Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2053/12 (E. E. D.)
Odluka donesena 25. 06. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2053/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-2053/12, rješavajući apelaciju Elvisa Elvedina Džakića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3). tačka c) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elvisa Elvedina Džakićapodnesena protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 019052 12 Kž 2 od 7. marta 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Jašarevića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 019052 12 Kž 2 od 7. marta 2012. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Elvis Elvedin Džakić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Orašja, podnio je 29. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 019052 12 Kž 2 od 7. marta 2012. godine. Predmetna apelacije je zavedena pod broj AP-2053/12. Prvoapelant je dopunio apelaciju 6. jula 2012. godine.
2. Hasan Jašarević (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Svetozar V. Davidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. augusta 2012. godine podnesak Ustavnom sudu u kojem je naveo da se pridružuje podnesenoj apelaciji broj AP-2053/12.
3. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, prvoapelant, drugoapelant i ostali optuženi su proglašeni krivim za krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka „b“ Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, pa je prvoapelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, drugoapelantu kazna zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, te ostalim optuženim kazne zatvora u trajanju bliže navedenim u osporenoj presudi. Nadalje, djelomično je usvojen imovinsko-pravni zahtjev oštećenog i naloženo prvoapelantu, drugoapelantu i ostalim optuženim da oštećenom solidarno na ime naknade štete isplate određeni novčani iznos, te je određeno vraćanje privremeno oduzetih predmeta. U toku postupka je prvoapelantu izrečena kazna zatvora u određenom trajanju, jer su težina samog djela, okolnosti koje su djelo pratile i ukupne posljedice koje su iz djela proizašle, uspostavljale uvjerenje da je navedena kazna adekvatno odmjerena i da će biti sasvim dovoljna za postizanje svrhe kažnjavanja. Nadalje, ocjenom izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrđen je stepen krivnje drugoapelanta, kao i sve druge okolnosti koje su bile bitne za odmjeravanje kazne.
Apelacioni navodi
4. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1)., stav (3). tačka c) i stav (4). Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 18. stav (1)., stav (3). tačka c) i stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi: «(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;» (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Dopustivost apelacije u odnosu na prvoapelanta
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi prvoapelanta o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu prvoapelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da prvoapelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi prvoapelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da prvoapelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
a) Dopustivost apelacije u odnosu na drugoapelanta
9. S obzirom na to da je branitelju drugoapelanta 3. aprila 2012. godine uručena presuda Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 019052 12 Kž 2 od 7. marta 2012. godine, a podnesak, kojim se drugoapelant pridružio prethodno podnesenoj apelaciji, Ustavnom sudu je podnesen 20. augusta 2012. godine, proizlazi da je podnesen nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija drugoapelanta podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je drugoapelant primio osporenu odluku.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3). tačka c) i stav (4). Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić