Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1816/12 ("Ćiro Promet" d.o.o. Gornji Vakuf/Uskoplje)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1816/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije "Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"Ime Apelanta, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PS 028599 08 PZ od 6. marta 2012. godine;

Stipe Pavković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 PS 901091 12 REV od 10. maja 2012. godine;

Dževad Kulašin, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 MAL 014338 11 GŽ od 31. maja 2012. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1816/12 "Ime Apelanta (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mesud Duvnjak advokat iz Bugojna, podnio je 17. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PS 028599 08 PZ od 6. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju JP „Direkcija cesta Federacije Bosne i Hercegovine“ d.o.o. Gornji Vakuf na ime duga isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelant sa tužiteljem 2003. godine zaključio ugovor o privremenom korištenju cestovnog zemljišta na magistralnom cestovnom pravcu putu M16 Donji Vakuf-Bugojno, koje je tužitelj apelantu iznajmio u svrhu korištenja priključenja ceste za privredni objekat. Također je utvrđeno da je apelant do 2006. godine plaćao tužitelju zakupninu u ugovorenom iznosu, ali da mu je ostao dužan platiti zakupninu za period od 2006. do 2008. godine, zbog čega je sud apelanta u skladu sa čl. 17. i 583. u vezi sa članom 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao da tužitelju isplati ostatak duga na ime zakupnine.

2. AP-3124/12 Stipe Pavković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Velimir Marić advokat iz Mostara, podnio je 27. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 PS 901091 12 REV od 10. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Federacije Bosne i Hercegovine na ime duga isplati 41.000,00 KM. U postupku je utvrđeno da je apelant 1996. godine, kao vlasnik Samostalne autoprevozničke rovokopačko-utovarivačke djelatnosti, zaključio sa tužiteljem kao naručiocem radova „ugovor o izvođenju radova na polaganju svjetlovodnog kabla, zatim iskop, čišćenje, dobavu i ugradnju pijeska, polaganje cijevi, zatrpavanje i planiranje rova i dovođenje okoline u prvobitno stanje“. Također je utvrđeno na osnovu apelantovih tvrdnji da je tuženi apelantu platio određeni novčani iznos na ime izvršenih radova. Međutim, sud je zaključio da apelant nije dokazao činjenicu kolika je visina tog plaćenog dijela duga, kao niti činjenicu da mu tuženi na ime ostatka duga duguje iznos od 41.000,00 KM koji potražuje predmetnom tužbom, tj. apelant u konkretnom slučaju nije dokazao činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

3. AP-3265/12 Dževad Kulašin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Abaz Omeragić advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je 10. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 MAL 014338 11 GŽ od 31. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju Organizaciji LOK MICRO Sarajevo na ime duga isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je tužitelj sa apelantom zaključio ugovor o namjenskom kreditu, da je tužitelj apelantu isplatio ugovoreni iznos kredita, što je apelant potvrdio svojim potpisom na nalogu, kao i brojem lične karte na osnovu koje je izvršena identifikacija apelanta, da je apelant uplatio tužitelju dio duga u iznosu od 925,80 KM, a da ostatak duga apelanta iznosi 1.154,64, koji iznos tužitelj potražuje predmetnom tužbom, pa je sud apelanta u skladu sa čl. 17. i 1065. ZOO obavezao da tužitelju isplati pomenuti ostatak duga. Sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da potpis na nalogu za isplatu gotovine nije njegov, jer je navedena činjenica mogla biti dokazana isključivo grafološkim vještačenjem predloženim od strane apelanta najkasnije na pripremnom ročištu, a što je apelant propustio da učini.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1816/12.Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1816/12 ("Ćiro Promet" d.o.o. Gornji… | Sudska praksa | Aktio