Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2792/12 (B. K. i drugi)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2792/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Boja Kićić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 003059 12 U od 13. jula 2012. godine;

Željka Krkeljaš, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 003107 12 U od 21. juna 2012. godine;

Izeta Musić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 012532 12 UVP od 14. juna 2012. godine;

A. S., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 002112 11 UVP od 20. jula 2012. godine;

D. B., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 006986 12 U od 11. oktobra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2792/12 Boja Kićić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, podnijela je 26. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 003059 12 U od 13. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za priznavanje prava na porodičnu penziju nakon smrti supruga. U postupku je utvrđeno da je penzijski staž apelantičinog supruga prije smrti iznosio ukupno osam godina, tri mjeseca i tri dana, tj. manje od jedne trećine njegovog radnog vijeka koji je iznosio više od 28 godina, ali za koji period nisu u cjelosti bili uplaćivani doprinosio za penzijsko i invalidsko osiguranje. Budući da apelantičin suprug kao osiguranik nije ispunio uvjete za sticanje prava na starosnu ili invalidsku penziju u skladu sa članom 134. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: ZPIO), zaključeno je da niti apelantica kao član porodice umrlog osiguranika ne ispunjava uslove za priznanje prava na porodičnu penziju u skladu sa članom 141.

ZPIO.

2. AP-2793/12

Željka Krkeljaš (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Janje, podnijela je 26. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 003107 12 U od 21. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantici je priznato pravo na porodičnu penziju-srazmjerni dio nakon smrti njenog supruga, počevši od juna 2010. godine u iznosu od 211,41 KM. U postupku je utvrđeno da je srazmjerni dio iznosa penzije apelantičinom mužu, kao osiguraniku koji je ostvario penzijski staž i u Republici Srpskoj i u Federaciji Bosne i Hercegovine, utvrđen primjenom člana 135. ZPIO, tj. u visini od 50% od utvrđenog penzijskog osnova koji je određen od prosječne neto plaće u Republici Srpskoj i iznosi 267,38 KM, a da srazmjerni dio penzije sa Federacijom Bosne Hercegovine iznosi 264,26 KM, te da navedeni iznos od 264,26 KM predstavlja osnov od kojeg se određuje visina apelantičine porodične penzije nakon smrti njenog supruga. Budući da se prema članu 159. ZPIO porodična penzija određuje u procentu od 80% za dva člana porodice, kao što je u apelantičinom slučaju, jer ima malodobno dijete koje školuje, zaključeno je da iznos apelantičine penzije iznosi 211,41 KM.

3. AP-3494/12

Izeta Musić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ilidže, podnijela je 2. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 012532 12 UVP od 14. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za priznanje prava na porodičnu penziju nakon smrti supruga prema ZPIO vojnih osiguranika. U postupku je utvrđeno da apelantičin suprug u vrijeme kada je otpušten iz Armije RBiH nije bio vojni osiguranik, odnosno nije bio aktivno vojno lice kome je u to vrijeme priznato svojstvo vojnog osiguranika, niti je u prema podacima iz matične evidencije u tom svojstvu ikada bio osiguran, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu.

4. AP-3612/12

A. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, podnio je 16. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 002112 11 UVP od 20. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 3.008,80 KM počev od juna 2004. godine, s tim da je navedeni iznos penzije ograničen i isplaćuje se u limitiranom iznosu od 1.164,14 KM, a od 1. januara 2007. godine i iznosu od 1.263,94 KM. U postupku je utvrđeno da je apelantu, kao bivšem sudiji Kantonalnog suda u Zenici kome je prestao radni odnos 2004. godine, utvrđen penzijski osnov koji predstavlja njegovu prosječnu mjesečnu plaću ostvarenu u kalendarskoj godini prije ostvarivanja prava na penziju, tj. 2003. godine, a kako je propisano članom 47. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federacije Bosne i Hercegovine, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu.

5. AP-4397/12

D. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa ZOU „Barbarić & Bevanda“ iz Širokog Brijega, podnio je 14. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 006986 12 U od 11. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za priznanje prava na starosnu penziju po osnovu Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba). U postupku je utvrđeno da je odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine utvrđeno da navedena Uredba nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, pa se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti propis-Uredba na koju apelant ukazuje u svom zahtjevu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2792/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata. Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2792/12 (B. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio