Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2263/11 (S. P. i drugi)
Odluka donesena 25. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2263/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-2263/11, rješavajući apelacije Spomenke Predojević i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Spomenka Predojević protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 000726 09 REV od 23. marta 2011. godine;
Radenko Topić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 030864 12 Rev od 22. aprila 2013. godine;
Bosiljka Radić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 009450 09 REV od 5. oktobra 2011. godine;
Zoran Divljan protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 001 338 09 REV od 6. oktobra 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2263/11 Spomenka Predojević (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Prijedora, koju zastupa Ružica Topić i Nebojša Makarić, advokati iz Banje Luke, podnijela je 31. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 000726 09 REV od 23. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev kojeg je apelantica podnijela protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu apelantice, vraćanje apelantice na rad, isplata neisplaćenih plaća i regresa, te naknade za Dar rudara i uplata pripadajućih doprinosa). U predmetnom parničnom postupku je, u dijelu u kojem je odbijen zahtjev apelantice (uplata doprinosa za period od 11. aprila do 12. avgusta 2004. godine, isplata regresa i naknade za Dan rudara za period od 11. aprila 2004. godine do 31. maja 2008. godine), utvrđeno da joj ne pripada pravo na naknadu plata jer u tom periodu nije bila radnik tuženog, budući da je sa njim ugovor zaključila 16. avgusta 2004. godine. U dijelu u kojem je odbačen kao neblagovremen zahtjev apelantice (isplata neisplaćenih plaća, regresa i uplata pripadajući doprinosa za period od 1. januara 1994. godine do 11. aprila 2004. godine) je zaključeno da je predmetna tužba podnesena 11. aprila 2005. godine, dakle po proteku roka iz odredbe člana 105. stav 2. Zakona o radu RS.
2. AP-19/12 Radenko Topić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čelinca, podnio je 4. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 030864 11 GŽ od 31. oktobra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 24. juna 2013. godine, osporivši presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 030864 12 Rev od 22. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata naknada po osnovu pozicije predsjednika Komisije za polaganje vozačkog ispita, uplata doprinosa, isplata neisplaćene zakonske kamate na plate, poništenje rješenja tužene, vraćanje na poslove predsjednika Komisije za polaganje vozačkog ispita, isplata razlike plate, isplata naknade na ime nematerijalne i materijalne štete, te naknada troškova zastupanja pred Ustavnim sudom Republike Srpske). Naime, Vrhovni sud je konstatovao da među parničnim strankama nije sporno da je tužena stavila van snage odluke kojima je apelantu izrekla prestanak radnog odnosa i da je istog vratila na rad, slijedom čega je taj sud zauzeo stav da je pravilan zaključak redovnih sudova da je na taj način postignuta svrha reintegracije kao posljedice nezakonitog prestanka radnog odnosa u smislu odredbe člana 117. stav 1. Zakona o radu RS. S tim u vezi je dalje Vrhovni sud naveo da apelant ne može sa uspjehom isticati zahtjev za naknadu nematerijalne štete kao posljedice nezakonitog prestanka radnog odnosa, dok je u pogledu zahtjeva za naknadu troškova zastupanja pred Ustavnim sudom Republike Srpske istaknuto da ti troškovi nisu nastali u predmetnom parničnom postupku, a u odnosu na naknadu troškova liječenja (plaćanje participacije) je navedeno da apelant nije dokazao da je taj vid liječenja i troška u vezi sa predmetom spora.
3. AP-43/12 Bosiljka Radić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Prijedora, koju zastupa Slavica Bajić, advokat iz Prijedora, podnijela je 4. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 009450 09 REV od 5. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu apelantice i njeno vraćanje na rad, isplata neisplaćenih plaća, regresa, ogrijeva i zimnice, te uplata pripadajućih doprinosa). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je osnovan samo dio zahtjeva koji se odnosio na isplatu plaće za period od 16. avgusta 2004. godine do 20. decembra 2007. godine i na uplatu pripadajućih doprinosa za navedeni period, dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen, odnosno odbačen (potraživanje navedenih naknada za period od 1. januara 1994. godine do 4. marta 2004. godine). Naime, Vrhovni sud je zaključio da je nije prihvatljiv stav redovnih sudova (koji su usvojili zahtjev apelantice za poništenje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu apelantice i njeno vraćanje na rad, kao i isplatu plaća za period od 30. januara 2005. godine do 20. decembra 2007. godine), budući da apelantica nije tokom postupka dokazala da je tuženi u roku od godine dana od dana prestanka njenog radnog odnosa zaposlio radnike njenih kvalifikacija na njeno radno mjesto odakle proizlazi da nisu ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 124. Zakona o radu RS za nezakonitost odluke o otkazu ugovora o radu apelantice. Također je zaključeno da je neosnovan navod apelantice, u pogledu zahtjeva koji je odbačen kao neblagovremen u smislu odredbe člana 105. navedenog Zakona, da se za razrješenje predmetne pravne stvari ne može primijeniti taj Zakon, već Zakon o obligacionim odnosima.
4. AP-114/12 Zoran Divljan (u daljnjem tekstu: apelant), iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 9. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 001 338 09 REV od 6. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbačen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa. U predmetnoj pravnoj stvari je utvrđeno da se radi o potraživanju iz radnog odnosa radnika na službi u VRS, slijedom čega je zaključeno da odlučivanje o predmetnom tužbenom zahtjevu ne spada u sudsku nadležnost već u nadležnost vojnih organa VRS čiji akti doneseni u tim stvarima imaju karakter upravnog akta protiv kojih se sudska zaštita ostvaruje u smislu odredbi čl. 27. i 28. Zakona o sudovima RS. S tim u vezi je navedeno da ne stoje navodi apelanta da nepostojanju akta koji bi za predmet imao osnov radno-pravnog statusa, a protiv kojeg bi se vodio upravni spor, jer upravni spor ne mora uvijek proizaći iz akta koji je materijalizovan.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2263/11. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija i pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić