Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3080/12 (H. T. iz Tuzle)
Odluka donesena 25. 06. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3080/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-3080/12, rješavajući apelaciju Hafeze Toromanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hafeze Toromanović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 006500 11 Uvp od 11. maja 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hafeza Toromanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je 21. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 006500 11 Uvp od 11. maja 2012. godine. Apelantica je dopunila apelaciju više puta. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Tuzli od 14. juna 2011. godine, kojom je odbijena kao neosnovana njena tužba protiv rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoline Tuzlanskog kantona od 10. decembra 2010. godine, kojim je odbijena apelantičina žalba protiv prvostepenog rješenja od 27. oktobra 2010. godine. Tim prvostepenim rješenjem odbijen je njen zahtjev za izdavanje rješenja o povratu stana u Tuzli. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naglasio da je u provedenom upravnom postupku utvrđeno da je apelantica sporni stan – garsonjeru dobila na korištenje na osnovu rješenja GP „Tehnika“ Tuzla od 22. avgusta 1967. godine, ali da nikada nije zaključila ugovor o korištenju tog stana. Također je utvrđeno da je apelantica sa svojim sinom, počev od 1977. godine, živjela u drugom stanu u istoj zgradi u kojoj je bio i sporni stan i to u stanu koji je predstavljao adaptiranu veš kuhinju, koja je pretvorena u stambenu jedinicu. Pored toga, navedeno je da je apelantica taj stan (nastao od adaptirane veš kuhinje) otkupila Ugovorom o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 5. avgusta 1999. godine. Slijedom toga, utvrđeno je da je apelantica nosilac stanarskog prava na stanu koji je nastao adaptiranjem veš kuhinje, a koji predstavlja posebnu stambenu jedinicu na osnovu ugovora o korištenju stan zaključenog sa Stambenim preduzećem Tuzla od 28. septembra 1977. godine, koji je obnovljen zbog povećanja površine 26. februara 1999. godine. Nadalje je navedeno da je u sporni stan, čiji povrat apelantica traži, nakon apelantičinog iseljenja, uselila A.I., koja je evidentirana kao nosilac stanarskog prava na spornom stanu na osnovu ugovora o korištenju stana od 8. avgusta 1987. godine. Vrhovni sud je naveo da je stoga očito da je apelantici prestao status nosioca stanarskog prava na spornom stanu i da je posljednji prijeratni nosilac stanarskog prava na tom stanu bila A.I.. Budući da je odredbama člana 12. stav 3. Zakona o stambenim odnosima propisano da je zabranjeno istovremeno biti nosilac stanarskog prava na više od jednog stana, zaključeno je da apelantica nije mogla imati stanarsko pravo i na spornom stanu, povodom kojeg je podnijela predmetni zahtjev. Shodno tome, Vrhovni sud je konstatovao da su, upravni organi i Kantonalni sud pravilno odlučili kada su zaključili da je apelantičin zahtjev za izdavanje rješenja o povratu spornog stana neosnovan.
2. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelantica poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić