Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2016/12 (M. O., M. M. i S. B.)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2016/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-2016/12, rješavajući apelaciju Mirzeta Omerdića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirzeta Omerdića, Medihe Majanović i Sade Botonjić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 006205 11 Rev od 24. aprila 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirzet Omerdić, Mediha Majanović i Sada Botonjić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Bihaća, koje zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnijeli su 28. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 006205 11 Rev od 24. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi na ime manje isplaćenih plata isplati određene novčane iznose pobliže precizirane u izreci prvostepene presude. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je u provedenom postupku utvrđeno da je Zakonom o organizaciji PIO F BiH tuženi formiran od Društvenog fonda za PIO i Zavoda MIO u jedinstveni Federalni zavod, te da je kao datum početka rada Federalnog zavoda određen 1. januar 2002. godine. Nadalje, istaknuto je da iz činjeničnog utvrđenja, također, proizilazi da je odlukom upravnog odbora tuženog od 28. decembra 2001. godine utvrđeno da će tuženi primjenjivati akte Društvenog fonda PIO i Zavoda MIO od 1. januara do 31. marta 2002. godine, do donošenja svojih općih akata, kao i da je zaključcima Vlade F BiH produžavana primjena navedene odluke o općim aktima. Isto tako, Vrhovni sud je naglasio da do tada nisu utvrđena jedinstvena mjerila za određivanje plata za određena radna mjesta, te da su apelanti, u vrijeme važenja Zakona o radu, zaključili ugovore o radu sa Društvenim fondom PIO. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao na to da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da su apelanti prema članu 18. stav 2. Zakonom o organizaciji PIO F BiH postali zaposlenici novoformiranog tuženog sa svim pravima i obavezama proizašlim iz ranijih ugovora, što je u skladu sa članom 105. Zakona o radu. Također, Vrhovni sud je naveo da je ispravan zaključak nižestepenih sudova da je tuženi, kao novi poslodavac preuzeo apelante sa postojećim ugovorima o radu i da su apelanti na to pristali, jer su nastavili raditi kod tuženog, te su prihvatili uslove rada prema tim ugovorima, dakle i u situaciji kada još nisu doneseni opći akti od strane tuženog, u smislu regulisanja i određivanja jedinstvenih mjerila za isplatu plata u odnosu na sve zaposlenike. Najzad, Vrhovni sud je konstatovao da je apelantima ukazano da se njihova potraživanja odnose na period od 1. marta 2003. do 31. marta 2005. godine, kada Opći kolektivni ugovor iz 2005. godine nije još ni stupio na snagu (8. septembar 2005. godine), tako da se u utuženom periodu primjenjivao Opći kolektivni ugovor iz 2000. godine, čijom odredbom člana 1. je propisano da se isti primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji F BiH. U vezi s tim, Vrhovni sud je citirao odredbu člana 3. tačka 1. Zakona o organizaciji PIO F BiH i naglasio da, s obzirom, da tim zakonom pitanje plata nije drugačije uređeno, tada se na isto primjenjuju propisi koji regulišu rad ustanova, a na ustanove se prema citiranoj odredbi člana 1., Opći kolektivni ugovor ne odnosi.

2. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2016/12 (M. O., M. M. i S. B.) | Sudska praksa | Aktio