Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2864/12 (Ž. M. i drugi)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2864/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-2864/12, rješavajući apelacije Žarka Miličevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Žarko Miličević, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 006547 12 U od 6. jula 2012. godine;

Jakub Mulaibrahimović, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 006547 12 U od 6. jula 2012. godine; broj od 6. jula 2012. godine;

Ilija Brajković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004397 11 UVP od 7. juna 2012. godine;

Nazif Hajdar, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 MAL 224003 12 GŽ od 5. jula 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2864/12 Žarko Miličević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora, kojeg zastupa Marko Raguž advokat iz Stoca, podnio je 31. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 006547 12 U od 6. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida i prava na ličnu invalidninu. U postupku je na osnovu nalaza i mišljenja ljekarske komisije, neposrednog pregleda apelanta i druge apelantove dokumentacije utvrđeno da vojni invaliditet kod apelant iznosi ispod 20 %, zbog čega apelant ne ispunjava uvjete za priznanje svojstva ratnog vojnog invalida propisane odredbama Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta.

2. AP-3314/12

Jakub Mulaibrahimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, podnio je 12. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv broj od 6. jula 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 5. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da apelantu prestaje ranije priznato pravo na ličnu invalidninu. U postupku je na osnovu nalaza i mišljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja-Odjeljenje za drugostepeni postupak medicinskog vještačenja Sarajevo utvrđeno da kod apelanta postoji oštećenje organizma u visini od 60%, što je ispod minimuma propisanog članom 18. b. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom (tj. lica sa invaliditetom od 100% oštećenja organizma -I grupa, i lica sa invaliditetom od 90% oštećenja organizma -II grupa), te da, stoga, kod apelanta ne postoji potreba za dodatkom za njegu i pomoć drugog lica, niti potreba za ortopedskim dodatkom, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu.

3. AP-3623/12

Ilija Brajković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 17. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004397 11 UVP od 7. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu počevši od marta 2007. godine. U postupku je na osnovu nalaza i mišljenja Revizione ljekarske komisije u Mostaru i druge apelantove medicinske dokumentacije utvrđeno da vojni invaliditet kod apelant iznosi ispod 20 %, zbog čega apelant ne ispunjava uvjete za priznanje svojstva ratnog vojnog invalida propisane odredbama člana 3. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica.

4. AP-3670/12 Nazif Hajdar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Halil Mušinović advokat iz Konjica, podnio je 22. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 MAL 224003 12 GŽ od 5. jula 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 18. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom Općinski sud u Sarajevu se oglasio apsolutno nenadležnim za rješavanje u pravnoj stvari isplate razlike porodične invalidnine. U postupku je utvrđeno da je odredbom člana 38. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano da je nadležna općinska služba prema mjestu prebivališta podnosioca zahtjeva da rješava u prvom stepenu o pravima iz ovog Zakona, uključujući i isplatu porodične invalidnine koja je predmet apelantovog zahtjeva, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu rješenja.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2864/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2864/12 (Ž. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio