Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-21/12 (D. V. i drugi)
Odluka donesena 25. 06. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-21/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dušanka Višekruna, protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 095166 11 Pžp od 1. novembra 2011. godine;
Mirnes Čeliković, protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Pr 020107 12 Pžp 5 od 16. marta 2012. godine;
Dušan Ognjenović, protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 099684 12 Pžp od 8. marta 2012. godine;
Zlatko Popović, protiv rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 090263 10 Pr od 30. novembra 2011. godine;
Renato Čepo, protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 Pr 001440 11 Pzp od 24. januara 2011. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-21/12 Dušanka Višekruna (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 4. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 095166 11 Pžp od 1. novembra 2011. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantica je proglašena odgovornom za prekršaj iz člana 27. stav 1. Odluke o bezbijednosti saobraćaja na putevima Grada Banjaluka, pa joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 40,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da apelantičino vozilo nije bilo parkirano na betoniranoj stazi prema apelantičinoj garaži, već na dijelu zelene površine, odnosno, javne površine koja je kao takva utvrđena Odlukom o komunalnom redu.
2. AP-2073/12
Mirnes Čeliković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, podnio je 31. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Pr 020107 12 Pžp 5 od 16. marta 2012. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 211. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM. Nadalje, osporenim rješenjem apelantu su određena dva kaznena boda i izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od jednog mjeseca. U toku postupka je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant upravljao u javnom saobraćaju vozilom čija je registracija bila istekla.
3. AP-2111/12
Dušan Ognjenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 4. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 099684 12 Pžp od 8. marta 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 4. septembra 2012. i 19. februara 2013. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 6. stav 3. tačka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, pa mu je izrečena novčana kazna od 100,00 KM, dok je obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta zbog određene radnje kojom bi počinio prekršaj iz člana 6. stav 3. tačka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, jer nije bilo dokazano da je apelant počinio predmetni prekršaj. Nadalje osporenim rješenjem obustavljen je prekršajni postupak protiv prvookrivljene radi prekršaja iz člana 6. stav 3. tačka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, jer nije bilo dokazano da je prvookrivljena počinila predmetni prekršaj. U toku postupka je utvrđeno da je apelant uputio prvookrivljenoj uvredljive riječi i time učinio predmetni prekršaj.
4. AP-3520/12 Zlatko Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 5. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 090263 10 Pr od 30. novembra 2011. godine. Osporenim rješenjem određeno je da je prekršajni nalog broj 200.109.766.4. od 10. juna 2010. godine, koji je izdala Uprava za indirektno-neizravno oporezivanje BiH, Regionalni centar Banjaluka, Odsjek za poreze (u daljnjem tekstu: Uprava), apelantu, postao konačan i izvršan u skladu sa odredbama člana 44., a u vezi sa članom 36. Zakona o prekršajima Republike Srpske, jer se apelant nije pojavio u vrijeme određeno za usmeni pretres, te se smatra da je prihvatio odgovornost za prekršaje propuštanjem. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Uprava izdala predmetni prekršajni nalog i pokrenula prekršajni postupak protiv apelanta zbog prekršaja iz člana 38. stav 2. Zakona o porezu na dodatu vrijednost. Apelant je zatražio sudsko odlučivanje po istom, jer nije priznao odgovornost za prekršaje opisane u predmetnom prekršajnom nalogu. Dalje je navedeno da je Osnovni sud pozvao apelanta na usmeni pretres zakaza za određeni dan, međutim, apelant se propustio pojaviti, iako je poziv primio, te je zaključeno da je apelant prihvatio odgovornost za prekršaje propuštanjem.
5. AP-3717/12
Renato Čepo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tihaljine, podnio je 25. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 Pr 001440 11 Pzp od 24. januara 2011. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 21. stav 2. Zakona o slatkovodnom ribarstvu, pa mu je izrečena novčana kaza u iznosu od 300,00 KM. U toku postupka je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da apelant u momentu izlova ribe nije imao potrebnu dozvolu, te stoga je zaključeno da su se ostvarila sva obilježja predmetnog prekršaja.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-21/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić