Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2852/12 (P. Š. i drugi)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2852/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije "Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"Ime Apelanta, protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 PR 039909 12 PŽP od 22. maja 2012. godine;

"Kapis" d.o.o. Tomislavgrad, protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 PR 001321 11 PŽP 2 od 4. aprila 2012. godine;

Milovan Simić, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 PR 011821 12 PR od 13. jula 2012. godine;

Predrag Šinik, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 PR 019948 12 PŽP od 8. juna 2012. godine;

Franjo Marić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 PR 011737 12 PŽP od 8. maja 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2852/12

"Ime Apelanta (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnio je 30. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 PR 039909 12 PŽP od 22. maja 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, potvrđen je i ostavljen na snazi prekršajni nalog koji je za apelanta izdala Uprava za indirektno oporezivanje-

Regionalni centar Tuzla-Carinska ispostava Brčko (u daljnjem tekstu: Uprava), zbog prekršaja iz člana 15. stav 1. tačka d. Zakona o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine, a kojim je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 150,00 KM. U postupku je utvrđeno da je apelant u konkretnom slučaju podnio zahtjev za sudsko odlučivanje o prekršajnom nalogu koji mu je izdala Uprava, pa je na osnovu tog zahtjeva sud zakazao usmeni pretres, na koji apelant nije pristupio iako je bio uredno obavješten, a budući da sud nije uvažio razloge za odgađanje pretresa koje je naveo apelant, zaključeno je da se potvrđuje sporni prekršajni nalog, te da se ostavlja na snazi u cjelosti, u skladu sa odredbama člana 46. u vezi sa članom 38. Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Osim toga, sud je zaključio da je apelant platio novčanu kaznu određenu prekršajnim nalogom, te se pozvao na odredbe člana 37. stav 2. Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne Hercegovine kojim je propisano da svako lice koje prihvati odgovornost za prekršaj, ne može kasnije odbijati odgovornost ili se žaliti na vrstu ili visinu sankcije ili troškova.

2. AP-2919/12

"Kapis" d.o.o. Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Damir Barbarić advokat iz Širokog Brijega, podnio je 2. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 PR 001321 11 PŽP 2 od 4. aprila 2012. godine. U postupku koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim zbog prekršaja iz člana 11. stav 1. Zakona o doprinosima Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM. U postupku je utvrđeno da apelant nije plaćao doprinose na otpremnine koje je isplaćivao svojim zaposlenicima u slučaju sporazumnog prekida ugovora o radu, iako navedene otpremnine imaju karakter novčanih naknada koje su oporezive, zbog čega je počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.

3. AP-3157/12

Milovan Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, podnio je 29. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 PR 011821 12 PR od 13. jula 2012. godine. U postupku koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 12. Zakona o javnom redu i miru Republike Srpske, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 400,00 KM. U postupku je utvrđeno da je apelant, nakon prepirke sa S.V., fizički napao S.V., i na taj način narušio javni red i mir, čime je počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.

4. AP-3210/12

Predrag Šinik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjih Podgradaca, kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnio je 3. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 PR 019948 12 PŽP od 8. juna 2012. godine. U postupku koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 49. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima „B“ kategorije u trajanju od jednog mjeseca, uslovno na šest mjeseci, tako da se navedena kazna neće izvršiti ako apelant u tom periodu ne počini novi isto tako težak ili teži prekršaj, te je apelantu određen jedan kazneni bod. U postupku je utvrđeno da je apelant upravljajući putničkim motornim vozilom uzrokovao prometnu nezgodu, na način bliže opisan u dispozitivu rješenja, u kojoj je nastupila materijalna štete na dva vozila, čime je počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.

5. AP-3347/12

Franjo Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Usore, podnio je 17. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 PR 011737 12 PŽP od 8. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđena je konačnost i izvršnost prekršajnog naloga koji je izdat protiv apelanta od strane Policijske stanice Usora, zbog prekršaja iz člana 207. stav 1. i 152. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, i kojim je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 20.00 KM. U postupku je utvrđeno da je apelant u konkretnom slučaju podnio zahtjev za sudsko odlučivanje o predmetnom prekršajnom nalogu, pa je na osnovu tog zahtjeva sud zakazao usmeni pretres na koji apelant nije pristupio iako je bio uredno obavješten, zbog čega je sud donio odluku kao u dispozitivu rješenja, u skladu sa odredbama člana 45. stav 1. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine, cijeneći da je apelant prihvatio odgovornost za prekršaj propuštanje.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2852/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2852/12 (P. Š. i drugi) | Sudska praksa | Aktio