Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3114/12 (N. B. i drugi)
Odluka donesena 25. 06. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3114/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-3114/12, rješavajući apelacije Nenada Babića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Nenad Babić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001107 10 Rev od 6. juna 2012. godine;
Drina osiguranje AD Milići, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 002132 11 Rev od 28. augusta 2012. godine;
Slobodan Materić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 1 P 001882 11 Rev od 26. jula 2012. godine;
Jusuf Duraković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000809 11 Rev od 7. augusta 2012. godine;
Miloš Popović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032052 11 Rev od 15. augusta 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3114/12
Nenad Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banjaluke, podnio je 24. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001107 10 Rev od 6. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete koja se odnosila na neisplaćene penzije od Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske zbog neblagovremene uplate doprinosa. Nadalje, odbačen je apelantov tužbeni zahtjev radi isplate otpremnine. U toku postupka je utvrđeno da apelant izvedenim dokazima nije dokazao svoje tvrdnje da je uslove za starosnu penziju ostvario određenog datuma, od kada je tražio naknadu predmetne štete, kao ni navode tužbe o odgovornosti tuženog za neostvarivanje navedenog prava od određenog datuma. U pogledu tužbenog zahtjeva za isplatu otpremnine, isti je odbačen kao neblagovremen, jer je podnesen po isteku jedne godine od dana saznanja za povredu prava (član 105. Zakona o radu).
2. AP-3402/12
Drina osiguranje AD Milići (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Desimir i Velimir Kevac, advokati iz Banjaluke, podnio je 24. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 002132 11 Rev od 28. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete po osnovu auto kasko osiguranja putničkog vozila po određenoj polisi, dok je odbijena apelantova tužba radi poništenja ugovora o kombinovanom osiguranju motornih vozila – auto kasko polisa. U toku postupka je utvrđeno da apelant, usljed sopstvenih propusta, nije raskinuo ugovor sa ugovaračem osiguranja, zbog nenamjerne netačnosti u prijavi okolnosti značajnih za ocjenu rizika, a s obzirom da ih je isto tako cijenio. Stoga je zaključeno da je predmetni ugovor ostao na snazi, a samim tim i obaveza apelanta da pristupi isplati ugovorenog iznosa sume osiguranja s obzirom da je nastupio ugovoreni osigurani rizik.
3. AP-3576/12 Slobodan Materić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dravara, kojeg zastupa Radovan M. Milaković, advokat iz Banjaluke, podnio je 12. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 1 P 001882 11 Rev od 26. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade štete zbog paljenja stambene kuće, namještaja i uništenog rakijskog kazana. U toku postupka je utvrđeno da je do štete na apelantovom objektu došlo iz razloga što je isti izgorio u aprilu 1998. godine, da je apelant za štetu saznao 24. aprila 1998. godine i da je tužbu podnio 27. jula 2001. godine. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je apelantovo potraživanje zastarjelo u skladu sa članom 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
4. AP-3588/12
Jusuf Duraković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 15. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000809 11 Rev od 7. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radu naknade štete za uništene nekretnine i pokretne stvari. U toku postupka je utvrđeno da je šteta nastala 1995. godine i da je apelant tužbu mogao podnijeti od 19. juna 1996. godine, kada je ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratno stanje. Nadalje, kako je apelant predmetnu tužbu podnio 31. maja 2005. godine, tj. nakon nepunih devet godina od dana početka toka roka zastarjelosti, zaključeno je da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima.
5. AP-3761/12
Miloš Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Mirsad Arslanagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032052 11 Rev od 15. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i naloženo tuženom da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete zbog izgubljene zarade u vidu razlike između plate koju bi apelant ostvarivao i penzije koju je ostvario u određenom vremenskom periodu, kao i buduće mjesečne iznose iz osnova razlike između plate koju bi apelant ostvarivao iz radnog odnosa i penzije koju će apelant ubuduće ostvarivati. Nadalje, preko dosuđenog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, u pogledu potraživanja apelanta za naknadu štete koju je pretrpio zbog nemogućnosti izvršavanja ugovora zaključenog sa određenim preduzećem i naknade izmakle koristi zbog neispunjavanja navedenog ugovora, u budućim mjesečnim iznosima. U toku postupka je utvrđeno da je tuženi odgovoran za predmetnu štetu, s obzirom da vozilo kojim je prouzrokovana saobraćajna nesreća, a time i šteta, nije bilo osigurano od autoodgovornosti, te stoga je obavezan da u skladu sa članom 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima nadoknadi štetu u dijelu u kojem je usvojen apelantov tužbeni zahtjev. Međutim, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu izgubljene zarade koju bi ostvario da je bio u mogućnosti da ispunjava obaveze iz ugovora o pružanju usluga, jer se radilo o ugovoru o trgovinskom zastupanju iz odredbe člana 790. Zakona o obligacionim odnosima. Kako apelant nije bio registrovan niti je imao saglasnost nadležnog ministarstva da obavlja navedenu djelatnost, i kako se radilo o prihodu koji bi bio pribavljen nedozvoljenim, bespravnim radom, zaključeno je da navedeni prihod nije mogao biti predmet sudske zaštite.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3114/12.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić