaoca izdržavanja, čiji je predmet bila imovina S.Z. u Prnjavoru, što je tuženi bio dužan priznati i trpjeti da na osnovu presude izvrši upis na raniju vlasnicu S.Z. U postupku je utvrđeno da je S.Z. u vrijeme zaključenja spornog ugovora bila vlasnica predmetnih nekretnina, te da je mogla raspolagati nekretninama, što je i učinila zaključenjem spornog ugovora o doživotnom izdržavanju sa R.G.. Također je utvrđeno da sporni ugovor nije ništav u smisli čl. 103. i 107. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno, navedeni ugovor nije protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja i prinudnim propisima, nije postojala zabrana njegovog zaključivanja, niti bilo koji drugi uzrok ništavosti, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

2. AP-1912/12

Erika Salaj-Šmic i Miroslava Marković (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Velike Gorice, Republika Hrvatska, koje zastupa Branislav Kosić advokat iz Banja Luke, podnijele su 22. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035844 11 REV od 15. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile sa utvrdi da je ništav ugovor o prodaji nekretnina u Banja Luci zaključen 1994. godine, te aneksa ugovora zaključenog 1995. godine između prednika apelantica kao prodavca i tuženog P.M. kao kupca, što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se u zemljišnim knjigama i katastarskim evidencijama uspostavi ranije stanje prava suvlasništva i posjeda, te da se tuženi obaveže da apelanticama preda predmetne nekretnine u posjed. U postupku je utvrđeno da su prednici apelantica 1994. godine ponudili predmetne nekretnine na prodaju putem agencije za promet nekretnina „Laser“, da je tuženi putem navedene agencije stupio u kontakt sa prodavcima, te da su nakon višemjesečnih pregovora zaključili sporni ugovor o kupoprodaji i aneks ugovora i iste ovjerili u Osnovnom sudu u Banja Luci, nakon čega je tuženi prednicima apelantica isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu u iznos od 400.000, KM. S tim u vezi, sud je zaključio da, bez obzira što je sporni ugovor zaključen u opštepoznatim ratnim okolnostima, apelantice nisu dokazale da su postojale subjektivne okolnosti (prijetnje i pritisci nepoznatih lica) koje su uticale na volju ugovornih strana za zaključenjem ugovora, naprotiv, sud je zaključio da je volja ugovornih strana za zaključenje predmetnog ugovora bila slobodno izražena, te da je ugovor zaključen u skladu sa odredbama čl. 454. i 455. ZOO.

3. AP-1915/12

Marjana Komšo i Anita Filipović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Lipnice, koje zastupa Ivo Galušić advokat iz Tuzle, podnijele su 22. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 000494 10 GŽ od 28. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se poništi ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 2004. godine između tužene Vere Božić i Marjana Pejića u pogledu prekoračenja raspoloživog dijela ostavinske mase koja po Zakonu o nasljeđivanju pripada tužiteljicama, te da je tužena dužna priznati pravo apelanticama na njihov pripadajući nasljedni dio, svakoj 1/6 dijela ukupne ostavinske mase. U postupku je utvrđeno da je Marjan Pejić (djed apelantica, a otac tužene) ugovorom o izdržavanju zaključenim sa tuženom raspolagao svojom imovinom na način da je predmetnim ugovorom o doživotnom izdržavanju ostavio svu svoju imovinu tuženoj koja ga je izdržavala i pazila do njegove smrti. S obzirom na to da apelantice po pravu predstavljanja iza umrlog oca Marka Pejića izvode svoje pravo na nužni nasljedni dio njihovog djeda ostavioca Marjana Pejića, a da je Marjan Pejić pravnim poslom raspolagao cjelokupnom svojom imovinom, sud je zaključio da se ovakav pravni posao u smislu člana 37. Zakona o nasljeđivanju ne može pobijati zbog povrede nužnog nasljednog dijela .

4. AP-2870/12

Radmila Kovačević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, podnijela je 31. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 MAL 000662 11 GŽ od 10. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja D.P. koji je podnio radi ispunjenja ugovora o vraćanju duga zaključenog između tužitelja i apelantice, a kojim se apelantica obavezala da će tužitelju vratiti dospjeli dug nakon što u roku od 120 dana od zaključenja ugovora proda putem berze akcije koje ima u preduzeću „Promet“ Prnjavor. U postupku je utvrđeno da predmetni apelantičin dug potiče od robe koju je preuzela od tužitelja, nakon čega je zaključen sporni ugovor u kojem je dogovorena dinamika izmirenja apelantičinog duga prema tužitelju. Obzirom da apelantica, iako je tužitelju uplatila dio duga, nije izmirila ostatak dospjelog duga u određenom roku, te se nije oslobodila cjelokupne obaveze, sud je apelanticu obavezao da tužitelju isplati preostali dug u iznosu koji tužitelj potražuje predmetnom tužbom.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1808/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1808/12 (A. Z. i drugi) | Sudska praksa | Aktio