Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2581/12 (A. J. i drugi)
Odluka donesena 25. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2581/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Anita Jazvo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 000154 11 REV od 24. aprila 2012. godine;
„Konzum“ d.o.o. Sarajevo, protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 RS 004379 12 RSŽI od 30. maja 2012. godine;
Brane Božić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 002609 10 REV od 14. juna 2012. godine;
Suada Mišić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 026004 12 REV od 31. jula 2012. godine;
Karmela Kerić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 RS 010190 12 RSŽ od 6. augusta 2012. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2581/12 Anita Jazvo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa Goran Bradarić advokat iz Livna, podnijela je 9. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 000154 11 REV od 24. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da prestaje da važi rješenje prvostepene disciplinske komisije tuženog Općine Livno doneseno u disciplinskom postupku protiv apelantice radi neopravdanog izostanka s posla, da se utvrdi da je apelantica u stalnom radnom odnosu kod tuženog, te da joj tuženi isplati neisplaćene plaće za decembar 2006. godine, dok je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži tuženom da apelanticu vrati na njeno radno mjesto ili da je rasporedi na drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, kao i da joj tuženi isplati neisplaćene plaće od decembra 2006. godine do povratka na posao. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, sud je utvrdio da je rješenjem tuženog na apelantičino radno mjesto Referenta za operativno-tehničke poslove u službi za zajedničke poslove raspoređen drugi namještenik, a po novom rješenju tuženog iz novembra 2006. godine apelantica je raspoređena na novo radno mjesto, također, Referenta za operativno-tehničke poslove u službi za zajedničke poslove, ali je odbila da dolazi na posao, zbog čega je ovaj dio apelantičinog tužbenog zahtjeva neutemeljen. Osim toga, sud je zaključio da, budući da se apelantica svjesno i namjerno nije odazivala na posao, niti je izostanak opravdala, ne pripada joj pravo na plaću u skladu sa Zakonom o radu.
2. AP-2784/12 „Konzum“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 25. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 RS 004379 12 RSŽI od 30. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljici M.Š. isplati naknadu na ime regresa za godišnji odmor za 2009. godinu, da joj uplati doprinose za PIO, zdravstvenu zaštitu, naknadu za nezaposlenost i dječiju zaštitu. U postupku je utvrđeno da apelant nije isplaćivao tužiteljici sporne naknade koje joj pripadaju u skladu sa odredbama Opšteg kolektivnog ugovora i Granskog kolektivnog ugovora za zaposlene u trgovini, ugostiteljstvu, turizmu i uslužnim djelatnostima Republike Srpske, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
3. AP-3108/12 Brane Božić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Dragan Radović advokat iz Doboja, podnio je 24. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 002609 10 REV od 14. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta koje je donio tuženi Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, da se tuženi obaveže da apelanta vrati na poslove i radne zadatke policajca u Policijskoj stanici Petrovo, te da mu isplati naknadu neisplaćenih plaća za period od decembra 2008. do augusta 2009. godine. U postupku je utvrđeno da je apelantu prestao radni odnos kod tuženog zbog teže povrede radne dužnosti, jer je prilikom zapošljavanja kod tuženog dao netačne podatke o završenoj srednjoj školi, odnosno u toku postupka provjere kvalifikacija policajaca koju je provodio IPTF, apelant je pribavio duplikat diplome škole koju nikada nije pohađao, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
4. AP-3642/12 Suada Mišić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja, podnijela je 19. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 026004 12 REV od 31. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cjelosti apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište kao nezakonite i nepravilne odluke tužene JU Osnovna škola „Travnik“ iz Travnika kojim se B.R., A.F. i M.B. primaju u radni odnos na neodređeno vrijeme na mjesto nastavnika razredne nastave; da je apelantica na osnovu bodovanja na bod listi zauzela prvo mjesto; da se naloži tuženoj da donese rješenje i zaključi ugovor o radu o zasnivanju radnog odnosa sa apelanticom na neodređeno vrijeme na mjesto nastavnika razredne nastave, kao i da tužena ponovo donese odluku o prijemu kandidata za nastavnika razredne nastave na neodređeno vrijeme po raspisanom konkursu za preostala dva radna mjesta. U postupku je utvrđeno da je nije bilo nezakonitosti, niti diskriminirajućeg postupanja u postupku donošenja osporenih odluka tužene, te da je tužena kod bodovanja kandidata pravilno primijenila odredbe Kriterija o bodovanju, pravilima i postupku popune upražnjenih radnih mjesta u javnim, osnovnim i srednjim školama Srednjobosanskog kantona, pri tome uzimajući u obzir i pravilno tumačeći mišljenje i suglasnost Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Srednjobosanskog kantona o načinu bodovanja perioda čekanja posla, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
5. AP-3747/12 Karmela Kerić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Gavro Antešević advokat iz Teslića, podnijela je 29. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 RS 010190 12 RSŽ od 6. augusta 2012. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 18. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi odluke direktora i školskog odbora tužene OŠ „Petar Petrović Njegoš“ iz Teslića o prijemu u radni odnos na neodređeno vrijeme V.S. na radno mjesto nastavnika razredne nastave. U postupku je utvrđeno da apelantica, kao jedna od kandidata na konkursu za prijem u radni odnos na navedeno radno mjesto, nije dostavila dokaze koji bi potvrdili njene navode u tužbi da izabrani kandidat V.S. ne ispunjava uslove konkursa, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2581/12.Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić